Ostajemo usamljeniji pred bagrom
Vladimir Matijanić (1972. – 2022.)
S Vladom Matijanićem uživo sam pričao možda šest-sedam puta u životu. Jednom, kao mlad novinar, povodom njegove izvanredne biografije Željka Keruma, zapravo čitave socijalne povijesti Splita zadnjih desetljeća. Na kraju jednosatnog intervjua shvatio sam da na Zoomovom snimaču nisam stisnuo "Record". Vlado se nasmiješio, ispričao kako se njemu dogodilo isto kada je kao mlad novinar intervjuirao uglednog bosanskog fratra, i krenuo otpočetka.
Vladine nezaboravne Facebook statuse i komentare čitao sam svaki dan. Kava, novine, da vidimo što kaže Matijanić. Bio je čovjek velikog iskustva i oštrih stavova, retorički raskošan i talentiran, iznimno netrpeljiv prema zadrtosti, gluposti, nacionalizmu. Putem tih statusa, koje je koristio kao ubojito javno oružje, Matijanić je bio nepoderiva konstanta u životima mnogih, čvrsta struktura svakodnevnice, nešto poput nepogrešivo točnog, ali anarhoidnog poštara u našem malom mistu, poštara čiji dolazak svakog jutra potvrđuje da svijet još uvijek postoji.
Poruke koje je on slao bile su u pravilu izuzetno inteligentne, pronicljive i otrovne, u čemu bi ponekad i pretjerao. Međutim, vjerojatno nije dokazano postojanje onoga kome Matijanić nije našao slabu točku u argumentaciji i potom ga brzopotezno uništio. Grizao je poput pit bulla i ponekad sam se pitao što njega pogoni: ako je bilo potrebno napisati trideset komentara da bi nekog rastavio na faktore, Vlado bi s užitkom napisao pedeseta i dva. Uvijek s velikom dozom nemilosrdnog crnog humora.
Vladimir Matijanić = retorika otpora (FOTO: Facebook/HND/Nikola Šolić)
Zahvaljujući Matijaniću bio sam siguran da će njemu svaka svinjarija naših naroda i narodnosti, a bezbroj ih je na dnevnoj bazi, biti prokazana. Bio je neumorni razarač nametnutih državnih i inih dogmi; u par rečenica pretvorio bi ih u paramparčad. Njegov sarkazam i bespoštedna kritika svega postojećeg ponekad su gotovo prelazili u nihilizam. I kad se nisam slagao s njim, njegovo mišljenje bilo je orijentir koji sam ozbiljno uzimao u obzir. Povremeno smo se svađali i neugodno natezali, s njim je to bilo neizbježno.
Matijanićeve fenomenološke Facebook crtice iz svakodnevnice bile su beskrajno zabavne, od zabilješki iz bolnice do kvartovske šetnje psa koji piša po grafitu s Thompsonovim stihovima. No osim humorista i ubojitog komentatora, Matijanić je bio i vrlo ozbiljan istraživački novinar. Prošle godine beskrajno se zabavljao otkrivši plagirani i nepismeni doktorat HDZ-ovog Vice Mihanovića; još dugo je citirao "teorijsku paradigmu rasta trajnog propusnosti". Istraživao je, međutim, i mnogo zajebanije priče iz naše morbidne stvarnosti. Igrom slučaja, prije nekoliko dana prijateljici sam, u pokušaju da joj predstavim djelo Vlade Matijanića, poslao njegov poduži status od prije nekoliko godina o mučilištu u splitskoj Lori i uglednim građanima Splita, civilima koji su odlazili u Loru poslije posla, da bi iz čiste životne radosti premlaćivali tamo zatočene Srbe, Jugoslavene, komuniste i ostale neprijatelje Tuđmanovog poretka.
Matijanićevim odlaskom nestao je još jedan anarhoidan, slobodarski duh, koji mnogo više znači u sredini propaloj poput Splita nego što bi u nekom većem gradu. Nije slučajno Vlado za svoju profilnu fotografiju na Facebooku – avatar - odabrao maskotu Feral Tribunea; na Zuckerbergovoj društvenoj mreži novinar je gotovo bio utjelovljenje duha splitskog tjednika, u kojem je, uostalom, i radio.
Smrću velikog novinara Vladimira Matijanića ostali smo bez razornog glasa protiv nepravde, borca za koga smo znali da će umjesto nas i s guštom odraditi svaki prljavi posao. Ovo "prljavi" znači da je uključivao obračun sa šljamom, a ne da je bio nemoralan; naprotiv, bio je iznimno častan. Vlado je društvu radio ogromnu uslugu; bio je novinar-mašina za mljevenje uglednih hulja. Dragocjen arhiv njegovog Facebook profila najbolje svjedoči o čemu se tu radi. Bila je to, ukratko, retorika otpora.
Matijanićev odlazak gubitak je za ovo društvo i ovo novinarstvo. Sada smo usamljeniji i nezaštićeniji pred moćnom i pokvarenom bagrom, s većom odgovornosti na nama samima, a bez njegovih kapaciteta. Vlado nam je ostavio formulu novinarskog i ljudskog integriteta. Ona glasi: kičma i podrugljivost. Nepristajanje.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Facebook/HND/Nikola Šolić
Da nastavimo gdje su oni stali. Koliko možemo i u skladu sa našim skromnim mogućnostima. Na kazališnim daskama, u svojim školama i na radnim mjestima, ako crtamo, pišemo, stvaramo bilo što. Stvarajmo svoj Feral. I dok je nas, i onih koji će doći nakon nas, bit će i te luči koju su davno zapalili kolosi i dali je nama običnim smrtnicima. A među tim kolosima bio je Vlado. Isti onaj Vlado koji je sjedio na zidiću pred ulazom u Feral i isti onaj Vlado za kojeg sam mislio da je kolporter kao i ja. Isti onaj Vlado kojeg će Predrag pitati danas svijetli li još dole njegov Feral?
Tačno.net, Tacno.net