Novinarstvo u Hrvatskoj smrdi kao trula jaja. Jako mi je drago da smo za novog predsjednika HND-a odabrali Sašu Lekovića, mladog, ludog i perspektivnog kolegu, koji je i novinar istraživač. Ja se novinarstvom bavim već 18 godina i radio sam svašta. Ali nisam se bavio trivijalnim temama, kako to čini većina današnjih medija, nego sam uvijek išao s pozicije ljudi koji žive oko nas. Problem koji vidim danas u novinarstvu, osim barijere koju imam kao novinar u kolicima, jest sljedeći: mislim da su mediji danas u gorem položaju nego za vrijeme Franje Tuđmana, jer danas više nemamo ludi Feral Tribune, kao što nemamo ni Radio 101, jer ga je „švabo“ kupio za male pare i uništio kao i sve ostale medije. Nemamo više korektiv ni u jednom mediju. Što je vijest? Što je informacija? Što je ono što bi potaklo ljude da budu aktivniji u svojoj lokalnoj sredini? Jer, i lokalni su mediji podijeljeni između lokalnih političkih čelnika svih vrsta, bili oni lijevi, desni ili na centru. A novinari su, da oprostite, uškopljeni i netko ih drži - za jaja.

Volio bih da HND oslobodi novinarska jaja. Ali i da kolege novinari, koji nisu u HND-u, pokažu malo više muda i kažu vlasnicima: dosta je tog zajebavanja! Ako se ovako nastavi s medijima, mislim da ćemo imati lagane turske sapunice u svakom obliku. Hodže, paše, popove i prolupale političare koji misle da se u medijima mogu igrati. Oko nas se takve čudne stvari događaju, a novinari ne da moraju paziti tko će ih napasti, nego moraju paziti da prežive. Što su novine danas? Pa uglavnom servisne informacije. Što su radio postaje danas? Glazba, vrijeme, reklame, pa malo vijesti, ali ne objektivnih, nego tko je kakve cipele kupio i tko čiji auto gdje vozi. A, s druge strane imamo tešku socijalu, gladne ljude, djecu i invalide. Vrlo je zanimljivo kako se time mediji ne bave, i kako nam svi hoće uljepšati dan, da ne bude puno ružnih i realnih vijesti. Položaj novinara danas je takav da se ne zna hoće li se sutra umjesto novinarstva baviti konobarenjem, biti prodavači u dućanu ili smetlari, škovacini u svome mjestu. Da se odmah razumijemo, ovo što sam sada naveo kao primjere ne podcjenjuje ničiji rad, ali bojim se da će sudbina novinara u Hrvatskoj biti sve gora.

Hrvoje A. Belamarić (FOTO: Lupiga.Com)

Jer, novinari danas, a i pojedini urednici, nemaju kičmu. I ustvari su velike pizde. Tako da mislim da ćemo imati jedan veliki problem. Ne znam tko kontrolira medije: je li to politika, jesu li to velike korporacije, je li to crkva. Ali svi bi htjeli imati svoje novine, svoje televizije, svoje radio postaje. Ja sam kao novinar uvijek bio honorarac i to ću ostati do kraja života. Honorarac ili freelancer, kako ga zovu u civiliziranom svijetu, u Hrvatskoj ima tri položaja: slabo je plaćen za svoj rad, radni uvjeti su mu nikakvi, nema godišnjeg odmora ni slobodnih dana. A mora biti na dispoziciji kad god kurva, svećenik i vlasnik medija to požele. Čak nemamo ni zakon kojim bi freelanceri dobili svoja prava na papiru. Jer danas možete raditi, a sutra ostati bez svega. Banka vas neće pitati zašto nemate novca na računu, vaš stanodavac vas neće pitati zašto mu ne možete platiti stanarinu. A da prostite, ni vaš želudac neće pitati zašto kruli. U zapadnom svijetu, koji nije human, da se odmah razumijemo, freelanceri su stavljeni u relativno jednak položaj kao i zaposleni u medijskim kućama. Sreća moja da znam gdje živim, a to je Balkan.

Za kraj bih volio naglasiti da radim na javnom servisu, HRT-u, koji isto ima boljke kao i ostali mediji u Hrvatskoj. HRT je „mekan“ kao i ostale medijske kuće i nema stav. I okreće se kako se politike mijenjaju. I tko dobije po leđima, nego gospoda novinari. Ne znaš čega se urednici na HRT-u više boje: vjetra, sunca ili kiše. Ili im fali toalet papira da guzu brišu. Zašto sam ovako završio ovu rečenicu? Da pokažem kako je ustvari nama novinarima na javnom servisu. Svi pričaju da mi primamo nekakve velike pare, ali nitko neće reći da smo po cijele dane zarobljeni na HRT-u, zato što raditi moramo. I, draga gospodo iz drugih medija, znam da vam nije lako u vašim medijskim kućama, ali vjerujte, ako se sad zajedno ne postavimo prema svojim poslodavcima, bojim se da nikad više nećemo biti novinari i da onda možemo zatvoriti sve fakultete koji odgajaju mlade novinare i uče ih novinarskom poslu. Volio bih da se poslije ove moje kolumne svi zajedno nađemo i napravimo zaokret. Ali da to čuje i Bruxelles, pa da nas podrže i kolege iz Europske unije. Jer, znam da će se jako puno medija u Hrvatskoj u dogledno vrijeme ugasiti. I bit ćemo velika brojka na burzi rada. I ljudi će reći: e, vidiš, ovaj je bio novinar, a sad je na burzi. Toliko od mene... Moje gume i dalje smrde od vrućine i paljevine, čitamo se sljedeći tjedan...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tisak.hr