Raspuštanjem jednog od najgorih saziva Sabora u hrvatskoj povijesti, započela je kratka i besmislena izborna kampanja u kojoj su nas, barem ako je suditi po do sada viđenom, političari namjerili uvjeriti u svoje poštene nakane. Svi se odlučno bore protiv korupcije, USKOK radi punom parom, DORH također, zatvara se i uhićuje. No, tada nam se ukazao Željko Kerum i objasnio nam kako stvari zaista stoje. „Ja ću s pobjednicima“, saznali smo vlašku mudroliju, koja aludira na koaliciju i trgovinu u koju se razumije, kao i u politiku u kojoj odavno idu svi sa svima, kada stvari zaguste.

A da će gusto i biti, jasno nam je jer se već sada trguje političkim mesom i ispod žita stvara sve moguće i nemoguće koalicije. Žeđ za vlašću ujedno je i smrt politike koja teži odgovornosti, njen unutrašnji rascjep i kao takvu apsolutnu, Hegel ju je davno preorao i uništio. Vlast po svaku cijenu, zar to nismo saznali iz koalicije žetončića, HNS -a, SDSS-a, i HDZ-a?

Političke stranke nisu ništa danas doli proteze ili invalidska kolica koja preuzimaju ulogu „savjesti naroda“, no upravo svojom žeđi za vlašću nepovratno stvaraju golemi jaz između politike u službi naroda i politike u službi svoje egzistencije. Svojom navodnom borbom za načela, ista ta načela namjeravaju se pogaziti u postizbornoj noći. Revolucionarni stav kako svi sa svima mogu u određenom trenutku zapravo čini sam politički sistem suvišnim, no prema političkom iskustvu najvećih, taj supstrat psihološke, sociološke i svjetonazorske bare itekako može funkcionirati. Posebno u slučaju kakve korona-ekonomske katastrofe iz koje nas može izvući samo "Vlada nacionalnog bratstva & jedinstva". Katastrofe koju nam je proročanski najavio – vjerovat' mi nećete – Ivo Sanader.

Nakon prve knjige koju je napisao u zatvoru Remetinec, čekajući pravomoćnu presudu jednu od najvećih afera u novijoj hrvatskoj povijesti, radnog naziva „Detuđmanizacija“, Ivo Sanader je predstavio javnosti svoju drugu knjigu iz trilogije „Doba politike“ koja nosi naslov – „Velika koalicija“.

"Što ako je Ivo Sanader u pravu i ako nas nakon izbora čeka velika koalicija po sistemu „vrana vrani oči ne kopa“?" (FOTO: Lupiga.Com)

Ivo Sanader odlično poznaje naš politički mentalitet, kako je na promociji održanoj prije gotovo točno dvije godine istaknuo doajen politike Vladimir Šeks, komparirajući Platonovu „Državu“ i Sanaderovu idealističku formu suživota u političkoj hijerarhiji. Kultivirano neznanje i argumenti s kojima se mi kao društvo moramo suočiti, tako su bili uvodni predmet tadašnje promocije, a da se javnost kvalitetno informira što može očekivati u budućnosti, pobrinuo se sam Sanader, koji je novinarima nasmijan i optimističan, uz veliku dozu građanske hrabrosti, razlučio kako je prvo najvažnije da se osobno rehabilitira, završi sve negativne procese, pa da svoje znanje o budućnosti politike implicira kao avangardu u kakvoj futurističkoj stranci, aludirajući kako je iza njega relativno sve otišlo do vraga. Dužnost da i dalje služi svom narodu, kako je služio i dosad, Sanader bi objeručke prihvatio u budućnosti, a da u samu politiku sprema involvirati nove, revolucionarne ideje, nismo ni sumnjali, pa je jedna od njih, pače krilatica i okosnica njegove zbirke političkih eseja, upravo ta nakana i agenda, da konačno, po sistemu uskrslog Mesije, pomiri zaraćene političke opcije u Hrvata. Boljim riječima, samo je on to izvesti u stanju, „ljute“ dugogodišnje „neprijatelje“ konačno staviti za isti stol, pod jednu političku kapu i spasiti što se od Hrvatske spasiti dade.

