Počinje škola, a škole su tu da nas nešto nauče. Tako je mene i moj razred moja "drugarica" učiteljica u 3. razredu osnovne odvela u park Veljka Vlahovića u Tratinskoj ulici i pokazala nam gdje je neki šiptar (čovjek albanske nacionalnosti) silovao mladu ženu. Ne moram vam ni objašnjavati kakve posljedice to donosi na mozak desetogodišnjaka koji u prvim noćnim morama viđa do zuba naoružane Albance kako skaču na njegovu bližu rodbinu.
Naravno, ni nastavak školovanja nije donio priče o tolerantnosti, osim one plastične o bratstvu i jedinstvu koja se najbolje očitavala u ispijanju rakija iz svih bratskih republika i pokrajina, a u što sam se i sam mogao uvjeriti na susretu škola "Bratstvo i jedinstvo" u Makedoniji. Školski sustav, nažalost dragi moj prijatelju Zvone, nije mogao ni pretpostaviti da mladim ljudima treba usađivati vrijednosti tolerancije, jer prasetina se hladila, a tamo gdje je famozni Sloba išao u školu, riječ drugarstvo je bila baš lijepo napisana na zidu škole pod parolom "jebeš drugaricu Zlatanu". Kako sam dragi moj Zvone i mogao naučiti nešto dobro o Ciganima kada sam za Cigane prvi put čuo iz priča moje bake koja je govorila da će me "Cigani odvesti ako ne budem dobar", a nakon toga sam o njima čuo kada sam sa 17 otišao na stadion, da bi ponesen masom povikivao Cigani uz sve uvredljivo. I HIV-a se bojim, jer su sidaši oni omraženi pederi koji se hvataju za guzice u mračnim parkovima, a kako je rekao moj profesor iz matematike u osmom razredu: "ko želi biti baletan, nek si odmah nabije inekciju SIDE u guzicu". Vidiš i baletani su pederi, a malene djevojčice su opasne, i to ne zbog toga što imaju AIDS, nego zato što roditelje njihovih prijateljica iz nesuđenog razreda nitko nije poučio da se AIDS ne prenosi socijalnim kontaktom. Nažalost, tolerancija se rađa u Švedskoj gdje djeca uče iz bajkovite prošlosti i kreću u sjajnu budućnost, a u Hrvatskoj gdje je po novinama 450 000 ljudi na rubu socijalnog očaja, ne uči se tolerancija nego nagoni. Čisto nagonsko školstvo iz čisto jednostavnih nagona. Ako nema kruha, mlijeka i paštete, znamo dobro tko je kriv. Osim vlade krivi su Albanci, Hercegovci, lezbe i pekari.
Nisu krivi roditelji koji svojoj djeci ne daju ići u školu s romskom djecom, nego sustav koji nije dovoljno jak da se suprostavi takvim nagonima. Nisu krivi skinheadsi što su razbili Kineza, nego pravni sustav koji dopušta da se litra konjaka proda maloljetnom ćelavcu, a istovremeno zabranjuje majice sa cannabisom. Nije kriv ni sustav na kraju, jer on je nasljeđe jednog goreg sustava, koji nemoćni nisu promjenili. Miro, Zvone i Lado su isto krivi, jer sad pišu ovo, ali će se njihov glas razbiti od stranice koje su umnogome zanimljivije od ovih, osim ako sami ne naučimo svoju djecu da silovanje ne vrše nacionalnosti, nego poremećeni umovi, da rasizam nije stvar boje nego interesa i da romska djeca isto znaju brojati i pisati ako ih naučiš.