Lokalni je odvjetak globaliziranoga političkog pluralizma ovih dana producirao još jedan podgrijani politički obrok kao potpunu novinu. Kandidatura Miroslava Škore obnovila je stare obrasce – obznanjujući ih kao najnoviju modu. Pritom se ne radi tek o Škorinu manipuliranju, nego o tomu da je svijet posljednjih godina promijenjen (ne baš na bolje), pa domaći zaostaci korespondiraju s najnovijim političkim praksama (u nešto drukčijem postavu o tomu vidi više na ovom linku). 

Ukratko, Tuđmanova je demokratura svojevremeno bila objektom podsmijeha, pa i zgražanja - čak i među hrvatskim saveznicima (koji su, zadugo, čak i Miloševića smatrali primjerenijim suvremenome svijetu), današnja pak inačica takva sustava (à la Škoro) djeluje posve kompatibilno sa značajnim političkim trendovima (kako u svijetu, tako i u EU – i to ne samo u njezinu „novome“ dijelu).

Škorinu su kandidaturu eksperti (i „eksperti“) uglavnom negativno ocijenili - osim jedne oduševljenjem raspamećene PR stručnjakinje (Ankica Mamić, Večernji list, 23. 6.), no ova će inicijativa imati nedvojbeno značajnih reperkusija na političkoj sceni Hrvatske. Ponajprije stoga što predstavlja neuobičajeno jasan populistički koncept (premda iznesen u ne posve razrađenoj varijanti); Škoro se želi predstaviti kao osviješteni populist, a sebe patentira kao (samo)izabranoga posjednika narodne volje. No, prije razmatranja školskih odrednica populističke političke opcije, valja upozoriti na temeljno protuslovlje ove (i Škorine) pozicije.

Kandidatura Miroslava Škore obnovila je stare obrasce – obznanjujući ih kao najnoviju modu (SCREENSHOT: YouTube)

Kandidat Škoro u svojem videu samorazumljivo polazi od toga da vlast proizlazi iz naroda, ali mu se događa ono što je tipično i drugdje u svijetu. S jedne strane inzistira na (maltene) neposrednoj demokraciji odozdo, dok je, s druge strane, „nadopunjuje“ (svojom) autoritativnom vlašću odozgo. „Srž mog programa je savez s narodom“, kaže on ponosno, očito nesvjestan elementarne činjenice da savez mogu sklapati samo dva različita entiteta (ili više njih). Riječju, Škoro koji s narodom savez sklapa samim je tim savezom od naroda i odvojen – otprilike, metodički, kao i starozavjetni Bog koji je Savezom odlučio ljude privesti k sebi (za njihovo dobro, dakako).

U terminima čl. 1 Ustava, koji navodi na početku svoje besjede, Škoro svakako prihvaća da vlast proizlazi iz naroda, ali potom nekako gubi iz vida drugi dio rečenice – da vlast, naime, i „pripada“ narodu. Jer, nasuprot ozbiljnim pokušajima s neposrednom demokracijom, ovdje je izrečena jasna kritika političkoga predstavništva (tj. Sabora) i političkoga pluralizma (tj. stranaka), ali je sve to izvedeno u ime predaje (pučke) vlasti Jednome – npr. Škori.

To je projekt koji se hrani niskom demokratskom kulturom u Hrvatskoj, povezanom s rastućim nezadovoljstvom političkom klasom. Utoliko, ovaj najavni govor podsjeća na obraćanje Aleksandra Karađorđevića "mome dragom narodu“ 6. siječnja 1929. godine, kada je i obnarodovana njegova diktatura.  Kralj je Aleksandar tada rekao da je došlo vrijeme za uklanjanje svih prepreke između naroda i kralja. Škoro bi, u drečećoj paraleli, htio ukloniti sve prepreke između sebe i naroda, a glavna je pritom prepreka, kao i za sve populiste, upravo parlament, točnije: višestranački koloplet. A to je stav koji je neprijateljski spram političkoga pluralizma. I zato  je, s jedne strane, opasan za demokraciju, a, s druge, privlačan i prihvatljiv za velik broj ljudi kojima je stranaka i strančarenja na vrh glave. Inače, indikativno je da Škoro, nedvojbeno artikuliranije, zastupa stajalište koje je predznačio već i Mislav Kolakušić – a i Milanovićevo ubacivanje „karaktera“ u poželjni opis predsjedničkih značajki u najmanju ruku odudara od opreznih ustavnih formulacija o ingerencijama Predsjednika republike.