Vlada nacionalnog spasa naša je jedina opcija, kao da Sanader aludira na brojna arheološka nalazišta politike iza njega iz kojih nije niknulo ništa vrijedno spomena. Što ako je Ivo Sanader u pravu i ako nas nakon izbora čeka velika koalicija po sistemu „vrana vrani oči ne kopa“? Da bi velika gospodarska i, moguće, zdravstvena kriza koja nas očekuje na jesen mogla „najluđe snove“ pretvoriti u real opciju, posebno ako se pokaže sva raskoš dezorijentiranosti biračkog tijela. Velika koalicija, ili „Vlada nacionalnog jedinstva“ kako bi je u tom slučaju krstili, bila bi po načelu tolerancije prikazana kao nužnost, i to nam je Sanader kao politički znalac i sugerirao. No taj načelni koncept, tobože orkestriran mesijanstvom, ogolio bi taj isti politički sistem do kože, pokazavši kako se svjetonazor može u određenim slučajevima staviti sa strane.

Kao i Vladu nacionalnog jedinstva koju bi mesijansko uskrsnuće u Hrvata moglo najaviti i ta me pomisao ispunjava neskrivenom nelagodom jer bi se tim činom u konačnici legalizirao, čak prikazao normalnim, jedan sustav koji nas je sve stajao najboljih godina života. Sustav koji nas je stajao i socijalnog standarda, svakoga od nas pojedinačno, ali i onog životnog standarda - godina.

Da Ivo Sanader itekako dobro zna o čemu govori, i da je ta velika koalicija moguća, govore nam mikrorazine u kojima već godinama takve koalicije fino egzistiraju. Zar nije, recimo, sam Luka Bebić, zaštitnik Ive Sanadera kojem je u najcrnjim danima stavio roditeljsku kuću kao jamčevinu, Stipu Gabrića Jamba uveo u koaliciju s HDZ-om? Zar nije iste godine SDP ušao u koaliciju s rečenim Jambom, sukladno dogovoru s HSS-om, te na osmom mjestu 10. izborne jedinice postavio zajedničke partnere, jedne s lijeva, druge s desna? Primjera na "lokalu" je mnoštvo. Kada su u mikrouniverzumu takve koalicije moguće, i funkcioniraju, do one u makropolitičkom samo je korak, kako nam je sugerirao Sanader, no što nam to zapravo govori?

Govori nam, naravno, da je SDP od stvarne ljevice ideološki udaljen jednako koliko i sam HDZ od demokršćanstva, i da je velika koalicija (nazovimo je Vladom nacionalnog jedinstva ili spasa) moguća opcija. Posebno danas kada SDP-om vlada dezorijentirani, ali iznimno ambiciozni Davor Bernardić kojem je ionako važnije ostati na čelu stranke od njenog prosperiteta. Davor Bernardić takvu bi veliku koaliciju prikazao kao svoju pobjedu.

Ambicija u velikom pakiranju - Davor Bernardić (FOTO: HINA/Dario Grzelj)

Tako bi u tom razvoju situacije bivši socijalisti od kojih su neki postali desničari, kao i desničari kojima ne smetaju „komunisti“, napokon sjeli za isti stol i dogovorili se oko nacionalnog interesa. A nacionalni interes, dakako, bio bi bankrot države, demografska kataklizma, ali i ona ekonomska, jer taj zbroj zaslužnih treba opsluživati, hraniti, puniti proračun, a kada nema tko to raditi, tada treba glave staviti na kup, zajednički promisliti i zajednički izaći sa novim, spasonosnim rješenjima, te zaboraviti stare nesuglasice, ideološke podjele i svjetonazorska razmimoilaženja. Nije li nas tome već naučila koronakriza? Nismo li vidjeli već tada na djelu tu kohabitaciju? Analitika i struka imaju konsenzus kako se bilo kakva formacija vlasti mora zadužiti najmanje 20 milijardi kuna kako bi uopće došlo u pitanje funkcioniranje države. Samim tim imamo krizu biblijskih razmjera, koja će uspostavu „Kriznog stožera“ ovaj put političkog, opravdati kao nužnost, koja bi po Spinozinoj „profesiji optičara“ bila postavljena kao mesijanstvo, politička ozbiljnost.

