„Analizirali smo kako su traume oblikovale kolektivno sjećanje u izgradnji nacije“
Nikolina Židek hrvatska je znanstvenica koja se, u sklopu pisanja doktorskog rada na Sveučilištu Complutense u Madridu, bavila tranzicijskom pravdom. Kolegu Vjerana Pavlakovića upoznala je 2014. godine kad je on organizirao i predavao na Ljetnoj školi tranzicijske pravde i politike sjećanja na Cresu, u organizaciji Sveučilišta u Rijeci i Sveučilišta u Groningenu, Sveučilišta Montclair te Pomona Collegea. Ta ljetna škola Nikolinu Židek odvela je u drugom smjeru te se ona od tad bavi studijama sjećanja.
U kontaktu s hrvatskim političkim iseljeništvom od 2000. godine, budući da je godinama živjela i radila u Buenos Airesu, počela je temu i znanstveno istraživati, što je već zadnjih osam godina polje njezinog znanstvenog interesa. Početke istraživanja hrvatskog političkog iseljeništva u Argentini, u posljednje vrijeme je proširila na političko iseljeništvo u i iz Španjolske, gdje danas predaje na IE University Madrid, School of Global and Public Affairs. Kolegu Davora Paukovića, koji je s Vjeranom Pavlakovićem koautor zbornika “Uokvirivanje nacije”, Židek upoznaje kad su počeli raditi na engleskom izdanju iste knjige za izdavača Routledge iz Velike Britanije i otada vrlo lijepo surađuju. Stoga je bilo logično da se hrvatskom izdanju ove knjige dr. Nikolina Židek pridruži kao suurednica i prevoditeljica.
Naslovnica zbornika (FOTO: Srednja Europa)
Što pojam "uokvirivanje nacije" konkretno znači i koja je tema zbornika u kojem ste suurednica?
- Tema zbornika su traume događaja 20. stoljeća u Hrvatskoj i kako su one oblikovale kolektivno sjećanje u svrhu izgradnje “imaginarne zajednice” (Anderson) kao što je nacija. To oblikovanje zahtijeva određene okvire odnosno narative koji olakšavaju razumijevanje glavnih poruka nositelja ili poduzetnika sjećanja. Ti se narativni okviri prenose široj publici u Hrvatskoj pored onih koji osobno posjećuju komemoracije. Stoga je ovaj zbornik analizirao glavne i suprotstavljene narativne okvire kroz studiju sedam komemoracija (pet vezanih uz Drugi svjetski rat, a dvije uz Domovinski rat) koje su relevantne zato što ili privlače političko vodstvo zemlje te su od nacionalnog značaja, ili su naročito kontroverzne i samim time potiču rasprave koje otkrivaju kako različiti akteri uokviruju naciju kroz suprotstavljene „istine“ o prošlosti. Ti su narativni okviri analizirani iz više perspektiva. Nakon socioloških i filozofskih pristupa komemorativnoj kulturi u Hrvatskoj, vrlo detaljnu lingvističku analizu diskursa govora na komemoracijama napravio je kolega Benedikt Perak, dok su se kolege Davor Pauković i Vjeran Pavlaković bavili spornim mjestima zajedničke prošlosti, kao što su Jazovka i Bleiburg (Pauković) te Jasenovac (Pavlaković). U svojim poglavljima Dario Brentin bavio se nogometnim navijačima, a Ivor Sokolić braniteljima kao poduzetnicima sjećanja. Nadalje, kolegica Ana Ljubojević je analizirala učinke rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u izgradnji politikâ sjećanja na rat u Hrvatskoj, a Tamara Banjeglav je analizirala razvoj komemorativnih rituala i narativnih okvira u Vukovaru. Na sjećanje na Vukovar se nadovezuje kolegica Ana Milošević transnacionalnom dimenzijom na razini Europske unije, a ja sam se bavila narativom iseljeništva u Argentini koji je važan za očuvanje “podzemnog sjećanja” poražene strane u Drugom svjetskom ratu u inozemstvu. Sve u svemu po mom mišljenju radi se o vrlo korisnom zborniku koji sagledava kulturu sjećanja u Hrvatskoj iz brojnih perspektiva te doprinosi razumijevanju složenosti koncepta kulture sjećanja.
Obljetnica pada Vukovara, jedno je od ključnih identifikacijskih točaka suvremene hrvatske povijesti. U suočavanju s prošlošću sa zločinima počinjenim s njemačke strane u Strasbourgu za vrijeme Drugog svjetskog rata, autorica eseja navodi da uloga branitelja time nije smanjena, već tek pomaknuta od sredine. O čemu je riječ?
- Radi se o europskom okviru sjećanja o kojem govori kolegica Ana Milošević te o transnacionalnoj perspektivi gdje se Vukovar interpretira drukčije nego na nacionalnoj razini. O samim komemoracijama Vukovara kod kuće kolegica Tamara Banjeglav je napravila izvrsnu i vrlo detaljnu analizu u knjizi. Na EU razini su hrvatski eurozastupnici kao poduzetnici sjećanja nastojali da se Vukovar integrira u europski okvir kao mjesto sjećanja te kao simbol žrtve totalitarizma, ali i pomirenja. Tu je zastupnik Davor Ivo Stier povukao paralelu sa Strasbourgom, Nijemcima i Francuzima te zajedničkom suočavanju s prošlošću.