U svojih pet točaka Škoro reafirmira polupredsjednički sustav za 21. stoljeće, soft verziju Tuđmanove vlasti (FOTO: Lupiga.Com)

U svojih pet točaka, Škoro, u osnovi, reafirmira polupredsjednički sustav za 21. stoljeće, soft verziju Tuđmanove vlasti – prvotno nastale u pokušaju da se francuski model prenese u Hrvatsku na samim počecima hrvatske države. Istina je, druga su vremena, Škoro je šarmantniji od Tuđmana - i manje zagrižen - ali to su, zapravo, detalji. U pozadini je posve jasna antidemokratska ideologija – u svojoj prostodušnoj istinoljubivost najjasnije ju je izrazio Andrija Hebrang: „U polupredsjedničkom sustavu Hrvatska je postigla više nego ikad poslije", dodajući: „kako narod izgleda još nije sazrio za punu parlamentarnu demokraciju“. (Direktno.hr, 24. 6.). A budući da će narod, kako im se čini, prije postati truo no dostići zrelost, treba mu vođa s punim ovlastima da narod privede samome sebi, odnosno onome što Predsjednik od njega očekuje. 

Indikativno je za hrvatsku akademsku scenu da ustavni stručnjaci koji su u Tuđmanovo doba bili skriveni negdje u zapećcima – ili čak objašnjavali prednosti takva (poludemokratskog) sustava (ponajprije u kategorijama stabilnosti) – sada gunđaju protiv (ublaženih) Škorinih prijedloga (npr., Branko Smerdel, Večernji list, 23. 6.). Jedna od ustavnih stručnjakinja, čak, „sadržaj Škorina zahtjeva za povećanjem ovlasti predsjednika smatra utemeljenim u 50 posto“ (Sanja Barić, Jutarnji list, 24. 6.), kao da se evidentna ugroza pluralističkih načela i diobe vlasti može nekako kompenzirati nekim razumnim prijedlozima (pri čemu je, nasuprot S. Barić, u mnogome dvojbena i ideja da bi Predsjednik republike predlagao suce/sutkinje Ustavnoga suda, jer već ima ovlast predlaganja predsjednika Vrhovnoga suda, pa bi ga to učinilo doista i pravosudno gotovo nedodirljivim). I opet, izgleda, važi: „Povijest uči ljude da se iz nje ne može ništa naučiti“ (Gandhi). 

Najveći nedostatak ovakva prijedloga uglavnom se i ne spominje - potpuni izostanak kontrole nad moćnim predsjednikom. Polazi se od plebiscitarnoga poimanja povjerenja „naroda“ u vođu (koji u njegovo ime govori i djeluje); ni kritika, a kamoli kontrola, ne nalazi mjesto u ovoj konstrukciji. Riječi kao što su javnost, različitost, posebnost (a naročito: građansko društvo), strana su tijela ovome htijenju „jedinstva kakvo smo imali u Domovinskom ratu“. Budući da je jedinstvo u realnosti teško postizivo, posebice kao trajna oznaka života zajednice, posljedica će ovoga biti žalosno jednostavna – oni koji nisu s većinom bit će naprosto sustavski izbačeni iz naroda, koji je, sukladno ovome vjerovanju, zauvijek dan i nepronični entitet. Osnovu za to dala je, odmah nakon prošlih izbora, Kolinda Grabar Kitarović time što se proglasila narodnom izabranicom, a ni u jednome trenutku nije spomenula činjenicu da je izabrana s najmanjom mogućom razlikom spram konkurenta (pa je druga polovina glasačkoga tijela implicite isključena iz „naroda“) - za razliku od austrijskoga predsjednika Van der Bellena koji je, premda je u njegovu slučaju izborna razlika bila i nešto veća, u svoja dva prva obraćanja javnosti našao motiva naglasiti činjenicu podijeljenosti nacije kao osnovu za nastojanje da se u zajednicu uključe i oni koji su bili na drugoj strani.

Nečime što liči na stih iz lošega pjesmuljka - “A nema ljubavi bez žrtve“, Škoro, nehotice, upućuje na pravi problem (FOTO: HINA/lsd)

U svojem je govoru Škoro istaknuo da želi biti „narodni predsjednik“, što kani postići jačanjem ovlasti ove funkcije; to je program moćnoga predsjednika koji drži sve u rukama i sam jamči boljitak narodu. Uz to, on se je jasno ogradio od sadašnjih političkih elita, od svih etabliranih političara, od političke klase kao cjeline, neovisno o svjetonazorskim razlikama, pozvavši prvenstveno razočarane birače da mu daju glas – u punome jedinstvu, pluralizmu nasuprot. Tipično populistički, on je izbjegao eksplicitno svjetonazorsko pozicioniranje, ali je tretiranjem migracija kao opasnosti, zazivanjem vojske kao okosnice državnosti, pozivom na ratno ozračje kao osnovu mirnodopske egzistencije društva, jasno naznačio gdje mu je mjesto. U ovome mu izbjegavanju pomaže i to što je prononsirani aktivist jednoga ogranka globalnoga infotainmenta; pjevač u politici za mnoge djeluje neozbiljno (pogotovo stoga što je njegov angažman dopirao otprilike do stihova poput: „Čudni ljudi čudnog imena) – u međuvremenu, njegovi su zabavljački kolege već pokorili Italiju, Sloveniju, Ukrajinu (da se o pioniru, već gotovo zaboravljenome Ronaldu Reaganu i ne govori) … Ipak, za razliku od (za sada uspješnijih) drugara, Škoro je već bio i diplomat, pa političar, a, uz to, on je dr. pjevač, sveučilišni nastavnik; malo iznutra, a malo izvana – baš koliko treba, čini se.

Institucijski je karakterističan naglasak na mijenjanje referendumskih pravila, na težnju za namještanjem naroda u zakonotvornu (pa, vjerojatno, i ustavotvornu) poziciju. Jednostavno rečeno, on u postupanju s društvenim sukobima zastupa sjekiru umjesto skalpela, neprijepornu većinu nasuprot zaštite manjina svih konstitucijskih tipova, „obraćanja“ Predsjednika namjesto ravnopravne (pa gdjegdje i priglupe) parlamentarne rasprave. Završavajući proklamaciju nečime što liči na stih iz lošega pjesmuljka - “A nema ljubavi bez žrtve“, Škoro, nehotice, upućuje na pravi problem. On želi vlast utemeljenu u ljubavi (što je u naravi totalitarnoga sindroma), pa od ljubećih očekuje i žrtvu. Žrtva iz ljubavi, možda, i nije prava žrtva – onu pravu iskusit će, zna se, tek oni koji ispadnu iz privilegirane („narodne“) zajednice ljubavi.

Prastara formula vox populi vox dei (vjerojatno još od Hesioda, „Poslovi i dani“ – u latinski populariziranoj verziji od Alkuina, u devetome od savjeta upućenih Karlu Velikome) polazi od mistifikacije puka (čak, njegove metafizičke impostacije) i zato je toliko dvojbena u neposrednoj praktičkoj primjeni. Metafizičko opterećenja naroda/puka neupitnim kvalitetama (prema logici – svatko je od nas nesavršen, svi smo zajedno, međutim, savršeni) završava u zbilji prebacivanjem rečenih neupitnih kvaliteta na ovlaštenoga zastupnika narodne volje, a on ju, tako oslobođen konkurencije, može i – pjevati. Stara bi formula time bila (post)modernizirana: Vox populi vox cantoris.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/lsd