Zar je moguće da netko „ne voli Hrvatsku“, kako smo ne tako davno slušali optužbe na račun jedne političke pozicije? Koja bi to vrsta ljubavi mogla ili trebala biti, to na nije objašnjeno u ovoj političkoj „ljubavologiji“. Je li riječ o platonskoj (samo duhovnoj), ili tjelesnoj (fizičkoj) ljubavi? Ima li tu seksa ili interesa, radi li se samo o flertu, očijukanju i „ljubavisanju“ na kratki rok (s konzumacijom „na brzaka“), ili je to obvezujuća, čak i bračna veza? Jesu li ljubavne riječi tek prošaputane na jastuku ili javno izvikane/izrečene pred ljudima i pred zakonom, u crkvi ili u općini? Detaljnije prodiranje u samo natuknutu ljubavnu vezu s Hrvatskom između nekih pojedinaca (političara) i njihovih stranaka, vidimo da bi nas moglo zavesti u ćorsokak iliti prašumu složenih pitanja o prirodi/naravi ljubavnih odnosa, kao takvih neriješenih od postanka čovječanstva do danas.

Ovih dana se pokrenulo opet nešto negativno. Agencija za strukovno obrazovanje, gle slučaja, nema novca za „Oskar znanja“. Da nije bilo javnog pritiska, najbolji učenici, nagrađivani na natjecanjima, ne bi ove godine dobili ni lipe. Ipak, odlučili su im dati pišljivih 20.000 kuna, umjesto 150.000 kuna, koliko su učenicima davali ranije. To su novci koje bih ja skupio na Cvjetnom u jednom danu da sam prosio. Ovo me uopće ne čudi, jer mi slovimo kao zemlja koja ne voli obrazovanje. Zato nam je ove godine otišlo iz Hrvatske, po nekim procjenama i statistikama, oko 50.000 ljudi, naravno, uglavnom mladih. Ako tako nastavimo, neće nam imati tko raditi, pa nećemo imati ni za mirovine, a ni za sva pusta davanja i lude agencije. Ono što me najviše zabrinjava: koliko moraš biti glup da bi štedio na obrazovanju, dok političari mudruju?

Plaže uz moju rijeku postale su tužna mjesta. Nedostaju im neki ljudi kojih više nema, ali nedostaju im ljudi uopće. Način života u mom gradu se toliko promijenio. Momci i cure s Neretve još uvijek se tako nazivaju samo zbog toga što žive u gradu kroz koji ta rijeka protječe. Plaže su puste. Baš kao što mi se i grad katkad čini sablasno pustim pa čak i onda kada je na ulicama tolika gužva da se sudaram s ljudima. Prezirem svoju plačljivu prirodu, ali teško je čovjeku amputirati osobine iako ga je moguće slomiti. Kupit ću bijeli kišobran i glumiti japanskog turista. Ionako sam na rubu. Razum je ravna ploča i ja ću skliznuti u bezdan. Ili je to samo sunčanica? Ili nemoć da odustanem od svega? Ili pak da sve skupa prihvatim, da naučim pravila igre i oholo se narugam svemu u što vjerujem?

Uzmak branitelja je bio pomalo ženskast, pa kad se već nisu htjeli vratiti svojim kućama, onda su dalje, čameći u crkvi, dostojanstveno provirivali iza muških, popovskih suknji (sutana/reverenda) i dovikivali svoje zahtjeve za pravdom i 'dostojanstvom', što se na kraju sve svelo na žicanje (dodatne) love. Zapravo, dobro je što je sve tako ispalo, premda su se u groznici hrvačkih navijača mogle čuti teške riječi o nekakvom "pokušaju puča", o "krizi" koja bi mogla "izmaknuti kontroli" i tome slično. Ma, baš, u operetnoj državici - garsonijeri (s pogledom na more, e!), sve je na pravome mjestu, baš kao i kartonska figura naše Predsjednice na Pantovčaku koja nevjerojatnom lakoćom iz svoje ozbiljne dramske role prelazi u fah-subrete!

Volio bih da HND oslobodi novinarska jaja, ali i da kolege novinari, koji nisu u HND-u, pokažu malo više muda i kažu vlasnicima: dosta je tog zajebavanja! Ako se ovako nastavi s medijima, mislim da ćemo imati lagane turske sapunice u svakom obliku. Hodže, paše, popove i prolupale političare koji misle da se u medijima mogu igrati. Oko nas se takve čudne stvari događaju, a novinari ne da moraju paziti tko će ih napasti, nego moraju paziti da prežive. Što su novine danas? Pa uglavnom servisne informacije. Što su radio postaje danas? Glazba, vrijeme, reklame, pa malo vijesti, ali ne objektivnih, nego tko je kakve cipele kupio i tko čiji auto gdje vozi. A, s druge strane imamo tešku socijalu, gladne ljude, djecu i invalide.

