Povelik broj mještana međimurskog sela Držimurec okupio se jučer pred lokalnom osnovnom školom sudjelujući u organiziranom  heapeningu pod radnim naslovom - Nećemo da naša djeca idu u iste razrede s malim Romima. Argumenti - "njihova djeca slabo govore hrvatski, agresivnija su, nemaju higijenske navike, naša djeca u razredima s njima ne mogu napredovati".
Iako će svakom humanistu prva asocijacija na sliku romske djece koja izlaze iz škole i hrvatskog puka koji pri tom euforično plješće biti segregacija, netolerancija i izvjesno gađenje, zasigurno će se naći i oni koji se pitaju imamo li pravo osuđivati Međimurce. Naime, malo tko se od pravovjernih nalazi u njihovoj poziciji. Postavlja se pitanje jesu li njihovi zahtjevi opravdani i može li se na humaniste ovdje primjeniti stara narodna poslovica - najlakše je tuđim kurcem mlatiti po glogovima (čitaj - lako je pričati o toleranciji dok vam djeca idu u klasičnu gimnaziju).
Iz lupeškog kuta gledanja nametnut ćemo i odgovor s kojim se možete i ne morate složiti. Međimurci nisu u pravu.
Prema posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj živi oko 10 tisuća Roma, za koje će većina građana, tradicionalno zadojena predrasudama, ustvrditi da su prljavi neradnici. Malo tko će se pri tom pitati kakvu šansu smo pružili Romima, osim što smo im dopustili disati "čisti hrvatski zrak".
Već od prvog razreda osnovne škole mali Romi mogu naučiti da nisu isti, da su prljavi i nasilni. Kad odrastu neće dobiti posao ma koliko ga tražili, kad ostare neće kupiti grobno mjesto na Mirogoju. Iako žive tu oko nas Romi kao da ne postoje. Doživljavamo ih kao nužno zlo i trudimo se držati podalje od njih. U isto vrijeme oni žive u svom siromašnom svijetu, koji prije podsjeća na labirint bez izlaza nego na život dostojan čovjeka. Sami su krivi? Možda, ali samo jednim dijelom. Za ovaj drugi, mračniji dio njihovog života zaslužni smo svi. Ne znamo što bi napravili s nomadima, čija se nastojanja za uključivanjem u običnu sivu hrvatsku svakodnevicu miniraju na svakom koraku. Međimurce ovdje valja podsjetiti da su škole javne ustanove, te da ne mogu djeci osporiti pravo na školovanje bila ona prljava ili čista. Brižni roditelji koji zbog Roma protestiraju ispred škole, pred ova dva oka pretvaraju se u rasiste, fašiste i još koješta. Kad spominju higijenske navike zgodno je spomenuti da postoji nešto što se zove higijena duha. Koliko je važna - prosudite sami.
U post festumu, jučerašnjeg događanje naroda u Držimurecu, kao i svako događanje naroda, iznjedrilo je i svog junaka - 76-godišnju babu Katarinu Mezga. Nakon što su Romi napustili školske učionice baba je stavila ključ u školsku bravu i sretnom narodu objavila - u našu školu djeca će ići kako mi to želimo, a ne kako nam se nameće izvana. Gospođa Mezga možda jest malo prestara za ministra školstva, ali nekakvu reformu je izbrijala. Na kraju krajeva - ona je ta koja je pokupila pljesak. A humanisti nek se jebu.