MY JOB IS JUST CROATIA

Nacionalno božanstvo MateRimac™ u zemlji pokondirenih tikvi

ritn by: Ivan Cingel | 28.07.2024.
MY JOB IS JUST CROATIA: Nacionalno božanstvo MateRimac™ u zemlji pokondirenih tikvi
Kao što Rimac i sam ističe na .debug konferenciji: jedina njegova briga je ono što je najbolje za njih. Ali čekaj, malo – kako to onda da se mali hrvatski čovjek toliko identificira i navija? Niti se što proizvodi za njega kao kupca, niti čini od bitnog gospodarskog značaja za njega kao građanina i poreznog obveznika. Ono što u svemu traži objašnjenje je to malo prosto pitanje: kako su nam uspjeli prodati jednu čisto privatnu dioničarsku zabavu kao nacionalnu identifikacijsku stvar? Lako što Rimac ne radi nego za sebe i svoje ulagače; tema je što to radi tako da cijelo vrijeme prodaje pod tobožnji vrhunaravni opći i javni interes. Je li moguće iz ničega konstruirati masovnu ostrašćenost oko nečega posve nevezanog uz naše živote? Poslovni model – jasno je danas već i vrapcima na granama – sav počiva na medijskom hajpu.

Zanima li vas asocijativna geneza nekog teksta? Vjerojatno ne – što vas briga kakva su premetanja po glavi autora dovela do nečega. Bitan je proizvod, ne uvid u laboratorij. Ovaj je ljetni tekst, međutim, jedan od onih kojima ipak treba dati takav kontekst.

Počeo je, naime, kao proljetni tekst. Ali još točnije: kao jesenski, samo još preklani. U listopadu 2022. godine sam objavio jedno seciranje Rimčevog poslovnog modela, s naglaskom na povijest opsjenarstva i to kako ne proizvodi toliko hiperautomobile koliko hiperrealnost, estetizirani PR simulakrum. Pa lani u rujnu još jedno, taj put s naglaskom na zilijune za robotaksi, tj. socijalizaciju troška i rizika uz privatizaciju profita, odnosno na medijskog Matu Rimca (MateRimac™) kao jezgru čitavog biznisa. Pa u siječnju ove godine vivisekciju koja zapravo nije o Rimcu i njegovim metodama, već o metodama medijske sekcije kombinata i retroaktivnom novinarstvu kojem su se dojučerašnje PR redakcije okrenule jesenas (kakti progledavši). Ali ostala je još jedna dimenzija fenomena MateRimac™ da se rasvijetli rekapitulacijski, nakon očekivanog debakla s predstavljanjem "Vernea": ulogu same publike, odnosno politike; mehanizam recepcije koja fenomen uopće omogućuje. 

Proljetos, u travnju, potaknuo me nepotpisani tekstić u Glasu Slavonije, tripadvisorske intonacije u oglašavanju osječkog turizma, uz rukavac izdvojen u kvadratiću pod podnaslovom "Tragom britanske krune", o tome kako The Kruna iz Osijeka vuče nekog svog pretka. Tekst koji sam objavio naizgled nije spadao u fenomenologiju MateRimca™. Bio je o provincijalnoj potrebi malog naroda, da svoju validaciju tražimo u "dostojnosti kraljeva". Da podvlačimo kako su onime što nudimo ostali oduševljeni Charles i Camilla ili možda neka filmska zvijezda. Da se hvalimo, "stilom ubogih rođaka svijeta", hrvatskim krvnim zrncima u žilama okrunjenih glava ili planetarno slavnih osoba. 

No, nešto sam tada bio prešutio. Nije me samo taj tekstić inspirirao i ne bih se osvrtao na njega – samo da nisu dan za danom u travnju uslijedila još dva tekstića, naizgled nepovezana, ekvivalentno subinteligentna. 