Ako mene pitate, to i takvo nacionalno jedinstvo ljudi koji su nas vođeni svojim osobnim interesima, svojim licemjerjem i svojom pohlepom doveli u situaciju da radimo, a nemamo za kruh, bilo bi pokop demokracije. Takvo nacionalno jedinstvo meni je odbojno i prezirao bih ga kao što prezirem sve one koji su nas doveli u tu i takvu poziciju, svu tu vojsku poslušnika koja obnaša bilo kakvu funkciju vezanu za politiku bilo koje vrste. Zapravo što nama znači njihovo bratstvo i jedinstvo? Zašto bismo, u konačnici, bili jedinstveni? Zašto i od kuda ta potreba koja vuče korijene još od one famozne pomirbe Franje Tuđmana? Čemu uopće ta intersubjektivna potreba služi? To je da se razumijemo diktatorski ideal, da smo svi dio domoljubnog kolektiva, da svi marljivo radimo pod budnim okom jedne partije ili jedne koalicije? Povijest je takve zajednice uglavnom krstila diktaturama i sasvim je nebitno tko će biti novi despot u korelaciji Plenković, Jandroković – Pervan, Škoro, Drele, ili Plenković, Jandroković – Davor Bernardić. Ili svi zajedno, što bi po Ivi Sanaderu bila najizglednija opcija kaosa koji je nastao iza njega. 

No što je, kada malo bolje pogledate suštinu svih njihovih programa, sa svjetonazorom? Gotovo nitko od njih nikada neće prstom mrdnuti kada se gaze oni najugroženiji i oni socijalno najosjetljiviji, i to ste zorno vidjeli kod raspuštanja Sabora kada ih nije bilo briga za sudbinu toliko obitelji koje su zbog potresa u Zagrebu ostale bez krova nad glavom. Nikada ta bulumenta kao "modus vivendi" neće imati obespravljene i one koje se napada u ovom društvu, one slabe i nezaštićene, one koje nikakav zakon ne štiti. 

Problem Hrvatske nije, niti će ikada biti u koalicijskom pitanju. Problem Hrvatske i osnovni problem zašto se ljudi u tolikoj mjeri iseljavaju iz nje, jest i uvijek će biti svjetonazorski. Društveni. Ekonomski. Problem reformi koje se zaziva u predizborna vremena, da bi se na iste zaboravilo. Problem strukture same države, županija, općina, problem povlaštenih i nepravednog društvenog uređenja, a koje se neće radikalno „restartati“ bez svjetonazorske agende. Kada shvatite da je svjetonazor ključno pitanje Hrvatske na kojem se može graditi budućnost, kada shvatite da se treba boriti za ponižene, obespravljene, sirotinju, kada politika postane aktivizam, a ne koalicijska borba za najnovije pozicije na listama, kada sva ta Sanaderova djeca budu biciklima dolazila u Sabor i volontirala za opće dobro, tada možemo razgovarati o zajedništvu.

Do tada, onaj Voltaireov traktat o toleranciji nije samo zauzimanje za istinu, već njegova strast istine u otuđenom obliku. Otuđenom u toj mjeri da kao takvo postaje načelom otpora i u njemu vidi jedinu šansu. Otpora prema Sanaderovoj djeci i njihovoj mogućoj „Velikoj koaliciji“, otpora prema novom ciklusu proliferacije birokratizma i na koncu otpora prema svima koji u politiku ulaze sladostrasno, svjesni svoje podkapacitiranosti, ali uvjereni u svoje mesijanstvo, predodređenost da su upravo oni ti koji nas trebaju voditi kroz krizna vremena. Upravo je kriza pokazala da se ljudi tada okreću relevantnima. No kada takve birati treba, i kada je vrijeme za predostrožnost tada smo ili indiferentni, ili svoj glas damo Sanaderovoj djeci. Nije li stiglo konačno vrijeme da ova zemlja barem pokuša drugačije?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com