Kako ja uvijek volim biti anti-protivan ili "uvik kontra" (dok ne razbijem glavu o zid, a čemu?), umalo sam nekidan zakliktao od radosti kad sam krajičkom oka na novinskom kiosku (o, da, takvi još postoje, moram uvjeriti ljude u virtualnome svijetu, i na takvima se još prodaju novine, ako umreženi još znaju za taj pojam), e da, krajičkom oka vidio kako nacionalni tjednik "Globus" (od 22.V. o.g.) na naslovnici najavljuje nešto "anti"! Baš fino, glavno (mi) je da nije nešto "za" ili "pro"... Ali, kad sam malo bolje pročitao taj naslov vidio sam da se to "anti" odnosi na nešto "antikomunističko". Pa, kvragu, tko još mlati praznu slamu na tu temu, tko tuče po mrtvome magaretu? Čuđenje me je obuzelo od čitava naslova: "MOJ ANTIKOMUNISTIČKI MANIFEST". Ma šta, čuđenje, strava me je obuzela zbog vlastite neinformiranosti.

Iako se nakon, sad već mitskog intervjua Darka Hudelista s Tomislavom Karamarkom u Globusu, dalo naslutiti kako u ludilu ima sistema, protekli vikend razoružao je i najupornije skeptike. Prvo je Damir Šarac u subotnjem broju Slobodne Dalmacije objavio razgovor sa izvjesnom Brunom Esih, u kojem smo još jednom čitali kvazipovijesna naklapanja o partizanskim zločinima, da bi nedjeljni Jutarnji poentirao s favoritom tjedna, razgovorom s neliječenim ustašom Vladimirom Fučekom, u izvedbi stanovite Silvije Glavić. Potegne li netko nakon ovoga pitanje zbog čega nas aktualna Vlada stalno vraća u prošlost, taj vrli pitac neki trebao bi smjesta dobiti godišnju nagradu „Davor Domazet Lošo“, za istraživanje jugokomunističkih aveti i ostalih vrsta ugroza. Čini se da nas u skorijoj budućnosti čeka daljnji ekonomski kolaps, potpomognut potpirivanjem najnižih nacionalističkih strasti u društvu.

Sjećate li se tipa po imenu Boutros Boutros-Ghali? Taj je kod nas svojevremeno bio prava zvijezda, više puta opjevana. I baš kada se činilo da je Boutros Boutros otišao u legendu (nestao u sumraku no zauvijek ostao u našim pjesmama), čovjek se javio. Poslao otvoreno pismo predsjedniku crnogorskog Parlamenta i, kako se kaže, uzburkao javnost. Da se razumijemo: crnogorsku se javnost ne može značajno uzburkati. Crnogorska javnost su ljudi koji piju kafu od devet ujutro do kraja radnog vremena, s tim što manje uticajan dio javnosti kafu pije u manje uglednim i jeftinijim kafanama (radni ljudi i građani), a onaj uticajni dio u kafanama „kontroverznih biznismena“ (provladin sektor) i kafanama u kojima postoji šansa da će sresti nekog zapadnog diplomatu ili barem nekog zaposlenog u nekoj od zapadnih ambasada (nevladin sektor i nezavisni intelektualci).

Ian Fleming, otac Jamesa Bonda, tvrdio je i dokazivao kako ga je oblikovao prema stvarnom, živućem modelu (možda prema samome sebi?), dakle prema zbiljskome agentu, koji je zaista doživio sve te peripetije i avanture, ali i počinio na tucete ubojstava širom planete. Dakle, neki je 'pravi' James Bond zaista demonstrirao nadmoćnost 'gordoga Albiona' (tj. Velike Britanije iliti UK), djelujući kao agent 's dozvolom za ubijanje', ostavši do kraja - nekažnjen. Zašto? Zato, jer je to jedan od PRINCIPA KRIMIĆA (u Flemingovom slučaju pustolovnoga trilera), po kojem ubojica na strani Pravde, s ideološko-političkim opravdanjem smije uređivati svijet, dok druga strana (samovoljno određena), nema pravo braniti se i uzvraćati istom mjerom. Eto, zašto UDB-a nikada nije dostigla kultni status kao ubojice u službi Njena Veličanstva; prvo zato, jer je bila na krivoj, pogrešnoj, drugoj strani, a potom što je nikada nije uzveličao neki 'udbaški Ian Fleming'!

Volio bih vidjeti Peđu Grbina kako brine o djetetu s teškim invaliditetom ili odrasloj osobi, bar dva dana u tjednu. To bi mu bio rad za opće dobro. Isto bih volio vidjeti i kad su u pitanju drugi saborski zastupnici, tu mislim i na predsjednike klubova zastupnika HDZ-a ili SDP-a, pa i gospodina Tomislava Karamarka; da svaki tjedan dva puta pomažu osobama s invaliditetom. Neka ih stave na WC, neka ih otuširaju i neka rade sve ono što rade njihovi roditelji. Tek onda bi imali sasvim drukčiji dojam o dječjem doplatku i svim ostalim socijalnim primanjima za koje oni misle da guše ovu državu, koja će se raspasti zbog 800 kuna. Koliko smo ovih dana potrošili novca na razne obljetnice, od antifašista do fašista, pa nitko ne pita koliko to košta? A još nas čeka Kolindin ili Milanovićev slet povodom 20. obljetnice Oluje, s „jakim“ oružanim snagama , koje se sastoje od „dva pilota i jednog aviona“.