Hrvatska kao posao

Prvo je 26. travnja osvanuo na Indexu promo tekstuljak također nepotpisan (pametna odluka), naslovljen "Britanac koji 20 godina živi u Hrvatskoj najavio novi projekt, evo o čemu se radi". Projekt se zove "Croatia 2024, Where to Go, What to Do" – ali nije sad bitan sam projekt. Čovo se zove Paul Bradbury (znat ćete ga, stalno nam njime pune uši) i nanizao je već takvih projekata koliko hoćeš. Svi su na istu tripadvisorsku foru. To je sad popularan žanr. Čovo ima i svoju personalnu biznis web stranicu, što će reći upravo to: da je napravio biznis od samoga sebe koji radi projekte o Hrvatskoj ("Total Croatia News", "One Minute Croatia", "20 Ways Croatia Changed Me in 20 Years", "Croatia, a Survival Kit for Foreigners", itd.). Pa i okvalificirao se na sajtu: "long-term resident (20 years) and passionate promoter of Croatia beyond the beach". 

Paul Bradbury
Ganuti smo slikom o sebi koju smo iščitali u uljepšavajućem ogledalu što ga Bradbury svjesno i sistematski stavlja pred nas (SCREENSHOT: YouTube)

Promotor Hrvatske – to je neki opis radnog mjesta? Ne dođe mu, ne, pasija čisto onako, kao hobi, pro bono, da si prekrati dan spontanim oduševljenjem zemljom, nego si je, ponovimo, složio biznis od promoviranja Hrvatske. Stječe se dojam da firma štancanju svojih proizvoda ozbiljno pristupa, da se tu promociju Hrvatske strateški planira i sve što slijedi. Dođe mu pravo pravcato zanimanje, ako ne i zvanje. Na YouTube kanalu on kvalifikaciju naziva "Croatia Expert". 

Kakva se samo propozicija tu nameće: od gole činjenice da živi u Hrvatskoj napravio je ono od čega živi!

U lanjskom kinohitu „Barbie“ podvučena je okolnost da kenovi nisu lutke same po sebi, nego produžetak barbika. Nemaju, kao one, svoje kuće ni svoje poslove – njihov posao je vezan uz plažu, ali ne u svojstvu njenog čuvara ili možda spasioca nego tek obitavanja na njoj: samo plaža ("my job is just beach"). Kao što je primijetila i Maja Solar, odličan je referentni mim stranice KMV (kao kritika ekonomske orijentacije na turizam): "My job is just beach – Republika Hrvatska, vjerovatno". 

Ken Bradbury je otišao korak dalje: my job is just Croatia.

Hrvatska kao sudbina

Onda je 27. travnja u Poslovnom dnevniku osvanuo promo tekstuljak na prvu drugačiji: nema veze s tripadvisorstvom i potpisan je. Premda ostaje dojam kako bi bilo bolje da nije. S prethodnim člančićem dijeli još nešto: natopljen je ideologijom poduzetništva. Radi se u naslovu o "upornosti jednoroga" (tvrtka Infobip i Rimac) koji "nikad nisu pomislili napustiti Hrvatsku". Naša je tema Rimčev slučaj. Novinarka ga provizorno citira u onome što je "na jednom.debugu ispričao" (pofalio razmak, valjda se spetljala zbog vrlo hip frontalne točkice u nazivu hipsterske konferencije). 

Umjesto kopipejstanja njene reducirane transkripcije, potražio sam radije izvorni snimak, iz veljače 2023. godine. Upitan zašto mu je tako važno da tvrtku nastavi voditi baš u Hrvatskoj, Mate se raspričao. Četiri minute je odgovarao samo na to, solilokvijem. Poziva se za početak na tvrdoglavost, da je zbilja "htio da ostane ovdje", da je želio "pokazati da se nešto takvo može u Hrvatskoj". Što je dovelo do puno teških situacija i ulagači su mu uvjetovali da će investirati u tvrtku samo ako je preseli, ali ih je unatoč nemanju izbora – glasi priča – odbio, zato što je "doista htio uspjeti ovdje". Pa je ampak sada "ponosan jer smo to učinili u Hrvatskoj", premda, ako će biti iskren (a uvijek će, kaže, otvoreno reći) to je za njega "bila velika pogreška", jer bi bilo mnogo lakše da je "učinio to negdje drugdje". 

