U svojoj povijesti regionalne koncertne atrakcije rastegnutoj na više od dvadeset godina,  beogradska grupa Darkwood Dub objavila je šest albuma i stvarala autorsku glazbu za brojne kazališne predstave. Istovremeno je kameleonski prolazila kroz razne glazbene žanrove, ostajući nadarenim svjedocima bahatog vremena kojeg su itekako znali prokomentirati kao punokrvni rock n' roll bend koji je infuziju clubbinga prepoznao kao dobrodošlu. S frontmenom Dejanom Vučetićem Vučom o mnogim je temama porazgovarala Lupiga.

Nadareni svjedoci bahatog vremena kojeg su itekako znali prokomentirati (FOTO: Facebook/DarkwoodDub)

Sudeći prema rockumentarnom filmu "Geto - Tajni život grada" iz 1995. godine, u kojem se bend onomad pojavio, motivi droge i urbanog beznađa koji su se vukli iz osamdesetih u kombinaciji s centrifugom rata okovale su rock n roll tog razdoblja... Je li Beograd iz tog vremena već preuređen, je li gentrifikacija zamela tragove? 

- Beograd iz tog vremena je i dalje tu, samo manje uočljiv. Devedesete su dovele do produbljivanja klasnog jaza i do polarizacije na svim nivoima. Pravi rokenrol je nastavio da živi u beogradskim katakombama i lagumima, iako je izgubio značaj i ulogu koju je imao u našem društvu osamdesetih. 

Bend je surađivao i na kazališnoj predstavi "Trainspotting", napisao autorske songove koji su objavljeni i zasebno. Je li i bend imao svojih okapanja s drogom s obzirom na lajtmotiv močvare (Darkwood – op. aut.) iz talijanskog stripa Zagor? 

- Imali smo priliku da još kao tinejdžeri vidimo kako neki mladi i talentovani ljudi propadaju zbog heroina. Nažalost, deo naše generacije je odnela ta pošast, mi smo bili dovoljno svesni i pametni klinci, te smo izbegli petljanje sa tim sranjima. 

Za vrijeme pauze između vaših albuma i njihove promocije često se angažirate oko suradnje u kazalištu. Kako nas uči sadašnjost, i kazalište i rock-dvorane doživjele su revival kao paradigma zloće zapadnjačke civilizacije. Plaši li vas ili vaše kolege činjenica da u današnjim okolnostima opasivanje gitare preko ramena ili posezanje za palicama ima tako snažnu civilizacijsku i religijsku konotaciju?

- Ne plaši nas, to je svestan izbor. Ugledali smo se u svetle primere iz istorije rokenrola, i trudili da pratimo tu liniju kretanja. 

"Album 'Elektropionir' je objavljen u pravom trenutku, i kako mi se čini, zub vremena ga nije nagrizao"(FOTO: Wikimedia)

Album "Elektropionir" prvi je na kojem ste angažirali i vanjske suradnike radi nadogradnje zvučne slike – Duleta iz Plejboja na saksu i Kojota iz Iceburna na trombinu, pored violinista Filipa Krumesa – čime on predstavlja iskorak iz dotadašnjeg zvuka u smjeru fuzije rock dionica s podlogama. Zanimljivo je da je album imao i distribuciju po Poljskoj – sve neki iskoraci... Vidite li ga i vi danas kao prijelomnu točku?

- Taj album je imao pristojan komercijalni uspeh, što nam je znatno olakšalo dalji rad. Postavili smo na noge svoj studio, usledilo je više koncerata i turneja. Mislim da je objavljen u pravom trenutku, i kako mi se čini, zub vremena ga nije nagrizao.

Pjesma "Pustinje" s istog albuma, ima status svojevrsne himne kod vaše publike na Kosovu. No, karakteristična pjevnost vaših tekstova definitivno je konstanta koju ste naglasili i suradnjom s Biserom Veletanlić. Je li na tom planu suradnji sve rečeno? 

- Verovatno je bilo reči o našem nastupu u Kosovskoj Mitrovici, dobro pamtim kako su glasno svi u publici pevali sa nama "grad u pustinji, pustinja u gradu". Ljudi se prepoznaju u tim situacijama i ta vrsta identifikacije je važna stvar. Što se tiče pevljivosti, mi to jednostavno volimo, takav nam je "melos".

"Elektropionir" je plasiran nakon pada Miloševića, a kao i "Kandže" Marka Vidojkovića koje će izići tek za šest godina predstavljao je autorsku emancipaciju, zreli stil. U Hrvatskoj je također nastupilo razdoblje godina debelih krava, puno nekog novog entuzijazma o čemu govore i vaši albumi. Nakon njega, dočekala nas je kriza i recesija, dok ratna zvona odjekuju širom Evrope i desničari su u usponu. Što jedan umjetnik, a što grupa umjetnika može odgovoriti na to? 

- "Elektropionir" je trebao da bude zvanično objavljen 1. aprila 1999. godine. Koji dan ranije je krenulo NATO-bombardovanje, i sve je odloženo. Mi smo podelili prijateljima par kopija i ubrzo je ceo grad slušao "elektropionir/uključi napajanje". Potom je nastupio period nekakve ušuškanosti u snove o blagodatima ekonomskog boljitka, period u kom je naš rad opisivan kao eskapistički, sa nedovoljno socijalnog komentara, u poređenju sa našim ranijim radom. Uloga umetnika je da ukaže na neke probleme u društvu, ukoliko misli da ima šta da kaže.

"U modernoj muzici poslednjih 15-ak godina, dub je veoma prisutan, što smo dobro anticipirali krajem osamdesetih" (FOTO: Facebook/DarkwoodDub)

Bend Repetitor koji je posudio ime od vas, zvukom podsjeća na bendove koji su u vrijeme vaših početaka, dakle ranih 90-ih, djelovali na zapadu. Jeste li vi od budućnosti, dakle zvuka koji prevladava našom sadašnjošću, imali drukčija očekivanja? 

- U modernoj muzici poslednjih 15-ak godina, dub je veoma prisutan, što smo dobro anticipirali krajem osamdesetih. Svako vreme ima svoj zvuk, tako i ovo sadašnje. Nisam nostalgičar, bilo da je u pitanju period '80-ih, '90-ih ili neka druga era. Čak mi se to vraćanje u prošlost uopšte ne dopada, suviše je ziceraški.

Radio B92 ljetos su napustili i posljednji urednici koji su sudjelovali u njegovu nekadašnjem osnivanju, a sama je institucija ocrtala puni krug u dimenziji mogućeg; nažalost, na svoju sramotu... Ujedno i Vaš nekadašnji izdavač, imao je nevjerojatno puno vjetra u leđa od međunarodnih sponzora, o njemu je objavljena i monografija Matthewa Colina, a da je sve to uspio prokockati u velikom stilu. Boli li vas to?

- Ne, nismo sentimentalni po tom pitanju. Odavno smo videli da sve to ide u nekom korporativnom pravcu koji se nama nije dopao i otišli smo na svoju stranu.

Nedavno ste svirali u Beču, gradu u kojem neslužbeno živi oko 180.000 Srba, vaših bivših sugrađana i sudržavljana, a da se usprkos tome koncert ne može održati u nego u klubu kojeg može posjetiti oko 200 duša. Otkud takav nesrazmjer između tzv. urbanog ukusa i kvantitete populacije?    

- Svuda je tako, neukus vlada, a dobre stvari se čuvaju i dele kao tajna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Slobodan Boban