Na marginama javne pažnje u Hrvatskoj, ulijepljene nabožnim senzacijama oko Istanbulske konvencije, provukla se prije nekoliko tjedana jedna značajna izjava Danka Končara. Istina je, doduše, da mu je svaka sad od značaja, jer je baš postao vlasnik četiriju od pet najvećih domaćih brodogradilišta, uz jedno veliko u Finskoj – koliko je poznato – a koje preuzima u dogovoru s Ruskom Federacijom, dotadašnjim vlasnikom na uzmaku iz nesklone mu Europske unije. 

„Nemoguće je da svi radnici na svim mjestima uvijek dobiju jedan te isti koeficijent. Za to više nema novca. Nismo razdvojili radnike od neradnika, i to je naša pogreška koju ćemo ispraviti“, kazao je taj naš veleposjednik, obraćajući se (ne)radnicima iz Brodotrogira. A kad se gazda tako oglasi, nema sumnje da je riječ o duploj nevolji. Prvo, slijedi otpuštanje za dio zaposlenih, možda i u valovima, jer je spomen pogreške odozgo samo alibi za grijehe koji će se u procesu okajanja natovariti na dušu onih ispod. Drugo, nametnuta diversifikacija po kriteriju tobožnjeg radnog učinka ostat će trajnim strašilom za preostale, gdje će manji dohodak ubrzo biti poiman i kao manji udes, u odnosu na otkaz. 

Manji dohodak će ubrzo biti shvaćan kao manji udes u odnosu na otkaz - Danko Končar u 3. maju (FOTO: Hina/Helena Šupraha)

Kad smo već na brodskoj tematici, pamti se ona jedna scena iz "Veloga mista" u kojoj neumoljivi ruski špekulant u pomorskoj špediciji goni lučke radnike na intenzivniji rad. Druga je polovina treće decenije 20. stoljeća posrijedi, svjetski je kapitalizam bio u teškoj krizi, ali gazde su uvijek nalazile prostora da nametnu svoj diskurs, i da podređene zaposlenike opanjkaju kao lijene probisvijete koji ugrožavaju i njih, i vlastite obitelji, i mir u svijetu. No čim se dotičemo Splita, nećemo preskočiti ni Tomislava Debeljaka, vlasnika tamošnjeg škvera. Čak je i Slobodna Dalmacija, list odavno naklon moćnima – što gorim, to boljim – a ne samo pod njihovom okupacijom, uspjela kroz zadnjih pet godina, otkad je Debeljak preuzeo navoze Brodosplita, publicirati niz članaka o njegovu silničkom, pomalo orvelijanski bizarnom tretmanu radnog kadra. 

Ne govorimo pritom o bilo kojoj djelatnosti, nego o glavnoj našoj materijalnoj proizvodnji i glavnom izvoznom sektoru, ne računajući turizam čije se usluge zbog deviza također smatraju izvozom. No dok turizam mobilizira eventualno tek građevinsku, prometnu i poljoprivrednu industriju, a u Hrvatskoj niti toliko, brodogradnja to čini s gotovo svima, uz preuzimanje funkcije lokomotive za tehničke znanosti – ili je tako makar bilo nekoć. E to smo dakle prepustili tipusima poput Debeljaka i Končara od kojih je prvi uoči brodograđevne avanture pravio šarafe, a drugi s ruskim kapitalom kupovao rudnike u Africi. Persona s više rudnika u Južnoafričkoj Republici i ostatkom u još dvije zemlje tog kontinenta, eksploatirajući blaga od kroma do dijamanata, ili od vanadija do platine, sigurno je dobro naučila kako valja postupati s radničkom sitneži. Nećemo ulaziti u analizu zbog čega bi njemu trebao još i ovaj biznis; brodogradnja je u osnovi niskoprofitna djelatnost, isplativa tek nacionalnim privredama, iz gore navedenih mobilizacijskih razloga. Istinsku pozadinu Končareva širenja ionako znaju samo on i Rusi, dok se mi u Hrvatskoj možemo nadati tek nekakvom kolateralnom pozitivnom efektu s uporištem u globalnotržišnim pomjeranjima za koja s ove pozicije nismo ni krivi ni pravi. 

Ono što ipak možemo provijećati, jest uloga radništva i rada u ovoj priči, gdje se njima vitla taman onoliko koliko više nije riječ ni o kakvom subjektu, nego objektu posve iscrpljene političke težine. Zaista, veliko je pitanje kako su eksponenti krupnog kapitala uspjeli bivšim samoupravljačima tako lagano uvaliti tezu da slijede normalni, prirodni tok civilizacijskog razvoja, i da pritom rad i kapital nisu ni u kakvom sukobu. Evo, na primjer, onaj koji je upadljivo zastupao tu postavku, naš ugledni kontroverzni poduzetnik Nenad Bakić, početkom je mjeseca opet ulovljen s "prstima u pekmezu". Staru podvalu liberala da su rad i kapital zapravo suradnici na zajedničkom poslu, tom je prilikom uznastojao dokazati uoči preuzimanja većinskog vlasničkog udjela u varaždinskom Varteksu. Istaknuo je da kao prioritet vidi očuvanje radnih mjesta, e da bi se odmah nakon realizirane dokapitalizacije – uz medijsku blagovijest o sretnom činu – doznalo da otkaze dobiva 46 radnika Varteksa. 

Bakić je izjavio kako kao prioritet vidi očuvanje radnih mjesta Varteksu, nedugo poslije saznalo se da se tvrtka rješava 46 radnika (FOTO: Hina/Lana Slivar Dominić)

Moralistički i denuncijantski stav naših grofova, tek ponekad zamijenjen varljivim podilaženjem, ima svoje jasno tržišno utemeljenje. Nemojmo im zauzvrat pripisivati lične mane, jer ovo nije sukob osobnosti pojedinačnih individua, nego ogled dvaju sistemskih polazišta. Oni tako postupaju da se izvuku van rizičnih voda pada poslovanja, a glavno sredstvo koje im se realno nudi jest obaranje cijene rada, otpuštanje bolje plaćenih i zapošljavanje onih jeftinijih, a u težoj situaciji od nas – Ukrajinaca, Bosanaca, Rumunja, Turaka ... Ali, nije dobro što im alibi-diskurs još dobro pali u našoj javnosti. Nismo razdvojili bitno od nebitnog u društvenim odnosima; to je pak naša pogreška, no teško je reći hoćemo li je ispraviti dok smo živi. 

„Čuvaj se, baćuška... Biža si isprid crveni' iz Odese, a di ćeš sutra bižat“, dobacio je lučki radnik Musa onome špekulantu u Velome mistu. Ove naše današnje možda će netko već najuriti iz Burundija ili Zimbabvea, dok se ista mogućnost baš i ne nazire u hrvatskim velima i malim mistima. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"