Pripisuje odluku stoga čistom mazohizmu. Je, sretan je i ponosan što su to sve ovdje izgradili, ali mu je "doista otežalo život, a i dalje ga otežava". Misli da je "tvrtku izložio prevelikom riziku ostavši ovdje", a ljudi su, kaže, "uložili gotovo milijardu eura" i on ima "obavezu učiniti ono što je najbolje za dioničare". Doista želi "doprinijeti hrvatskom ekosustavu", ali ruku na srce, "ovo nije najbolje mjesto za proizvodnju električnih vozila“. I zato, kad bi se "mogao vratiti u prošlost", vjerojatno bi "donio drukčiju odluku i počeo negdje drugdje, jer je raditi ovo strašno teško", šanse da postanu to što sad jesu bile su mizerne. Da bude iskren, katkad mu još uvijek "padne na pamet" kad vidi poteškoće s kakvima se tu susreću. 

Ne znam je li novinarka preskočila ove dijelove – u kojima priča kako je pomišljao i pomišlja o napuštanju Hrvatske – samo zato što bi se kosilo s udarnom tezom, izvučenom u naslov, o jednorozima koji upravo to nikad nisu pomislili? Ali nije tako zdravo ni važno. I što ako je, obratno, ipak na tragu istine tu njena transkripcija, ne njegov izvorni govor?

Inspiracijsko presjecište

Kad je umrla Elizabeta II., Jutarnji list je plasirao članak naslovljen "Pradjed joj je iz Osijeka, a 1972. u Zagrebu je izrekla rečenicu koja je oduševila sve Hrvate", s puno prisvajanja pokojne kraljice majke kao takoreći naše – osječke, zagrebačke, hrvatske. Pardon – jugoslavenske, valjda? Zbilo se u SFRJ – kraljica je to u Zagreb Titu na noge dolazila. Uglavnom, Hrvati dan-danas pucaju od ponosa. 

Osijek
Nepripadanje svijetu najbolje se poznaje po potrebi pohvaliti se kako je svijet oduševljen tobom (SCREENSHOT: YouTube)

Vijest o kraljičinoj smrti datira od 8. rujna 2022. godine. U drugim vijestima tih dana (13.9.): Skupština Grada Zagreba "prihvatila prijedlog gradonačelnika Tomaševića o raspisivanju javnog natječaja za gradnju nove infrastrukturne prometne građevine na Trešnjevci" (tzv. e-remizu za tzv. robotaksije). 

Dakle, na pisanje trilogije o fenomenu MateRimac™ potaklo me upravo to presjecište dvije koincidirale vijesti iz rujna 2022. godine. Prisvajanja friško pokojne kraljice spajala su mi se asocijativno s viješću o ustupanju zemljišta kraj Save za e-remizu. Zapravo sam krenuo pisati baš s današnjom temom na umu – to je najuža lampica koja mi se inicijalno upalila. Samo mi se raspisivanje otelo, jer ne ide sve odjednom, shvatio sam da treba redom ove prethodne dimenzije. Ironija je htjela da mi ono od čega sam počeo tek sad stiže na red. Trilogija će biti zaokružena tek kad postane tetralogija, po grčkoj definiciji: tri tragične vivisekcije i jedna satirska zajebancija s mitskim događajima.

Ali kakve veze engleska kraljica ima s kombinacijama otuđivanja urbane livade za e-remizu – ili možda livade za suburbani kampus – i zašto mi se inspiracijski povezalo jedno s drugim s recepcijom MateRimca™? Da, to još moram objasniti. Ili ste možda već provalili kamo smjeram? 

Proizvodnja pristanka

Poslovni model – jasno je danas već i vrapcima na granama – sav počiva na medijskom hajpu. A znamo i otkud hajp: redakcije su nalazile svoju simbiotičku računicu ili se povinjavale zbornoj pjesmi, za ne ispadati iz diktiranog konsenzusa. 

A otkud da je Tomašević išao budzašto Rimcu staviti na raspolaganje značajan komad infrastrukturnog zemljišta? Ha, pa političarima je za početak teško do nemoguće (čak i ako bi htjeli) ići protiv okolnosti da narod štuje Rimca. Gola činjenica njegove kolosalne popularnosti (i vječnog vraćanja najava spektakularnih projekata) predstavlja pritisak na javne vlasti, koje si ne mogu politički priuštiti da ispadnu krivci za bacanje klipova pod noge miljeniku nacije. Takva konfrontacijska fronta zadnje je što bi trebalo bilo kojoj političkoj opciji – recimo da se radi o lokalnoj razini upravljanja – koja puca na širi zahvat glasova, neke desetine ili stotine tisuća birača. To je bila ta misao koja mi je prošla kroz glavu u rujnu 2022. godine.

