Nikada mi nije bilo teže napisati tekst. Iako je izašao iz mene u jednom dahu, ostavila sam ga danima da odleži, da još razmislim, da se smirim. Učinilo mi se da mi materija izmiče - zbog osjećaja tuge, besmisla, i užasa čije su dimenzije nemjerljive. Jer masovni zločin u beogradskoj osnovnoj školi, gdje je dijete ubilo osmero svojih vršnjaka, među njima i prijatelje, mračni je događaj bez presedana i tragedija bez katarze. 

Nema utjehe, ništa ne pomaže. Nikakva postanaliza neće dovesti do duševnog rasterećenja niti će ikoje objašnjenje olakšati bol ljudima koji su najizravnije pogođeni ovom strahotom.

Mrtva nevina djeca sa svojih pozicija ne mogu tražiti objašnjenje za sudbinu koja ih je toga jutra odvela u smrt, ali živi traže uzrok, motiv, logiku, smisao - ono što je u ljudskoj prirodi i potiče život da opstane u trenucima kada zastane i duša se slama. Ujedinjeni u suosjećanju i kolektivnoj traumi, mi normalni ljudi možemo samo još čvršće grliti svoju i svu djecu, i uzdati se u sreću koja će im trebati u bliskim susretima s vrstom kojoj pripadaju.

Iz dvostruke pozicije, roditelja i srednjoškolske nastavnice s 25-godišnjom praksom, prvi put nemam ni motiva ni volje komentirati, odgovoriti na intervjue. Potrebu imam.

Moje dosadašnje iskustvo kritičkog javnog komentiranja problemskih mjesta sistema - obrazovnog, društvenog ili političkog - najčešće je posljedično donosilo prijetnje i uvrede. Nevjerovatan intenzitet cinizma i licemjerja, banalnosti i zla, relativizacije i prezira dominira na individualnom i kolektivnom nivou, od privatnog do institucionalnog, čim se dirne u istinu.

Ovo društvo djeca ne zanimaju - ona su im samo alat za političku agendu, kao i sve ostalo.

Ovoga puta reakcije u medijima i na društvenim mrežama, s onu stranu dobra i zla, analize, tumačenja, interpretacije, potvrdile su da je recentno moderno društvo zasićeno sociopatima i psihopatima. Humanoidi koji slave dijete ubojicu i orgijaju porugom i prezirom nad mrtvom djecom, dobivaju svojih 15 minuta slave. Političari napadaju zapadnjačke vrijednosti, mreže, internet, stručnjaci i profesionalci imaju svoja viđenja: nagađaju, pretpostavljaju, lupetaju. Mediji masturbiraju. Tradicionalisti i vjerski fanatici dvoume se između "batine iz kršćanskog raja" i smrtne kazne…

U tjednu kada se dogodila tragedija u osnovnoj školi u Beogradu, u jednoj zagrebačkoj školi mojoj kolegici Srpkinji jedna je učiteljica, naoko fina gospoja, rekla da ne razumije zbog čega je ona u šoku i što ju je začudilo u vezi s tragedijom. Naime, "u kulturi i odgoju Srba je da ubijaju, tako ih uče od rođenja". Na sreću, dok je ta učiteljica, kako kaže, bila djevojčica, pravovremeno je odgojno i intelektualno brifirana, tako da s tim Srbima nije imala posla.

Istoga dana moja druga kolegica, također Srpkinja, u Cammeovom je taksiju odslušala monolog vozačice na istu temu - ova je intelektualka u nekoliko minuta mojoj kolegici objasnila kako su i zašto Srbi genocidni. Uz mitski dodatak kako Hrvati nisu, i da zato uvijek najebu, kako nas povijest naravoučenjava.

Obje genijalke i pasionirane stručnjakinje za srpski svet povezao je i zlurad ton i smiješak dok su prdile u vjetar. Državotvorno su ga zabili u srpsku stražnjicu preko mrtve, ubijene djece. 

Jedna od njih je učiteljica, ne zaboravimo. Njihov profil masovna je pojava i u hrvatskom i u srpskom svetu. Može se reći da su rasejani po cijelom regionu. Zovu se glupi i zli, i permanentno su nadahnuti, u svim su klasama i profesijama, država je njihova. A stanje njihova banalno-monstruoznog uma jest sadržaj države. I društva. Ovdje se trideset godina na temeljima zla gradi kuća koja nije "za svu našu decu i sve naše ljude". Diskriminira se po svim osnovama.

