"Jebem mater onim Amerima. Šta nam oni imaju propovijedat. Pogledaj šta su radili Indijancima i crncima", izjava je koju će svaki ponosni Hrvat izbiflat na pitanje o tolerancij i smislu Deklaracije o ljudskim pravima koja je, čini se protuprirodno, našla i u ovom našem Ustavu.
Ako bi pak o toleranciji, umjestio ponosnog, za mišljenje upitali manje ponosnog Hrvata...
Primjer prvi. Mjesto radnje je Međimurje, bregima i radišnim narodom napučena regija. Područje nije bilo pogođeno ratom, pa su valjda i ratne traume svedene na neku manju mjeru, a i materijalni položaj je bolji no u ostatku nam države.
Pred početak nove školske godine, ponosni roditelji su jednog sela zaprijetili blokadom škole ukoliko njihova djeca budu u istim razredima s Romima. Razlog? Romi su šporki, nasilni i ne znaju hrvatski, te bi njihovo prisustvo u razredu narušilo akademsku atmosferu prvog razreda. I ustinu, s gnjevnim roditeljima se složio i župan međimurski koji je rekao kako ni on ne bi volio da njegova djeca budu u razredu s tim Romima. Naravno, stranice crne kronike su svaki dan pune članaka o Romima koji krstare ulicama, mlate jadne Hrvate i utjeruju reket po kafićima. I sve to na nekom stranom jeziku. Koji Međimurci ne kuže jer oni, ipak, spikaju književno. Kaj no?
Drugi primjer je skroz južno, u Kaštelima onkraj Splita. Faktor koji unosi nemir u idilični krajolik obojan azbestom i ispustima iz "Adriachema" i tvornica cementa smješten u zaljevu bogatijim živom nego ribom jest  šestogodišnja hodajuća ekološka bomba koja se krije pod kodnim imenom Ela. Ta je mala, naime, zaražena virusom HIV-a, i svojom pojavom predstavlja opasnot po sterilnu i ekološki vrlo fragilnu eko-zajednicu Kaštela. Mještanima je napokon prekipjelo. Odbijajući poslati svoju djecu u isti razred s tim malim monstrumom, rekli su, nakon godina gradnji tvornica koje su im skratile životni vijek, svoje historijsko ne! Kako kažu, nisu za diskriminaciju, ali neće njihovo dijete u istu prostoriju s tom malom. Tako da će mala razred pohađati u knjižnici, što je njihov veliki ustupak. I ne radi se o diskriminaciji jer, tvrde roditelji, i njihova djeca ulaze u tu knjižnicu. A koliko često mali Kaštelani pohode tu školsku prostoriju zna svatko tko ih poznaje.
Nakon sjevera i juga, svoju priču o toleranciji ima i istočna regija Hrvatske. Lege iz osječke HVIRDA-e su prije koji dan odlučili kako se posljednji broj lista "Osječkog doma" neće pojaviti na kioscima. Razlog? Urednici su se drznuli objaviti popis 3.333 invalida Domovinskog rata iz njihove županije. Obzirom da pravna država na ovom prostoru ne funkcionira, što oni vrlo dobro znaju, jer inače bi valjda heroji i u prošlom neprijateljskom sustavu slično organizirali događanja naroda. O moralnosti objavljivanja popisa osoba koje su ranjene u Domovinskom ratu dalo bi se raspravljati, ako treba i sudski, ali o potezu osječke HVIDRA-e se ne da. Jer, između ostalog, oni na to i ne pristaju.
Naposlijetku, odlazimo u samoprozvanu hrvatsku oazu pomirljivosti i tolerancije. Bar je dio Istrana nedavno pokazao zašto im se u grbu nalazi baš koza. Slikovito je to objasnila grupica domoljubnih Umažana koji su onom slavnom i opjevanom Jorasu frontalnim jurišem upali u kuću i skinuli slovensku zastavu koja je prijetila teritorijalnom suverenitetu Hrvatske, a prokletnika su naganjali uokolo. Nisu ga uhvatili valjda jer su im bulje otežale od maligana.
I za kraj, jebeš one Amere, nema nama ko šta govorit. Nama se, očito, ionako ne da ništa objasniti. A što se tiče onih crnja i Indijanaca, ne bi ni oni nama tu propovijedali. Znaju to Iliri i Srbi skroz dobro.