Funkcionira i u suprotnom smjeru. Nekima je, među kritičarima, dodjela NPOO potpore (Nacionalni plan oporavka i otpornosti) djelovala kao "političarski balon da bi se skupile jeftine simpatije". No, mislimo li zaista da su Plenković & Co. pare iskrcali na Rimčev račun čisto iz takve kalkulacije, skupljanja populističkih poena? Govorimo o razini vlasti čije pitanje nije toliko pravdanje pred narodom ukoliko se eventualno zamjere Rimcu, koliko pravdanje dodjele naših zilijuna prema danom aranžmanu. I opet presuđuje medijska prezentnost. Zamislimo da je sav taj novac, po takvoj osnovi i po takvim uvjetima, dodijeljen nekom anonimcu. Dabome da će drugačije stajati s nekime tko je paralelno angažiran da dokotrlja Neveru kao zvjezdanu točku u predstavi otvaranja Pelješkog mosta. Ispiranje mozga doslovnih tuce godina s Rimcem kao mesijom našeg posrnulog gospodarstva i njegovo kanoniziranje kao nacionalnog heroja vrlo je efikasno u tu svrhu – ali i uvjet bez kojeg ne bi išlo. 

Rimac
Poslovni model – jasno je danas već i vrapcima na granama – sav počiva na medijskom hajpu (FOTO: Lupiga.Com)

Jasno da ne možemo okolnost Rimčeve popularnosti uzimati kao organski nastalu. Medijska alijansa je godinama funkcionirala preko "proizvodnje pristanka". Ne samo da su se redakcije koristile njegovom popularnošću – za akumulaciju klikova ili oglasa – nego su je prije svega stvarale, pa se tek potom koristile njome. Narod je prvo prepariran na religiozno štovanje Rimca. Ili govoreći i više: faktor postaje još i sama fama kako štuje, na kojoj redakcije aktivno rade, jer fama potom zaista i proizvodi štovanje, koje onda postaje redakcijska računica za poplavu članaka o Rimcu, jer klikovi i euri, dok poplava članaka proizvodi daljnju famu – i tako se to vrti. Klasičan pogon propagande koji spiralno goni sam sebe.

Mehanizam recepcije 

Ipak bih inzistirao na odlasku do najbazičnijih slojeva pitanja: otkud takva prođa takvom medijskom sadržaju? Radi se o umjetnom konstruiranju interesa, o tome zabune nema, no i to umjetno konstruirano zanimanje mora preko nečega raditi. Na kakve se receptore kači?

Čak i kad bismo apstrahirali da se radi o tanku u kojem je više pjene nego goriva, ostaje činjenica da je tržišna niša po kojoj je Rimac postao prepoznatljiv i radi koje je proslavljen kao hrvatski poslovni mesija - krajnje uska i opskurna. Kao i odvojena od hrvatske stvarnosti. Za koga se tu nešto proizvodi, tko kupuje hiperautomobile? Za sve godine poslovanja ukupna prodaja bolida, navodna, konvergira približno nuli globalno, kamoli ne lokalno (okrugla nula). Tu su još i neki manje glamurozni poslovi s komponentama za auto industriju, no što se i baterije za Renault tiču domaćeg kupca – na razini svakodnevnog obožavanja u novinama? Ako ne za hrvatskog potrošača, možda je firma naročito značajna za ukupnu hrvatsku ekonomiju? Jok, slabo je to, da ne kažem nešto gore (nominalna vrijednost kompanije je u tržišnoj kapitalizaciji, s obzirom na visoka spekulativna ulaganja, ali to je nešto drugo). Ono što se događa je baš obratno: hrvatska ekonomija subvencionira Rimca, i to masno, vrtoglavim iznosima – čak se ne iscrpljuju na notornim zilijunima iz NPOO. 

