Uskrs je, vrijeme za poslanice. Popularno je sjetiti se najugroženijih, zaigrati na kartu onih koji nisu imali sreće da upadnu u 200 hrvatskih obitelji. Tomislav Karamarko tako u svojoj uskršnjoj čestitci želi Hrvatsku u kojoj građani dostojanstveno žive od svog rada, dok se biskupi se žale na neoliberalni kapitalizam. Potpuno očekivano, ali na drugi pogled malo čudno. Pristojnom čovjeku dođe da zastane i da, možda i po prvi puta u životu, postavi povijesno pitanje: "Gdje si bio devedes'prve?" Postoje, naime, dvije organizacije u ovoj zemlji kojima će trebati bar četverocifreni broj godina da se zaboravi da su priželjkivale i aktivno pridonosile stvaranju uređenja u kojem Hrvatska danas grca u dugovima i stravičnoj socio-ekonomskoj nejednakosti. To su, naime, Crkva i HDZ.

"Moramo prestati sa priklanjanjem Briselu i Frankfurtu i umjesto toga sa grčkom Sirizom, španjolskim Podemosom, njemačkim Die Linke, hrvatskom Radničkom frontom i drugima voditi zajednički boj za drugačiju Evropu!", odjekivalo je kulturnim centrom Španski borci u Ljubljani, gdje je u subotu održan je prvi kongres slovenske Inicijative za demokratski socijalizam - političke snage koja je u samo godinu dana od formiranja polučila uspjeh u Sloveniji kakvom se nitko nije nadao. Lupiga vam donosi govor koordinatora inicijative Luke Meseca koji nakon razvoja situacije u Grčkoj i drugim europskim državama konstatira da se demokratskom socijalizmu više ne smiju oni čije vrijeme prolazi.

Aleluja! Kardinal Bozanić se u svojoj uskrsnoj poslanici obrušio na “hrvatske” banke. Prokletnici su nekoliko stotina tisuća građana pretvorili u očajnu sirotinju koja nema snage čak ni sebi vezati uže oko vrata. Nisam obožavateljica gospodina Bozanića, naprotiv, ne volim kako govori. Spor je, previše mrk, tašt, ima više haljina nego Severina, ali me svojom poslanicom oduševio. U njoj spominje Isusa kome su bogataši i trgovci bili mrski. Isus Krist koga mnogi drže prvim komunistom, lik je koga bi, da danas živi u Hrvatskoj, Hrvatska udruga banaka dala ubiti. Sigurno ne bi naručili veliki križ i montirali ga na Trgu bana Jelačića, prošla su ta vremena, platili bi nekome da ga snajperom skine dok bi čekao tramvaj.

U svijetu je prošle godine na smrt osuđeno 2.466 osoba, zbog čega je Amnesty International pokrenuo novu kampanju za ukidanje smrtnih kazni. "Najbolji i najgori dani imaju jednu stvar zajedničku. Proveo sam 6.640 dana u iščekivanju smrti. Mučili su me i maltretirali, kontrolirali kao životinju. Odlučivali gdje jedem, gdje spavam, kad umirem. To je najgori dan u životu. Počinje iznova i iznova i iznova. Tišina samice postaje sve glasnija i glasnija dok ne počne vrištati. Kako možeš ostati normalan kad su sve što osjetiš, vidiš i čuješ očaj, strah i smrt?", ispričao je jedan osuđenik na smrt, koji je nakon 18 godina oslobođen optužbi. Na ovom mjestu pogledajte kratki video s opisom najgoreg dana u životu.