„Zamolio sam komisiju da mi dade vozačku do stote godine, jer sam mislio da ću do stote godine ipak moći voziti“, ispovijeda se 97-godišnji Josip Manolić pred kamerama RTL Direkta, koji ga je predstavio kao najstarijeg vozača u Hrvatskoj. Događaj o kojem sada govori zbio se prije nešto više od tri godine, a komisija nije uslišila njegove molbe te je tada vozačku dozvolu dobio „samo“ do svoje 97. godine. Međutim, ovih dana Manolić je ponovno tražio produljenje vozačke i dobio je – do stote godine života. „Jedina je promjena u odnosu na staru vozačku u tome što su mi sada propisali naočale za vožnju“, mirno rezimira Manolić, bivši šef Sekretarijata unutarnjih poslova u SFR Jugoslaviji, a kasnije jedan od osnivača HDZ-a i hrvatski premijer, kojeg prati glas vrlo žilavog čovjeka britkog uma.Novinar RTL-a uspio je nagovoriti Manolića da ga provoza u svom VW golfu kojeg je Manolić kupio još prije 19 godina i koji ga, kako kaže, dobro služi. „Mislim da idemo kraju i on i ja“, govori dok sjeda za volan automobila.

Hiljadama godina, eto, gospodari svijeta krili su od nas „najveću tajnu u povijesti“ i učili nas da je Zemlja okrugla - „napamet“ smo u glavu tuvili pomrčine Mjeseca, Kolumba, svemirske snimke i slične pizdarije, stotinama godina „polazili s pozicije da su podaci koje su nam usadili u glavu istiniti“, nesvjesni da imamo posla s „ljudima kojima je otac đavao, zavodnik i mrzitelj ljudi“ – stotine milijardi novaca ulagala su ta đavolova djeca u svemirske programe, NASA-u, Hubble, GPS i ostalu infrastrukturu Velike Okrugle Laži, sve držeći nas u tmici neznanja, a onda ih u godinu dana guglanja razotkrio samouki hrvatski mistik Elvis Duspara. Utrnula mozga odmahnut ćete, dakako, rukom, jer Elvis Duspara – dovoljno ste čuli – marginalni je i bezvezni katolički redikul, ali valja nam se tako lijepo utrnula mozga prisjetiti da su nam ne tako davno bezvezni katolički redikuli bili i Željka Markić i Ladislav Ilčić i Krešimir Planinić i Vice John Batarelo i Stjepan Bartulica i cijela ta vigilantska katolička divizija naoružana bakljama i vilama.

"Hoće li Podravina postati prijestolnica smeća i spaljivanja, a ne oaza čiste vode, domaće hrane i plodnih polja", pita se autor teksta u kojem se otkriva da se nedaleko Podravkinih pogona gradi spalionica otpada.

Noseća fotografija na tom blogu prikazuje Ivicu Todorića koji je okružen mnoštvom, stopljen s masom, uronjen u društvo, takoreći, i figurira u kadru kao ‘jedan od nas’, zbližen i izjednačen s građanima. Stvarnost je, dakako, nešto posve drugo. Stvarnost je onaj sablasni dvorac na padinama Medvednice u kojem velikaševa obitelj uživa u punoj izolaciji i elitnom samovanju, okružena hektarima šume, izbrijanih travnjaka i pedantno obrezane živice, opasana gvozdenom ogradom s pozlaćenim šiljcima, gdje naoružani zaštitari silom udaljuju novinare, aktiviste i slučajne prolaznike, gdje građanima pristup nije dopušten; prostor dakle koji ne samo što lebdi izvan društva, nego je podrobno očišćen od svih živih bića koja ne pripadaju servisnim službama, s tim da se stječe dojam kako i ljudski mravinjak što se nazire u podnožju postoji jedino radi opsluživanja rezidencije na brijegu. Zbog mnogih razloga Todorić je povjerovao da je to mjesto jedini centar vladajućeg poretka.