Rimac
Kako to da se mali hrvatski čovjek toliko identificira i navija? Niti se što proizvodi za njega kao kupca, niti čini od bitnog gospodarskog značaja za njega kao građanina i poreznog obveznika (FOTO: Lupiga.Com)

Nije pitanje da bi privatni sektor smio producirati isključivo nešto naročito važno za domaćeg kupca i domaću privredu – jasno da firme u kapitalizmu postoje jedino radi dobiti za svoje dioničare. Kao što Rimac i sam ističe na .debug konferenciji: jedina njegova briga je ono što je najbolje za njih. Ali čekaj, malo – kako to onda da se mali hrvatski čovjek toliko identificira i navija? Niti se što proizvodi za njega kao kupca, niti čini od bitnog gospodarskog značaja za njega kao građanina i poreznog obveznika. Ono što u svemu traži objašnjenje je to malo prosto pitanje: kako su nam uspjeli prodati jednu čisto privatnu dioničarsku zabavu kao nacionalnu identifikacijsku stvar? Lako što Rimac ne radi nego za sebe i svoje ulagače; tema je što to radi tako da cijelo vrijeme prodaje pod tobožnji vrhunaravni opći i javni interes. 

Je li moguće iz ničega konstruirati masovnu ostrašćenost oko nečega posve nevezanog uz naše živote? Ili je tu unaprijed bilo neke recepcijske materije i njenog međudjelovanja s propagandnom spiralom?

U redu, simulacijska estetizacija koja potiče tehnološku fascinaciju i fetišizam. Ali ako to pali kod pasioniranih čitatelja Autokluba i valjda još ponešto proširenog kruga tech geekova, ne objašnjava ipak Rimca kao svesaveznog ljubimca nacije, svetinju i za random bakicu koju auti inače nimalo ne zanimaju. Među tolikima kojima je ime MateRimac™ imponiralo kao nedodirljiva ikona, oni imuni na klinačku fascinaciju autima morali su, štoviše, biti u većini, po samoj stratifikacijskoj logici. U redu, čitava ta imagološka mašina služi i kao ideološko brvno preko kojega se podvaljuje lumpenburžujski vrijednosni sklop, kao mjeru isključive normalnosti. No, Rimčeva sljedba nemjerljivo se šire razmiljela ne samo od libertarijanske sekte nego i od šire shvaćeno prijemčivih na taj narativ. Pravo objašnjenje mora ležati negdje drugdje.

Ključna je, tvrdim, mejnstrim pričica o engleskoj kraljici koja je jednom u Zagrebu nešto poželjela Hrvatima i ima pretka iz Osijeka. 

Stranac kao ogledalo

Kad dođe u bilo koji grad
A u bilo koji grad dolazi vrlo gladan
Kad dođe vrlo gladan u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Daruvar
Čut će poznati refren:
Recite nam kako vam je kod nas?
Čime ste oduševljeni?
Što vas je impresioniralo?
Kakvo je meso, kakva sarma, kakva su vina?
Što vam je bilo posebno po volji od onoga što ste kušali?
Čega ste se kulturno i turistički nauživali?
Kakvi su vam ukupni dojmovi o našem bilo kojem gradu?
Recimo Daruvaru

Primjetan je obrazac u Bradburyjevim putešestvijama Hrvatskom. U svakom jebenom gradu ista istijata ploča. Nije on pritom žrtva naše manire, ustanovili smo već, niti slučajno baš njega dopada stalno ta smaranost da nam priča o nama. His job is just Croatia

U proljetnom tekstu bavio sam se provincijalnim refleksom malih naroda, počašćenih time da engleska kraljica ima nešto s njima, da zna za njih i pokaže da su je dostojni, da je ostala oduševljena lipicancima i slično. Tako tek bivaju Hrvati, skupa sa svojim konjima, dovedeni u egzistenciju, stavljeni na kartu svijeta. Nepripadanje svijetu najbolje se poznaje po potrebi pohvaliti se kako je svijet oduševljen tobom. Kmet si onda kad pucaš od ponosa što te odobrava netko tko je gospoda, kome je u svijetu priznata vrijednost. 