Komemoracija Vukovara u Hrvatskom katoličkom centru Buenos Aires (FOTO: Facebook/Unión Asociaciones Croatas de la República Argentina)
Zbornik je izvorno objavljen za britanski Routledge, a ovo je zapravo prvo hrvatsko izdanje nakon tri godine. Govori li nam to da ove teme u našoj akademskoj zajednici nisu toliko zanimljive i kakva je bila naposljetku njegova recepcija?
- Nipošto ne bih rekla da se radi o nezanimljivosti teme za domaću akademsku zajednicu. Tu bih istaknula nekoliko stvari. Prije svega, za nas kao znanstvenike međunarodne publikacije imaju veću težinu i širu publiku pa i mi onda težimo ka objavljivanju u svjetskim časopisima i izdavačima na engleskom jeziku. Osobno smatram da koji put previše patimo od kompleksa malog jezika pa neki od nas gotovo isključivo i primarno objavljujemo na stranim jezicima. Tu bih spomenula i cijenu stranih publikacija, koje onda ne budu dostupne domaćoj akademskoj zajednici ako se radi o knjigama ili zbornicima, a časopisi također obično nemaju otvoren pristup. Stoga postoji potreba da se takvi zbornici, nakon što se objave u inozemstvu, prevedu i na hrvatski jezik, jer su onda dostupniji domaćoj, znanstvenoj i inoj, publici. Što se tiče proteka vremena od objavljivanja engleske i hrvatske verzije, prijevod te uređivanje znanstvenih tekstova i knjiga su težak i mukotrpan posao, a još k tome svi suradnici i urednici imaju redovne poslove pa je zato trebalo više vremena da dođe do hrvatskog izdanja, koje je osim toga i ažurirano i prošireno.
U razgovoru za naš portal, pisac Damir Karakaš svojevremeno nam je približio odrastanje u društvu koje je imalo prioritete i sustav vrijednosti u inverziji spram narodno-oslobodilačke borbe. Primjećujete li sličnosti s modelom kojeg opisujete u svom radu o Argentini i hrvatskoj dijaspori od 1946. godine do danas? Karakaš je, naime, izjavio da mu je kao dječaku Ante Pavelić bio predstavljen kao Che Guevara.
- Ne znam točno kakvo je bilo odrastanje Damira Karakaša, ali svakako, ako je narativ u njegovom okruženju bio u opreci s NOB-om, bio je u inverziji spram dominantnog službenog narativa u tadašnje vrijeme. Slučaj hrvatskog političkog iseljeništva u Argentini je suprotan od Karakaševog, jer se radi o takozvanom “podzemnom sjećanju” kako ga je nazvao Michael Pollak, gdje se narativ poražene strane u Drugom svjetskom ratu sačuvao među zajednicom političkih iseljenika te je za tu stranu i enklavu sjećanja to bio jedini, iako ne jedinstveni, narativ. Odnosno, povijesni kontekst njihovog izgnanstva – vojni poraz, gubitak neovisne države, poslijeratna ubijanja i prisilne migracije – predstavlja(o) je traumu koja je poslužila kao vezivna sila identiteta kroz generacije te je ona sačuvana u kolektivnom sjećanju zajednice kroz transgeneracijsko prenošenje sjećanja uz njegove neizbježne resignifikacije i rekonfiguracije.
Obilježavanje 10. travnja i 70. godina od dolaska Hrvata u Argentinu (FOTO: Facebook/Croacias Totales)
Hrvatska dijaspora u svojem se kulturnom djelovanju bavila aktivizmom za tragediju blajburškog polja pred međunarodnom javnošću čiji je rezultat bila resignifikacija. U atmosferi u kojoj je argentinska država i sama prolazila kroz razdoblje diktature, izostaje suosjećanje prema njezinim žrtvama ukoliko ne dijele isti ideološki predznak. Je li ta vrsta autoviktimizacije endemska, je li riječ o agoniji ili amneziji ili pak o uobičajenom načinu suočavanja s vlastitom prošlošću na takvim i sličnim modelima?
