UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA

Ostajemo usamljeniji pred bagrom

ritn by: Jerko Bakotin | 05.08.2022.

Smrću velikog novinara Vladimira Matijanića ostali smo bez razornog glasa protiv nepravde, borca za koga smo znali da će umjesto nas i s guštom odraditi svaki prljavi posao. Ovo "prljavi" znači da je uključivao obračun sa šljamom, a ne da je bio nemoralan; naprotiv, bio je iznimno častan. Vlado je društvu radio ogromnu uslugu; bio je novinar-mašina za mljevenje uglednih hulja. Dragocjen arhiv njegovog Facebook profila najbolje svjedoči o čemu se tu radi. Bila je to, ukratko, retorika otpora. Matijanićev odlazak gubitak je za ovo društvo i ovo novinarstvo. Sada smo usamljeniji i nezaštićeniji pred moćnom i pokvarenom bagrom, s većom odgovornosti na nama samima, a bez njegovih kapaciteta. Vlado nam je ostavio formulu novinarskog i ljudskog integriteta. Ona glasi: kičma i podrugljivost. Nepristajanje.

Vladimir Matijanić (1972. – 2022.)

S Vladom Matijanićem uživo sam pričao možda šest-sedam puta u životu. Jednom, kao mlad novinar, povodom njegove izvanredne biografije Željka Keruma, zapravo čitave socijalne povijesti Splita zadnjih desetljeća. Na kraju jednosatnog intervjua shvatio sam da na Zoomovom snimaču nisam stisnuo "Record". Vlado se nasmiješio, ispričao kako se njemu dogodilo isto kada je kao mlad novinar intervjuirao uglednog bosanskog fratra, i krenuo otpočetka.

Vladine nezaboravne Facebook statuse i komentare čitao sam svaki dan. Kava, novine, da vidimo što kaže Matijanić. Bio je čovjek velikog iskustva i oštrih stavova, retorički raskošan i talentiran, iznimno netrpeljiv prema zadrtosti, gluposti, nacionalizmu. Putem tih statusa, koje je koristio kao ubojito javno oružje, Matijanić je bio nepoderiva konstanta u životima mnogih, čvrsta struktura svakodnevnice, nešto poput nepogrešivo točnog, ali anarhoidnog poštara u našem malom mistu, poštara čiji dolazak svakog jutra potvrđuje da svijet još uvijek postoji.

Poruke koje je on slao bile su u pravilu izuzetno inteligentne, pronicljive i otrovne, u čemu bi ponekad i pretjerao. Međutim, vjerojatno nije dokazano postojanje onoga kome Matijanić nije našao slabu točku u argumentaciji i potom ga brzopotezno uništio. Grizao je poput pit bulla i ponekad sam se pitao što njega pogoni: ako je bilo potrebno napisati trideset komentara da bi nekog rastavio na faktore, Vlado bi s užitkom napisao pedeseta i dva. Uvijek s velikom dozom nemilosrdnog crnog humora.

Vladimir Matijanić = retorika otpora (FOTO: Facebook/HND/Nikola Šolić)

Zahvaljujući Matijaniću bio sam siguran da će njemu svaka svinjarija naših naroda i narodnosti, a bezbroj ih je na dnevnoj bazi, biti prokazana. Bio je neumorni razarač nametnutih državnih i inih dogmi; u par rečenica pretvorio bi ih u paramparčad. Njegov sarkazam i bespoštedna kritika svega postojećeg ponekad su gotovo prelazili u nihilizam. I kad se nisam slagao s njim, njegovo mišljenje bilo je orijentir koji sam ozbiljno uzimao u obzir. Povremeno smo se svađali i neugodno natezali, s njim je to bilo neizbježno.

Matijanićeve fenomenološke Facebook crtice iz svakodnevnice bile su beskrajno zabavne, od zabilješki iz bolnice do kvartovske šetnje psa koji piša po grafitu s Thompsonovim stihovima. No osim humorista i ubojitog komentatora, Matijanić je bio i vrlo ozbiljan istraživački novinar. Prošle godine beskrajno se zabavljao otkrivši plagirani i nepismeni doktorat HDZ-ovog Vice Mihanovića; još dugo je citirao "teorijsku paradigmu rasta trajnog propusnosti". Istraživao je, međutim, i mnogo zajebanije priče iz naše morbidne stvarnosti. Igrom slučaja, prije nekoliko dana prijateljici sam, u pokušaju da joj predstavim djelo Vlade Matijanića, poslao njegov poduži status od prije nekoliko godina o mučilištu u splitskoj Lori i uglednim građanima Splita, civilima koji su odlazili u Loru poslije posla, da bi iz čiste životne radosti premlaćivali tamo zatočene Srbe, Jugoslavene, komuniste i ostale neprijatelje Tuđmanovog poretka.

