Kada me svojevremeno "kunjado" pozvao na feštu jer je dobio posao u Uljaniku sjetio sam se svog starog koji je i meni i bratu kada bi izgubio svaki argument da nas natjera na učenje govorio: "Učite sunce vam jebem, završit ćete u Uljaniku".

U Uljanik sam prvi i zadnji put ušao par mjeseci prije nego što je postalo jasno da nezaustavljivo propada i postaje moneta za potkusurivanje Vlade i lokalne politike. Većini koja nije interesno vezana za Uljanik savršeno je jasno da se Plenković i Horvat zajebavaju s Istrom, IDS-om, tartufima, vinom i istospolnim brakovima i to po principu „dobili ste što ste izglasali“. Nisam nikada gledao niti jedno porinuće broda, niti je bilo tko od moji imao bilo kakve poslovne veze s Uljanikom. Zbog svega toga poziv da dođem na feštu zbog dobivanja posla u Uljaniku činio mi se bizarnim.

Na istarskoj inačici Grammya nazvanoj Istriana saslušao sam govor jednog od direktora Uljanika koji je kao laureat u sferi gospodarstva dugo pojašnjavao kako će Uljanik još dugo biti perjanica istarskog i hrvatskog gospodarstva. Opet sam se prisjetio starog i njegovih loših prognoza. Zajebao se kad je početkom šezdesetih nagovorio mamu da se odrekne zemlje u Barbarigi da bi stekli pravo na dječji doplatak. Kvadrat te zemlje danas se ne može kupiti ispod 100 eura. Zajebao se kad je tvrdio da se Juga ne može raspasti, a pomislio sam da se zajebao i kad nam je prijetio Uljanikom. Sve se strmopizdilo tri godine nakon tog govora na Istriani. Kada su na površinu isplivale ekonomske vratolomije svih upravitelja direktora unazad pedeset godina.

Većina ljudi već nakon dvije minute objašnjavanja "ko je koga i kada" gubila bi nit i od silina brojki nestajala bi logika i svaki smisao. Jedino što su shvaćali je da će Uljanik ili promijeniti oblik ili nestati. Bijes prema javašluku, fušeraju rukovodstva i politike nestao je nakon par dana. Otvorio se prostor i emocija za onaj Uljanik kojem sam kao rođeni Puležan pripadao, iako toga nisam bio ni svjestan.

KUD Idijoti, Tusta, Ptica, Sale Veruda, moji bendovski suborci, djeca su Uljanika. Tusta je i sindikalista, do zadnjeg dana vjeran i odan brodogradilištu. Uljanik su i gomila mojih prijatelja, njihovi roditelji i njihova djeca. To je odjednom postao onaj Uljanik bez kojeg mi je teško zamisliti Pulu.

Javna je tajna da su kroz desetljeća iz Uljanika izneseni silni kablovi, naštre, trliši, podvodne boje, daske, roštilji, tondini, metalne škale. Sve su to sinonimi Uljanika moje mladosti. Jebeš Uljanikovca koji doma nema bar paket izolacijskih traka, dva do tri radna odjela, barem jedne radničke cipele, nekoliko kanti podvodne boje. Počeo sam shvaćati koliko je svima nama bilo važno roditi se pokraj tih dizalica, živjeti pored zvukova jutarnjih detonacija nakon premještanja metalnih konstrukcija. Cijeli bi se grad zatresao kad bi s ogromnih dizalica spuštali sekcije, živjeli smo uz konstantan šum brodogradilišta. Rasli smo uz priče o osiguravatelju Lloydu koji je potopio Berge Istru. Naša je generacija slušala priče o preživjelim pomorcima koji su "viđeni" živi i zdravi u egzotičnim zemljama svijeta, gdje su živjeli u ogromnom bogatstvu kojeg su primili za šutnju, za vječitu Omertu.

Uljanik je odjednom za mene postao sve što do tada nije bio. Postao je dio mog identiteta, postao je mjesto koje je duboko vezano za sve ono što sam kroz život radio. To danas poniženo, zgaženo i uništeno brodogradilište sagradilo je više stanova, sportskih objekata, dječjih vrtića, škola, cesta, naselja nego što ih je državotvorni HDZ uspio okrečiti. Taj Uljanik je već pedesetih sagradio klub u kojem smo svi mi muzičari odrastali i gradili svoje karijere. Klub u kojem je ogroman broj ljudi upoznavao svoje prve ljubavi, bračne partnere, prvi put se napio, prvi put potukao. Pulska muzička scena gradila se u tom okruženju, uz dizalice i zvukove rušenja sekcija. Zato se kod nas ne sviraju sentiši…

Godinama sam proklinjao brodogradilište zbog gužvi u prometu, s cinizmom interpretirao poštapalicu klasičnog Uljanikovca: "Ko Bog da zdravlje ćemo pojti na bolovanje!"; ljutio se zbog "okupacije" svih parkirnih mjesta u Puli. A danas je stravično provozati se Bulevarom, proći bez problema pored Uljanikovih kapija. Iako je Uljanik nadživio mnoga pulska poduzeća, iako brodograditelji nisu pokazivali previše empatije prema Siporexu, Bojoplastu, Mljekari, Puljanci, Istri veletrgovačko, prema sirotim radnicama Arena trikotaže, škver je bio Pula. Svi mi koji volimo Pulu, navijamo za sirotu Istru 1961, smatramo da je Uljaniku trebalo dati šansu. Ja se nadam da će na kraju Bog ipak dati zdravlje i da je Uljanik sada samo na bolovanju.

Pula je grad u kojem se sve odvija sporo, otpor se pruža maksimalno na razini anonimnog kompjutersko-mrežnog aktivizma, grad mijenja identitet, vojsku nalazimo tek u tragovima, brodogradnja je satrvena ... Postoje rock bendovi, ali po prvi put u bogatoj povijesti grada slušaju se narodnjaci, turbo folk ... Polako ali sigurno postajemo vukojebina. Klinci žestoke gitarske riffove mijenjaju autotune primitivizmom, jer s gašenjem Uljanika, kako bi rekao Rambo Amadeus, „otišo je svak ko valja“. Dodao bih na to tek da nema otpora turizmu i da nam ostaje titranje jaja i to na svim jezicima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija i fotografije u tekstu: Uljanik.hr