Četiri, danas mahom bivša zagrebačka industrijska giganta tema su nedavno otvorene izložbe „Vrijeme giganta: planska industrijalizacija i nasljeđe 1947.-1952.“ koja u Muzeju Grada Zagreba ostaje otvorena do 26. veljače 2017. godine.

Jedinstvo je nekad bila moderno opremljena tvornica iz koje su u međuvremenu nestali svi strojevi i radnici, ali barem su građevine na Savi uspješno prenamijenjene zahvaljujući tome što su predane na korištenje savezu udruga Operacija grad. Rade Končar i Prvomajska među rijetkim su primjerima hrvatske industrije koja nije posve uništena. Iako, asortiman proizvoda i usluga koje Končar nudi sveden je gotovo isključivo na energetiku, a broj radnika smanjen je na šestinu u odnosu na stanje 1990. godine, kada ih je bilo oko 20.000 u Hrvatskoj i još oko 4.000 u Makedoniji i Srbiji.

PRIČA O DIVU KONČARU: Rijedak primjer industrije koja nije uništena, ali je broj radnika s 20.000 spao na 3.700

TVORNICE RADNICIMA: Provalili smo u pogon, zauzeli ga i nismo izlazili!

KAKO SU UNIŠTAVALI INDUSTRIJU: Radnici na front, fabrike na bubanj

Prvomajska je nestala iz Zagreba, ali još uvijek postoji u Ivancu kao Itas Prvomajska i jedinstveni primjer poduzeća koje je iz privatnog vlasništva kroz proces stečaja prešlo u vlasništvo radnika kao malih dioničara koji su očuvali proizvodnju i oko dvije stotine radnih mjesta. S druge strane tvornica Parnih Kotlova Zagreb uglavnom je uništena i zapuštena.

Tvornica Jedinstvo, pogon i upravna zgrada 1954. godine (FOTO: Muzej Grada Zagreba)

Zašto stara postrojenja s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a radi se mahom o zanimljivim, pa i atraktivnim građevinama koje su u inozemstvu uspješno prenamijenjene za druge svrhe, u Hrvatskoj propadaju pitanje je koje je zaintrigiralo povjesničara Gorana Arčabića, kustosa Muzeja Grada Zagreba. Zbog toga se upustio u višegodišnji istraživački projekt „Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“ u sklopu kojega je ovo treća izložba.

Prva, pod naslovom „Modernizacija na periferiji Carstva“ postavljena je 2010. godine, a odnosila se na početke industrijske gradnje krajem 19. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata. Izložba „Industrijski centar države“ postavljena dvije godine kasnije odnosila se na razdoblje od 1918. godine do kraja Drugog svjetskog rata, dok se aktualna izložba bavi prvom petoljetkom – planskim razvitkom narodne privrede u Jugoslaviji za koju se četiri spomenuta industrijska sklopa mogu uzeti kao primjeri slučaja. 

Slučaja koji je danas posebno osjetljiv jer radi se o ideološkoj bazi privrednog i društvenog razvoja omražene Jugoslavije zbog čega se nasljeđe iz tog, socijalističkog perioda, osim s općom nebrigom, manjkavim sustavom zaštite i nedostatkom ideja za prenamjenu i investiranje – što je slučaj s većinom napuštenih proizvodnih pogona u Zagrebu – susreće i s posebnim emotivnim nabojem. Raspon emocija pri tom je prilično širok i kreće se od ekstremno negativnih koje su motivirane političkim razlozima, do svojevrsne nostalgije za vremenima kad su radnička prava bila zaštićena, a država ulagala u to da radnici steknu kvalifikacije potrebne za rukovanje s novim strojevima.

U pogonu tvornice Rade Končar u Zagrebu 1958. godine (FOTO: Muzej Grada Zagreba)

Novi pogoni i građeni su u posebnim uvjetima zbog čega se danas mogu promatrati i kao specifična industrijska arhitektura tog vremena. Realizacija takvih projekata bila je opterećena brojnim tehničkim, ali i ideološkim ograničenjima. Tragalo se, naime, za „socijalističkim“ izrazom u arhitekturi što se često kosilo sa zahtjevima za brzom i ekonomičnom izgradnjom. Pored toga, nedostajali su i strojevi, alati, oprema pa i obučeni radnici na gradilištima. Premostiti je trebalo i učestale izmjene projektnih planova kao i lošu koordinaciju u raspodjeli građevinskog materijala što je arhitekte i građevinske inženjere primoravalo da se snalaze improvizirajući i uvodeći pri tom brojne inovacije.