Ali dobro i oduševljena britanska kruna, dobro oduševljene holivudske zvijezde, oni dođu samo kao vršni simptomi nečega što je i Bradbury uočio da vlada među nama: Hrvati općenito strašno pate od toga da se vide očima stranca – kako bi si onda mogli tepati da to što vide u ogledalu čak i nije tako loše. Ne možemo se zasititi Bradburyjevih "projekata" jer nam tjeraju na oko onu idealnu malograđansku suzu: ah, ah, kad vidiš kako te netko drugi vidi, uvidiš da se zaista i ima što vidjeti

Ganuti smo slikom o sebi koju smo iščitali u uljepšavajućem ogledalu što ga Bradbury svjesno i sistematski stavlja pred nas. Pročitao nas je kao poslovnu priliku, za monetizirati producirani imidž stranca koji živi među nama (do iznemoglosti u medijima ponavljana fraza: "Britanac koji 20 godina živi u Hrvatskoj"). Narcisoidni karakter odraza u ogledalu koje nam Bradbury nudi je, kao i svaka narcisoidnost, sublimirani samoprezir – a biznis mu se sastoji od podilaženja našoj slabosti, kapitalizaciji ogledala za to naše kolektivno nesvjesno, potenciranja u domorocima kičera na kakvima se da zaraditi, eksploatacije našeg duboko usađenog provincijalizma kao kompleksa u identitetskoj pripadnosti. 

Mali narodi trebaju velike simulacije

Siječanj 2019. godine: u intervjuu koji je s njom napravio Boris Rašeta, uvažena ekonomska stručnjakinja Maruška Vizek iznosi ocjenu koja je i tada bila upadljivo glupa, prozirno pseudoznanstvena iz liberalnih ideoloških pobuda, a danas zvuči naprosto smiješno. Naime, da "ako Hrvatska želi biti uspješna i bogata, nama treba još jedno dvadesetak Mate Rimaca. Ako ćemo uz takve uspješne brendove imati još i uspješnu turističku industriju, tim bolje." Do kraja intervjua, poduči nas, "kao netko tko je vidio svijeta", da "često ne znamo cijeniti ono što imamo", te da "naše prirodne ljepote, naša kulturna baština, ali ponajviše naši globalno uspješni pojedinci i timovi mogu biti izvor inspiracije za sve nas. I Janica Kostelić, i hrvatska nogometna reprezentacija, i Mate Rimac, i mnogi drugi pokazali su nam da smo mi sposobni biti globalno uspješni čak i onda kad su svi izgledi protiv nas."

Rimac Verne
A ne dođe li nam ono Rimac kao još jedan Modrić u svijetu? (FOTO: Vlada RH)

Prosinac 2021. godine: članak u Poslovnom dnevniku udivljeno je govorio o Rimčevom preuzimanju Bugattija kao "povijesnom događaju za Hrvatsku". Ali i o nekašnjenju kampusa u Kerestincu, "ako već Nevera malo kasni", kao dokazu "da je Rimac doista poput Tesle" (sreće li naše) i da "cijelu industriju mijenja iz temelja". A o milijardi i pol kuna subvencije kao "još jednom izazovu" uručenom Rimcu, kakvih se on "ne boji", umjesto o klasičnom corporate welfareu uručenom Rimcu. Ali sve je to standardan set propagandnih fora. Ne bih se zbog toga sjetio člančića. Nešto drugo pogađa precizno u sridu današnje teme: posebno je podvučeno kako je Rimac Grupa bila "važan dio prezentacije premijera Andreja Plenkovića za francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za njegova prošlotjednog posjeta Zagrebu" te da je to izgledalo "kao neki dvoboj – Francuzi avionima a Hrvati električnim autima". Isto kao i "kada je u Hrvatsku stigla Ursula von der Leyen", što znači da je Rimac "danas hrvatski maneken za svijet".

Još bolja varijanta od engleske kraljice koja ima nešto s Hrvatima je kad je sam Hrvat svjetska marka. Prepunjeno je to kodom sportskog navijača, s njegovim posrednim kibicerskim samopotvrđivanjem – osjeća se odmah naraslim i važnijim ako su Luka Modrić ili Joško Gvardiol dobro odigrali. Samoaktualizacija kroz konstrukt fiktivne zajednice. Senzacija koju je Friedrich Nietzsche opisao kao "buđenje osjećaja moći zajednice, uslijed čega odvratnost pojedinca nad sobom biva omamljena užitkom u napretku zajednice". Član je zadovoljan jer je dio apstraktnog kolektiva koji se u nečemu pokazuje – i u okviru kojega sve drukerove osobne kvalitativne značajke izuzev kvalitetnog navijačkog žara postaju irelevantne. On se, da bi dostigao vrijednost i respekt, više ne mora ničim vlastitim odlikovati, ne mora sam pokazivati vrlinu, znanje, vještinu, igru, sposobnost; umjesto njega igrat će Modrić; jedino što treba je busati se u slavu partikularne skupnosti s kojom se identificirao – navijati za nju: samo da mu ona bude jača, moćnija, veća, ponosnija, uspješnija. 