- Nije to endemska situacija, tu se radi o teoriji međugrupnih emocija (Intergroup Emotions Theory, IET) gdje, ukoliko postoji visoka razina identifikacije s vlastitom skupinom, nedjela vlastite skupine naspram drugih skupina se ili negiraju, ili opravdavaju. Ako pogledamo samo Drugi svjetski rat u Jugoslaviji, i pobjednička i poražena strana pokazuju isti obrazac ponašanja. S druge strane, s obzirom na činjenicu da je “Bleiburg” kao zajednički nazivnik sveukupnog stradanja poražene strane – predaja, pogubljenja na samom blajburškom polju i tijekom repatrijacije te marševi smrti po Jugoslaviji itd. – bio tabu tema u Jugoslaviji, ne čudi niti njihov aktivizam, niti resignifikacija kao žrtava komunizma u kontekstu Hladnog rata i naizmjeničnih vojno-građanskih diktatura i antikomunističkih saveza u Argentini. Ono što je meni bilo zanimljivo kod ove zajednice je inzistiranje na isključivo hrvatskim žrtvama i dezavuiranje ostalih kako bi se resignificirala posebnost zajednice kao jedine žrtve te vojska NDH kao “hrvatska” naspram partizana koji su bila “jugoslavenska” ili “komunistička” vojska uz sve moguće jezičnobravurne verzije - srbokomunistička, jugokomunistička, jugočetnička i srbočetnička. U studijama sjećanja uvijek je bitno ne samo no što se pamti, nego je koji put bitnije ono što se (namjerno) zaboravlja. Odnosno, u reinterpretaciji Bleiburga iz hladnoratovske perspektive se na komemoracijama blajburške tragedije isticala isključivo hrvatska žrtva, a brišu se “ostali”, odnosno, među ostalima, slovenski domobrani, jedinice crnogorskih i srpskih četnika, belogardisti, koji su također bili u zbjegu na Bleiburgu. Neki od njih se spominju u dodatku u knjizi “La Tragedia de Bleiburg” koja je izdana 1963. godine u Buenos Airesu („The tragedy of the Slovene people, Extermination and expulsion of German ethnic minority from Yugoslavia and Collective killings of Montenegrin nationalists“), ali se u komemoracijama zaboravljaju. Tako je, na primjer, zanimljivo da su na godišnje komemoracije blajburške tragedije hrvatske zajednice u Argentini obično bili pozvani lokalni predstavnici “potlačenih naroda”, kao Litvanci, Armenci i slično, ali nikada Slovenci koji su isto tako izbjegli u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata i bili su žrtve onoga što oni zovu “povojni pogumi”.
U predgovoru knjige koji nosi naslov uvoda u komemorativnu kulturu, primjećujem da se uglavnom nitko od aktera zapravo ne bavi empatijom, emocionalnom inteligencijom, dakle, pojmovima popularne psihologije postmodernog doba. Znači li to da su ljudi svjesno u traumi, je li riječ o vrsti kognitivne disonance i da li se u dijalogu s njima taj aspekt nastoji osvijestiti i s kojim uspjehom?
- Nisam psiholog, ali opet bih se vratila na teoriju međugrupnih emocija i na termin kolektivnog sjećanja koje je u službi imaginarnih zajednica, odnosno nacija.
Hrvati u talijanskom kampu Fermo 1946. godine prije emigracije u prekooceanske zemlje (FOTO: Fond Mirka Eterovića)
Kao referentnom točkom nastanka hrvatske nacije, knjiga barata pojmom "tisućljetnog sna", kako taj narativ pomaže "poduzetnicima sjećanja" i njihovim mrežama u vrhovnim instancama hrvatske države. Desnica pri tom ukida pravo na kritiku, pretpostavljajući da je napad na NDH, napad na ideju hrvatske države. Je li tu uopće riječ o ideologiji ili pak o fetišizaciji?
- Tisućljetni san je temeljni element gotovo svih komemoracija povijesnih događaja u Hrvatskoj. Slažem se da bi se moglo govoriti o svojevrsnoj fetišizaciji ili korištenju ideje hrvatske države kao džokera koji pobija sve ostale argumente. No, ako se vratimo na narativ dijaspore, u intervjuima koje sam održala s pripadnicima druge i treće generacije, u procesu resignifikacije narativa o NDH oni smatraju 10. travnja „krikom za slobodu“ te se čak neki članovi distanciraju od „onoga što se dogodilo od 11. travnja i nadalje“ (citiram jednog ispitanika), ali je 10. travnja neosporan kao pokušaj ostvarivanja vlastite države. Da biste bolje razumjeli taj narativ, citiram Kazimira Katalinića koji je 1996. godine napisao u časopisu Studia Croatica: „da nismo proglasili vlastitu državu 1941.... ne bi bilo povijesnog iskustva koje bi moglo jasno pokazati, ne samo svijetu, već i nama samima, da Hrvati žele neovisnu državu i da će iskoristiti apsolutno svaku priliku da je uspostave. Današnje generacije ne bi znale da su Hrvati u stanju uspostaviti svoju državu, a 1990. i 1991. imali bi samo zamisao o autonomiji, a ne o suverenoj državi... bez 10. travnja i bez povijesnog iskustva i primjera Nezavisne Države Hrvatske danas ne bismo imali neovisnu Republiku Hrvatsku... Doći će vrijeme kada će nova generacija, bez ikakvih kompleksa zbog vlastite krivnje ili pogrešaka, s pravom cijeniti Desetotravanjsku revoluciju, kao i razdoblje Nezavisne Države Hrvatske.“ Taj narativ koji se održao u dijaspori od 1945. do 1990-ih preuzeo je i Franjo Tuđman u svojem političkom projektu pomirbe svih Hrvata i jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske te se on instalirao u mainstream.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Ivor Martinić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
@dijaspora jeli mislis i na hrvatske cetnike?