„Unatoč problemima, tijekom prve 'petoljetke' u Zagrebu je položen temelj industrijskim sklopovima koji su u nadolazećim desetljećima prerastali u nositelje razvitka lokalne zajednice, republičke i savezne privrede. Veća autonomija odlučivanja u privrednim poduzećima od početka 1950-ih godina rezultirala je porastom kvalitete i diversifikacijom proizvodnje te boljim odgovorom na potrebe tržišta. Relativna liberalizacija i otklon od politike visokih investicija države u izgradnju teške industrije ubrzali su gospodarski rast i potpomogli stvaranje potrošačkog društva potkraj 1950-ih godina. Industrijski giganti postali su ujedno važnim čimbenikom ekonomske i političke snage Zagreba u socijalističkoj Jugoslaviji“, stoji u najavi izložbe na internetskoj stranici Muzeja Grada Zagreba.

Razvoj industrije i ubrzana izgradnja postrojenja u poslijeratnoj Jugoslaviji promatraju se tako, kroz izložbu, kao dokumenti vremena na kojima se odražavaju presudne i često dramatične epizode nacionalne i svjetske povijesti. Ono što je od njih danas ostalo dokaz je pak i tomu koliko suvremena Hrvatska drži do svojeg povijesnog nasljeđa i tradicije. Devastiranost tih objekata plastičan je dokaz devastacije više od pola stoljeća povijesti ovih prostora koja se, ponovo iz ideoloških razloga, nastoji izbrisati.

Dio kompleksa tvornice Prvomajska u Zagrebu 1954. godine (FOTO: Muzej Grada Zagreba)

Ipak, ništa sretnija nije niti sudbina objekata koji svjedoče o prvoj modernizaciji i pojavi industrijskog poduzetništva kada, zahvaljujući ulaganjima privatnih poduzetnika od 1860. godine kreće intenzivna gradnja tvorničkih objekata na zapadnoj i južnoj periferiji grada i kada u Zagrebu nastaju i prva radnička naselja. Brojni izvorni objekti poput Paromlina – jednog od najvažnijih spomenika industrijske arhitekture u Zagrebu – desetljećima su prepušteni propadanju. Većina ih zauzima danas atraktivna gradska zemljišta, a restaurirati ih u ovakvom zapuštenom stanju tražilo bi velika ulaganja pa je izgledno da će, umjesto restauracije ili prenamijene u objekte za društvene i javne potrebe, prije doživjeti rušenje. Potvrđuje to i slučaj Paromlina koji je dobrim dijelom srušen prije nego što je tamo napravljeno veliko parkiralište.

Izložba koja predstavlja treću etapu projekta „Zagrebačka industrijska baština“ pokušat će tako još jednom doprinijeti javnom osvješćivanju o mogućnostima korištenja ovog potencijala u kulturnom i ekonomskom razvoju. On do sada, međutim, uglavnom nije prepoznat i objekti zagrebačke industrijske baštine najčešće se u politikama spominju kao financijski neodržive i veliki trošak za državni i lokalne proračune. Razlog tomu djelom je i lokalna politika koja ne uključuje javnost u procese odlučivanja o javnim dobrima, a rezultat je nepostojanje kvalitetnih planova prenamjene ili bilo kakvog modela upravljanja industrijskim nasljeđem. Tu su i zamršeni vlasnički odnosi zbog kojih su mnogi takvi objekti građevinski izmijenjeni i izvan kontrole konzervatora, a ugrožena je i sama održivost baštinskih obilježja zaštićenih objekata. Zagreb koji je duže od stoljeća slovio kao značajan industrijski grad u jugoistočnoj Europi, a što je bio i pokretač njegovog urbanističkog razvoja, demografskog rasta i promjena u strukturi stanovništva, danas kao da se ne želi prisjećati tih vremena. Zbog čega bi inače tako ravnodušno promatrao kako nestaju i posljednji tragovi povijesti koja ga je oblikovala kao urbanu metropolu. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Muzej Grada Zagreba