A ne dođe li nam ono Rimac kao još jedan Modrić u svijetu? "CNN je o njemu snimio reportažu, američki tehnološki magazin Wired objavio je priču, a ugledni Bloomberg – specijaliziran za vijesti iz poslovnog svijeta – uvrstio ga je na svoje liste osoba i događaja koji su obilježili godinu." Savršeno za projekcijsko samopotvrđivanje kroz navijačku patologiju

Kako je ono išla bljutava i kičerajska misao malograđanke Vizek u "mi" identitetu: tražiti nam je pozitivnu sliku o sebi kao naciji i uzdati nam se u one koji će nam pokazati da smo mi sposobni biti globalno uspješni. Čak i posve nespecijalizirani Hrvat, koji inače nikad nije držao u rukama auto časopise, sve gleda te slike i videa Nevere, gleda i misli kako je to impresivan proizvod, kakve je vidio samo na filmu, ako i tamo – i sve mu dolazi kao neka nevjerica: pa takvo što mi znamo proizvesti! Ej, mi, Hrvati, inače zadnja rupa na svjetskoj svirali. To je u projekciji kao da je on osobno proizveo. I ne diraj mu onda mogućnost da se Macronu odvrti prezentaciju kojom mi Hrvati francuskim avionima pariramo našim električnim autima. 

Geek fanova Autokluba i zakletih neoliberala ima relativno malo, ograničen broj, ali malograđanština očitovana ponosom što je u Hrvatskoj proizvedena svjetska pila za jurcanje po CNN-u, Wiredu ili Bloombergu – neiscrpna je. 

Perfect storm

Nije samo na .debug konferenciji – mnogo smo puta mogli Rimca slušali kako naciju šarmira isticanjem da je razmatrao odlaženje iz Hrvatske, negdje gdje bi mu sigurno bilo lakše i bolje poslovati, ali eto nije, iz razloga koje ne dorekne sasvim, ostavljajući na neodređenom poslovnom patriotizmu. Ponosan jer želi "pokazati da smo hrvatska tvrtka koja ovdje razvija tehnologiju svjetske klase, da ovamo privlačimo talente iz cijeloga svijeta".

Bulšit. Prosipa se koliko je dug i širok. Širom iskešenih zubi. Rimac jako dobro zna da bi komponente, pa i bolide, još i mogao slagati u inozemnim pogonima, ali i da taj dio posla nije ono što ga čini zlatnom kokom. Već medijski brend MateRimac™. U prijevodu: za svoje je partnere i ulagače zlatna koka time što smo mi toliki šarani.

Premda bi sposobnost trkeljanja jamačno ponio sa sobom, jedino tu je mogao dobiti 180 javnih milijuna € za nebulozan startup projekt. Što ima sve veze s tim da je jedino tu dolazilo u obzir da u statusu nacionalnog božanstva otvara Pelješki most, na bazi pokondirenosti tikava posve u stilu podaničkog uzbuđenja kojim se u Osijeku dočekivalo Charlesa s Camillom ili Charlesovu krunidbu. Rimčeva formula uspjeha u pogađanju je najosjetljivije točke narcisoidnosti i iskompleksiranosti ove konkretne male nacije. Nije on iz nacionalnog romantizma zadržao biznis u Hrvatskoj, nego mu je biznis, budući da se jezgreno radi o PR biznisu, i moguć jedino u Hrvatskoj, uslijed traumatiziranog nacionalnog romantizma koji očajnički traži koga da simulira bivanje "manekenom za svijet". 

His job is just Croatia.

Zato što ste napuhani provincijalci, draga nacijo. On je vaša sramota – svih vas koji niste bili u stanju prozreti da tu nešto ne štima. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vlada RH

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

    18.11.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

  3. BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

    16.11.2024.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije