Međutim, ovaj se događaj, ako već ne nijedan drugi prije njega, ne uzima kao odskočna daska za raspravu o tom problemu u širokom javnom kontekstu. Oni zabrinuti pozivaju roditelje na red i nazivaju djevojke žrtvama, a oni koji ne govore o roditeljima (a to su vjerovatno mlađe osobe bez djece koje se više identificiraju s tim mladim djevojkama čije su slike završile na Facebook grupi nego što se identificiraju s roditeljima) neodređeno govore o terminu „drolja“ i pokušavaju i taj identitet kojeg ne razumiju podvesti pod samo još jedan izražaj koji je potpuno legitiman u našem takozvanom slobodnom liberalnom društvu.

Prvi se značenjem tog termina ne bave i ignoriraju ga, tretirajući cijeli problem s nečim što nalikuje na roditeljsku disciplinu starijeg kova, dakle, onu koja se ne bavi djetetovom psihologijom nego ga želi „naučiti pameti“, a drugi se tim terminom bave labavo, zaključujući da su djevojke ili shvaćene pogrešno ili imaju pravo, u slobodnom društvu, biti šta god žele.

(ILUSTRACIJA: internet-gluposti.com/Kerry Callen)

Precizno značenje tog termina nije bitno. Bitno je samo uočiti da on korelira, za ovaj kontekst, s profilom djevojke sklone slikanju same sebe u seksualno provokativnoj odjeći i pozama, što je nešto što je svakako prisutno na Facebooku. Dakle, nema smisla praviti se da takvi sadržaji ne postoje (u to jesu li te djevojke žrtve ili ne ući ću kasnije) ili da su oni slučajna i marginalna pojava.

Ako je ovakav sadržaj čest na najpoznatijoj društvenoj mreži na kojoj danas većina mladih (pa i ne tako mladih) ima izrađen profil, može se govoriti o raširenom društvenom problemu, odnosno, Facebook se može smatrati dobrim ogledalom društvenih pojava s obzirom na svoju veliku popularnost i prisutnost u svakodnevnom životu mladih. 

Isto tako, ne treba se, potaknuti slučajem ove Facebook stranice, ubjeđivati u to da su te djevojke žrtve u smislu u kojem ih se prikazuje, odnosno da su njihove slike prenijete u grupu bez njihovih znanja. Bez obzira na to što neke od njih nisu imale ovu Facebook grupu kao adresu prilikom slikanja, one se jesu slikale u provokativnoj odjeći i pozama, a to samo bi trebalo biti dovoljno alarmantno za pokretanje dubljeg razgovora o tom problemu. One zato nisu žrtve u ovom smislu, ali jesu u društvenom, odnosno, one su žrtve koje se pod krinkom uspješnog prakticiranja osobne volje ne prezentiraju kao žrtve.  

(ILUSTRACIJA: Benjamin Van Geem)

Bez obzira na to što nam se redovito plasiraju liberalne floskule o kontroli nad svojim životom i slobodnom toku naše volje, one ipak ne odražavaju zbiljsko stanje društva. Liberalna ideologija nije izbrisala mehanizme društvenih pritisaka, a svakako nije ni, što je za ovaj kontekst najbitnije, izbrisala patrijarhat. Ponašanje dotičnih djevojaka samo svjedoči o osjećanju rodno uvjetovanog društvenog pritiska, pa su one time svakako žrtve.

Ova priča ima veze s poluosviještenom feminističkom pričom koju po ustima premeću neke mlade djevojke i žene, a koja govori o feminizmu samo kao o pravu žene na izbor, pri čemu nerijetko ne imenuju svoje stavove feminističkima, iako je jasno da su oni neposredna posljedica cirkuliranja feminističkog diskursa u društvu. Ovakva krajnje simplificirana i vulgarna oznaka feminizma daje moralno opravdanje poluosviještenim djevojkama za bilo koji put koji odaberu u životu. 

Jasno je da je feminizam, u vremenu kad je nastao i kad se razvijao, naglasak stavljao na izbor konkretnih stvari koje žene nisu imale unutar svog dosega, ali priča o feminizmu ne zaustavlja se na tom mjestu. Feminizam podrazumijeva prije svega konstantnu svijest o odnosu žene spram patrijarhalnih obrazaca, on podrazumijeva jednu kritičku svijest koja bi morala biti u stanju biti otvorena i intelektualno poštena. To znači da je potrebno jedno suštinsko samopreispitivanje, preispitivanje i analiziranje društvenih i ekonomskih uzroka i posljedica i po mogućnosti komparativno pregledavanje pojedinih feminističkih ideoloških instanci s društvima u kojem su nastale te s društvima i feminističkim ideologijama danas, da bismo bolje razumjeli predmet bavljenja i došli do kvalitetnijih rješenja za probleme.

(ILUSTRACIJA: lankadeepa.lk)

S obzirom na to, feminizam nikako ne može podržavati svaki ženski izbor, odnosno, zbog činjenice da je feminizam pročišćavanje, mora biti i eliminacije. Jasno, ovoga su feministkinje svjesne, ali nisu svjesne te mlade djevojke i žene. Naravno, impostirati ovakve zadaće mladim djevojkama je gotovo nemoguće a i nepotrebno, ali ipak je potrebno ponuditi nekakvo jednostavno razjašnjavanje na temu njihove pogrešne interpretacije feminizma, a to je, prije svega, da feminizam, pa čak ni u svojim liberalnim varijantama, ne vrednuje i ne podržava svaki ženski izbor. Feminističkim je pristupom svaki ženski izbor provučen kroz detektor patrijarhalnih obrazaca, odnosno trebao bi biti.

