Kolikim je samo interesima zagrebački potres stavio kašiku u med! Zvijer gentrifikacije – i popratne krize stanovanja – uvijek vreba. Kako je na vrijeme upozoravao kolega Borislav Doklestić: "Poduzetnici već uzimaju stvar u svoje ruke, kupuju sve što se pojavi na tržištu, a pojavljuje se sve više. Nije za očekivati da će oni raditi socijalne stanove. Ponovo će biti 'in' stanovati u novoj protupotresnoj arhitekturi u središtu Zagreba, a možda i ne stanovati nego uložiti u nekretninu ili imati nekretninu za airb&b. Uvjet su naravno sredstva koja će teško osigurati mladi zagrebački par koji tek starta ili poodmakla dob koja traži svoj povratak u središte grada". Dajte da poharanom gradu budemo spasitelji tako što ćemo ga sad još poharati i pretvorbom u same „nice & shiny“ skupocjene kvadrate. A kud ćeš ljepše nego kad se možemo pozvati na semafor oznakica, kad pripremno poharanje majčica priroda odradi sama!

Novinare, novinarke i medije mogu nominirati udruge, neformalne grupe, mreže organizacija civilnog društva, urednici/ce u medijima, novinari/ke, sindikati, znanstveno-obrazovne ustanove, sveučilišni profesori/ce iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

„Pozivamo sve donatore i posrednike u doniranju hrane da se jave Gradskom društvu Crvenog križa Zagreb ako imaju potrebu donirati hranu ili potrebu za doniranom hranom“, poruka je koju je Crveni križ pustio u javnost zadnjeg dana rujna, dan prije nego li su pokrenuli Banku hrane u Zagrebu. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj se godišnje baci približno ogromna količina zdravstveno ispravne hrane. Svaki stanovnik Hrvatske, naime, godišnje baci oko 75 kilograma hrane, među kojom je najviše mesa, voća i povrća. Već neko vrijeme, uz podizanje svijesti građana o problemu bacanja hrane, postoje i planovi kako bi se u svakoj županiji otvorila banka hrane koja bi pohranjivala hranu na siguran i zdravstveno ispravan način te je potom distribuirala tamo gdje je to potrebno. Nacionalni cilj je da se do 2028. godine bacanje hrane smanji za 30 posto.

„Primijetivši ljude koji su potpuno izolirani i usamljeni htio sam saznati njihovu prošlost koja ih je dovela u situaciju gdje se svakodnevno bore za opstanak. Dolasci su bili sve češći, a nakon što smo se bolje upoznali i nakon što sam zadobio njihovo povjerenje, fotografiranjem bih zabilježio naša druženja i time htio potaknuti ostatak zajednice da primijeti one koji se nalaze u teškim životnim situacijama i da reagira“, tako u razgovoru za Lupigu govori Matija Smuk, autor izložbe „Briga“ koja će večeras biti otvorena u zagrebačkoj Galeriji SC. Radi se o ciklusu Smukovih fotografija na kojima su dokumentirane osiromašene i samim time marginalizirane obitelji. Mirne, na prvi pogled čak i hladne fotografije, iznimno realistične i sumorne, a perfektno kadrirane, nastajale su u intimnoj atmosferi domova ljudi koje je siromaštvo gotovo izoliralo od njihove okoline i učinilo ih nevidljivima.

Debela je kora što Crnu Goru odvaja od bijelog svijeta. Tu rigidnu opnu uglavnom čine mediji od milja nazvani mediji glavnog toka. I zaista, u njima sve teče, brzinom koja imitira postojanost. Zapravo se stvari u politici, ekonomiji i zabavi smjenjuju takvom brzinom da je pravi peh ne pronaći svoje mjesto u tom agregatnom stanju obilja. Ali, eto, Crnu Goru je zapao takav peh, neki bi rekli i sreća, da se rijetko nalazi u svjetskim medijima. Malo o kriminalu, još manje o politici, majušnu članicu našeg regiona CNN je posljednji put pomenuo kad je Donald Tramp rekao kako bi Crnogorci mogli izazvati Treći svjetski rat. Ovih dana, napokon, polako ali sigurno, kao što se polako završava uvod ovog štiva, svijetom se probija usporena, ali uporna vijest da u selu Brezna kod Nikšića, preciznije u oblasti Piva, grupa heroja mjesec dana ne ustaje iz kreveta. Takmičenje u ležanju, kako su organizatori nazvali ovu proslavu nečinjenja, tradicija je duga desetak godina.

„Najprije su počele kružiti glasine. Zatim su se javili dokazi – postojali su logori, bili oni zvanični ili ne, skrivene prostorije, sale za fizičku kulturu, hale i fabrike na otvorenom, farme, škole ... Nije bilo bitno o kojoj strani je bila riječ – sve su ih imale. To je bio dio rata. To je bilo očigledno za neprijateljske vojnike, a manje očigledno za civile. Stare osobe, djeca i žene često su zarobljavani iz želje da se zatvore Drugi. Najosnovnija želja bila je u potpunosti kontrolirati kretanje ljudi. Pritom je bilo nevažno da li se radi o pritvorenicima, zatvorenicima ili osobama koje je trebalo ispitati. Ovim ljudima je uskraćivana sloboda“, tako je 2020. godine zapisao Ron Haviv, američki fotoreporter koji je snimio neke od najpoznatijih i najpotresnijih fotografija rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Radi se o vrlo iskusnom fotoreporteru koji je radio u više od stotinu zemalja svijeta, a svojim objektivom zabilježio je više od 25 ratnih sukoba diljem planete.