Naša djeca - naše žrtve (FOTO: HINA/TANJUG/Jadranka Ilić)

Trijumf bolesnoga polusvijeta nije od jučer, iako se u ovim okolnostima pokazuje posebno degutantnim; potvrda je to kako je stasavalo društvo nakon raspada Jugoslavije u 30 godina mafijaške demokracije i kako smo se podijelili na predatore i žrtve, ugledne i neugledne, vidljive i nevidljive. I jedni i drugi su naša djeca, naši roditelji, naši političari, naši ratni heroji, naši navijači, naši nastavnici, naši biskupi, naši povjesničari, naši suci.

Nisu realityji, igrice niti filmski antijunaci i slično stvorili poremećaje i poremećene, nego politički navođena sistemska dehumanizacija. Kult nasilja, potaknut i evoluirajući kroz rat i postratni period, promovirao je i nagrađivao politički establišment proizvodeći junake našeg doba, simbole uspjeha i novih društvenih vrijednosti: moćne i opasne lopovčine, mafijaše i ratne zločince, fašiste, obiteljske zlostavljače, sportske šampione reketare i ubojice, bran'telje silovatelje, generale dilere. Domoljublje im je zajednički nazivnik.

Stupovi društva skrojili su pravila ponašanja, sazidali Mordor, a mi smo ih prihvatili i toleriramo ih. Normalni, a aktivni građani zapravo žive kao sporedni likovi u kapitalističkoj postmodernističkoj travestiji, pate, dišu frustraciju, propituju se, okrivljuju se. Politika zabijanja glave u pijesak onih građana koji bijednom apolitičnošću podržavaju propadanje humanističkih i političkih vrijednosti društva, kontrapunkt je zločinačkom i jeftinom karakteru vlasti i njihovih suradnika i oslonaca.

Najveće žrtve društvene degeneracije i psihopatologije su naša djeca. Kroz 25 godina rada s njima jedna enciklopedija užasa terminološki bi pokrila iskustvo uvida u život naše djece, njihovih duša.

Naša djeca - naše žrtve.

Namijenili smo im život novih vrijednosti, a oni su unutar njega izgradili još i svoj - njegov magijski realizam popločan je distopijom, a toplina i ljubav uskraćena jer "imaju sve". Koliko nemaju, ne pita nitko. Koliko su ta djeca izgubila umjesto da dobiju, ne zna nitko. Kakvi ljudi postaju, koje će biti posljedice tame koja je u njima posijana.

Nove vrijednosti rodile su nove dijagnoze, na koje sebično, pohlepno i otuđeno društvo nema odgovora. Jer treba imati svijest, odgovornost i savjest. Ovoga puta zanijemili smo jer nemamo odgovor, objašnjenje, alibi. Imamo što imamo - po zasluzi.

Svaki društveno destruktivni, tragični i etički porazni događaj naša je odgovornost. Ovdje svi tlače djecu: institucionalni i privatni autoriteti. U nuždi se poseže za dijagnozama, liječe se posljedice, a uzrok se ne dira. Dijagnoze su često sinonimi za etikete pa su nam djeca zla, pokvarena, poremećena, lijena, malodušna, nesposobna ili su genijalna, darovita, poslušna, ambiciozna. Uzroci u obitelji i društvu su svete krave. Untouchables.

Istina nikom ne odgovara. Istina razotkriva, inzistira na činjenicama, zahtijeva odgovornost. Budući da se ovdje živi za dom i vjeru, moram to posvjedočiti epizodom iz vlastitog iskustva.

U periodu Covida, krajem 2021. godine, imala sam dinamičnu prepisku s organima Katoličke crkve. U okviru Škole u prirodi na Sljemenu učenici trećeg razreda imali su obavezu posjetiti tamošnju kapelicu, gdje ih je domaćinski dočekao duhovnik i pastir. Na pitanje moje djevojčice, koja ne pohađa vjeronauk, što se događa s roditeljima ateistima nakon što umru, odgovorio je: „Idu u pakao!“

Nije se samo moje dijete rasplakalo i uplašilo. Škola službeno nije reagirala iako pastir reprizira identični incident sa svakom novom generacijom. Djeca su bila traumatizirana, a ja sam bijesno posegnula za e-mailom. Satisfakcija me je zaobišla bez obzira na iznuđeno priznanje nepogrešivih Jahvinih kolaboracionista i pristiglu ispriku koja je administrativno i preventivno imala spriječiti podizanje kaznene prijave.

Upoznala sam svu našu djecu, tlačenu uzduž i poprijeko. I uvijek ću biti na njihovoj strani.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Mladen Volarić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"