Matijanićevim odlaskom nestao je još jedan anarhoidan, slobodarski duh, koji mnogo više znači u sredini propaloj poput Splita nego što bi u nekom većem gradu. Nije slučajno Vlado za svoju profilnu fotografiju na Facebooku – avatar - odabrao maskotu Feral Tribunea; na Zuckerbergovoj društvenoj mreži novinar je gotovo bio utjelovljenje duha splitskog tjednika, u kojem je, uostalom, i radio.

Matijanićev odlazak gubitak je za ovo društvo i ovo novinarstvo. Sada smo usamljeniji i nezaštićeniji pred moćnom i pokvarenom bagrom, s većom odgovornosti na nama samima, a bez njegovih kapaciteta. Vlado nam je ostavio formulu novinarskog i ljudskog integriteta. Ona glasi: kičma i podrugljivost. Nepristajanje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/HND/Nikola Šolić

Do sada komentara: 8

Komentiraj

istrazivacko novinarstvo prije više od 2 godine

Oprostite, ali po cemu su Matija Babic, Gordan Duhacek ili Nenad Jaric Dauenhauer manje bagra od Berosa, Plenkovica, Milanovica ili nekog Grmoje?
Verena prije više od 2 godine

"Svaku svoju misao, svaki ispisani tekst prvo bih poslao njemu. Pa Viktoru i Bori. I tako je počelo, i tako eto punih deset godina. Svoj prvi tekst za Index poslao sam Vladi, on meni prvi svoj. U deset godina bjesomučnog pisanja shvatili smo obojica da smo uspjeli u Predragovu naumu da radimo svoj Feral. Radili smo ga obojica, i radili smo im štetu. Vlado konkretnu štetu, ja načelnu. Nikada mi na pamet nije palo da stremim takvim visinama na kojima je bio Vlado, no s vremenom sam shvatio da težiti treba svojim visinama, ne tuđim".

Ivo Anić, Tačno.net
Nesvrstani prije više od 2 godine

Ja im jebem mater već 30-tak godina pa ništa. Treba prijeći s riječi na djela.
Verena prije više od 2 godine

Tog petka na terasi sam zajedno s Rosom prestravljen slušao izravni telefonski prijenos Deinog očaja pred zatvorenim vratima njihovog malog podstanarskog stana, sat i deset minuta nijemog užasa prekidanog iznutra zvukovima pumpe za kisik i Pukinog lajanja.
Paraliziran od bijesa i tuge, dva i pol dana nisam o tome rekao ni napisao ni riječi. Skromna pamet i nešto bogatije iskustvo naložili su da ne žurim. Reći ćeš ili napisati nešto što ćeš požaliti. Smiri se.
Danas, nakon dva dana, smiren i hladne glave imam samo jedno pitanje za ministra zdravstva. Dobro, tri. Da je pred hitni infektološki odjel stigla crna limuzina s nadbiskupom Bozanićem, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vadinih, da li bi mu rekli da nema potrebe za hospitalizacijom? Da je hitnu pomoć samo jednom, a ne dvanaest puta, zvala supruga premijera Plenkovića, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da ne treba u bolnicu i da piša u lonac? Da je hitna pomoć nakon tri dana stigla u kuću nekog HDZ-ovog županijskog pročelnika s istim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nije za bolnicu, preporučili da jede slane štapiće i otišli?
Molim, samo kratak odgovor: da ili ne?
Ne, ne, vrlo jednostavno: da ili ne?
Pitanje je, jasno, kolokvijalno. Svaki je odgovor za ostavku ministra, premijera i cijele Vlade, proglašenje Dana poraza i domovinske zaludnosti, fajront i raspuštanje besmislene hrvatske države.
Danas, nakon dva dana, smiren i hladne glave je**m vam mater svima, do posljednjeg.

Mater vam je**m".

Boris Dezulović
RIP prije više od 2 godine

Pocivao u miru Vlado.Dok sam citao tvoje tekstove kao da sam citao svoja vlastita razmisljanja o ovom prokletom svijetu u koje,zivimo.Odlicno si secirao i prokazivao sve gadosti hrvatske sadasnjosti proslosti i buducnosti.Tesko je zivjeti u ovoj zemlji gdje ti dobre susjede glume silovatelji iz koncetracionih logora monstrumi koji su ljudima razbijali glave bejzbol palicama i zeljeznim sipkama ubojice koji za svoje zasluge redovito dobijau ordenje i slave uporno svoju zlocinacku proslost rasistickog cisnjenja onih drugacijih po vjeri i naciji.Hvala ti na tvojim tekstovima jer su normalnim ljudima u ovoj zemlji pokazali da ima nas jos dosta koji nismo nasjeli na nacionalizam i mrznju.Dosta je da vidis malo svjetla u mraku pa da ti bude lakse.Vjerujem da si danas na nekom boljem mjestu .RIP