Naravno, kriteriji preispitivanja „doze“ patrijarhalnosti pri nekom ženskom izboru nisu i ne mogu biti striktno određeni i utvrđeni, što je nešto što na što liberalna ideologija ukazuje (kao i takozvani treći val feminizma) i što je točno. Stvari su daleko kompleksnije od zahtjeva za nenošenjem grudnjaka, haljina, nestavljanjem šminke i ostalih stereotipno ženskih „rekvizita“ iznošenim u feminističkoj teoriji i praksi 60-ih godina. Problem je, međutim, u tome što se često staje, barem u javnom diskursu, na tome da je to kompleksno i još gore, što se maltene zazire od razjašnjavanja i kategoriziranja zbog toga što je cijela stvar kompleksna. Ovaj intelektualni trend široko je rasprostranjen i prevazilazi feministički diskurs, ali ga i do jedne mjere obuhvaća. 

Cijela se priča unutar feminizma zakomplicirala i relativizirala, rekla bih, u momentu odmaka od takozvanog drugog vala feminizma u kojem su se verbalizirali gore navedeni zahtjevi, i to, barem u američkom feminizmu, s Rebeccom Walker i Ann Richards. Rebecca Walker je pisala o tome da se osjeća marginalizirano od strane feminističkog pokreta zato jer smatra da prihvaćanje tradicionalnih oznaka ženstvenosti i feminističkog identiteta nisu međusobno isključeni. Treba imati na umu da je pitanje ženstvenosti, a to pitanje je vezano za problem ponašanja mladih djevojaka na slikama s dotične Facebook stranice jer govorimo o rodnom izražaju i ponašanju, kao prvo, tema o kojoj se mnogo pisalo unutar feminizma, a drugo, pojam koji je strogo društveno uvjetovan.

Negdje 50-ih i 60-ih godina modni izražaji bili su u globalu rodno binarni, i zato su feministkinje tih godina na ženstvenost gledale kao na društveni konstrukt ustanovljen radi seksualnog podčinjavanja žena, dakle, na ženstvenost su gledale otprilike onako kako mi danas, više ili manje suglasno, gledamo na žene obučene na način kojeg bi označili kao vulgarno. Općeprihvaćeno modno izražavanje ženstvenosti 50-ih i 60-ih godina iz naše perspektive nam se ne čini vulgarnim, a feministkinjama tih godina je bio nešto što bi koreliralo s današnjim pojmom vulgarnosti, kojeg danas razdvajamo od nevulgarne ženstvenosti i smatramo izražajem koji hrani patrijarhalne postavke.  

(ILUSTRACIJA: zenskaposla.ba)

Dakle, očigledno je da zahtjevi 60-ih godina više ne mogu danas biti aplicirani na sve vidove ženstvenog izražavanja, ali smatram da tu metodu eliminacije iz 60-ih godina ne treba napustiti, već treba napustiti njene konkretne kriterije. Bez obzira na nepostojanje apsolutne suglasnosti o tome šta je vulgarno a šta nevulgarno ženstveno, ne treba se potpuno izgubiti u bespućima relativiziranja kategorija, bez obzira na to što ona svakako drže vodu do jedne mjere. Ako smo u stanju neke stvari više ili manje suglasno i jasno kategorizirati, onda smo ih u stanju i vrednovati.

Konkretnije, ako se slažemo da su slike tih cura na Facebooku vulgarne, onda ih svakako treba provući kroz detektor patrijarhata i reći da su one više pod njegovim utjecajem nego ženstvenost koju ne iščitavamo kao pokušaj žrtvovanja izražavanja sebe modno na druge načine radi podčinjavanja patrijarhalnom seksualnom modelu. 

Na pitanje zašto se te i ostale mlade djevojke slikaju na ovaj način, zašto i neke malo starije djevojke odabiru karijere u kojima se služe svojim tijelom na način da pristaju poslužiti kao seksualni objekti postoje odgovori i oni su dani, kako od strane feminističkih tako i od socioloških i psiholoških i drugih studija, ali su nedovoljno naglašavani u školama i od strane roditelja, unatoč prošlogodišnjem programu B.a.B.e.-a na temu percipiranja rodnih razlika u školama.

Za početak bi se mladim djevojkama kroz suradnju feministkinja, psihologa, sociologa, prosvjetnih radnika i drugih trebalo najjednostavnije reći da ne bi trebale, radi očuvanja vlastitog mentalnog i emocionalnog zdravlja, sebe na bilo koji način i u bilo kojem društvenom aspektu svesti na seksualni objekt, i da to nije, unatoč nepostojanju fiksnih kriterija za određivanje koji su izražaji patrijarhalni a koji ne, samo jedan od legitimnih izražavanja osobne slobode. Činjenica jest da je diktat današnjeg društva prodavanje svega što se može prodati, pri čemu se računa vodi o svakoj drugoj cijeni osim moralnoj, ali društvo se može mijenjati, pa onda upotrijebimo popularnu liberalnu floskulu „život je u tvojim rukama“ u dobre svrhe. 

Lupiga.Com