Branko Lazić televizijski je redatelj, urednik dokumentarnog programa Radio Televizije Republike Srpske kamo je došao 2007. godine na poziv tadašnjeg generalnog direktora kako bi snimao dokumentarce i nabavljao strani dokumentarni program. U šali će reći, kako bi radio ono što na HTV-u radi Đelo Hadžiselimović. Tijekom prošlogodišnjih poplava koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju snimio je dokumentarni film o stradalim ljudima u Doboju pod naslovom "Živa glava i vinkl". Film je prvi put prikazan u Hrvatskoj na nedavno održanom Etno film festivalu u Rovinju. Iako sa skromnim budžetom rovinjski festival uspio je sedmu godinu zaredom okupiti etnologe, studente i filmaše iz Hrvatske, regije i svijeta s dokumentarnim filmovima koji imaju etnološko-antropološku poveznicu. Ove godine ujedno su uspjeli privući i dosad najveći broj publike.

U razgovoru s Lazićem saznajemo da je upravo dovršio film o varaždinskom profesoru Ivanu Hitiju koji je tijekom rata u Hrvatskoj dobio naređenje da spali stare rukopisne knjige i umjetnine vladičanskog dvora u Pakracu. Umjesto izvršenja naređenja Hiti organizira prijevoz knjiga do Zagreba. Zbog tog čina kasnije je trpio posljedice čitavog života. Izbacili su ga iz vojske, a u Varaždinu je dobio otkaz na svom bivšem radnom mjestu. Iako s dva fakulteta, godinama nije mogao naći posao pa je radio po gradilištima. Nekako žive uz novčanu pomoć majke i braće sve dok se konačno nije zaposlio na Adventističko teološko visokom učilištu u Maruševcu (protestantska crkva u Hrvatskoj poznata pod imenom subotari). Film je prije desetak dana premijerno prikazan na Beldoksu, festivalu dokumentarnog filma u Beogradu. 

"Danas imamo jedan ambijent u kojem se svi suočavaju s prošlošću, nitko da se suoči sa sadašnjošću, a da ne govorim o budućnosti" - Branko Lazić (FOTO: Etno film festival)

Kako ste saznali za Hitija i događaj u Pakracu?

- Odavno sam shvatio da ne biram priče nego one dođu, nalete, zaokupe me i osjetim da ih moram odraditi. Prije nekoliko mjeseci posjetio sam prijatelja koji je postao novi vladika u Pakracu. Pričao mi je kako je prije rata izgledao dvor u kojem se nalazila biblioteka sa starim, rukopisnim knjigama i umjetninama. Rekao sam mu kako je šteta da su knjige stradale, na što mi je odgovorio kako knjige nisu spaljene zahvaljujući profesoru iz Varaždina koji ih je uspio prebaciti u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagreb. Tako sam počeo odmotavati priču. Došao sam do njegovog telefona i pet dana ga molio da mi sve ispriča u kameru. Isprva to nije želio jer je zadnjih dvadeset godina trpio brojne posljedice zbog "spašavanja srpskih knjiga". Ostao je bez posla, ljudi su ga šikanirali, a dvojica sinova nisu našla posao u Hrvatskoj nego žive u Kanadi. 

Okosnica filma nisu ni rat niti knjige nego čovjek, "ludi profa" odmalena zaljubljen u knjige. Kao dijete gledao je u rodnom slavonskom selu kako protjeruju Nijemce, a njihove knjige leže razbacane po cesti. Dobivši naređenje da u Pakracu spali pravoslavne rukopise nije mogao dopustiti da se povijest ponovi. Priča je zapravo univerzalna, sveopće ratno uništenje naspram porivu za očuvanjem.

- Rijetko tko bi imao hrabrosti učiniti ono što je on napravio i mislio sam da vrijedi snimiti film o tom čovjeku. Ta se priča mogla pod navodnicima napraviti iz srpskog ili hrvatskog ugla, ali sam vrlo svjesno izbjegao i jedan i drugi. Zbog toga sam se prilično napatio u montaži. Montirao sam ga dva mjeseca baš radi toga da ne zauzimam ni jedan od ta dva ideološka stava, sve sam odbacio, pročistio i ostavio samo čovjeka. Hiti je bio u bjelovarskoj brigadi HV-a i dobio je naređenje da ode u Pakrac i spali biblioteku Srpske pravoslavne crkve pri vladičanskom dvoru. To je najveća biblioteka rukopisnih knjiga SPC-a izvan Srbije. Pošto je bio profesor, obrazovan, normalan čovjek, umjesto da ih spali, organizirao je nekoliko kamiona i prebacio knjige u NSB u Zagreb. I tu kreće njegova kalvarija. Prije nekoliko godina dobio je orden srpskog patrijarha za svoj čin, a zatim ga je odlikovao i tadašnji predsjednik Ivo Josipović. Nekoliko dana nakon toga sin mu je dobio otkaz. Ne mogu reći je li i to povezano s pričom njegova oca, ali je čitavog života trpio posljedice zbog toga što je učinio u ratu.

Film je premijerno prikazan na Beldosku pod naslovom "Biti ili ne biti, Ivan Hiti". Jeste li ga prijavili i na neki od festivala u Hrvatskoj?

- Planiram ga prijaviti na Zagrebdox, a hoće li biti prikazan, ovisi o selektorima. 

Bavite se ljudskim pričama, mnogi od njih su žrtve ratnih stradanja. Kakva je situacija u Republici Srpskoj prema pričama koje se bave vlastitim zločinima? Snimaju li se takvi filmovi i na kakve reakcije nailaze?

- Snimaju se, ali danas imamo jedan ambijent u kojem se svi suočavaju s prošlošću, nitko da se suoči sa sadašnjošću, a da ne govorim o budućnosti. Ono što u normalnim državama spada u program pod naslovom dogodilo se na današnji dan, kod nas je i dalje glavna vijest svaki dan. To suočavanje s prošlošću generira stalno stanje kao da smo još uvijek u ratu. Dnevnici se otvaraju s raznoraznim parastosima i obilježavanjima spomenima na žrtve. Jedno je bol ljudi koji su nekoga izgubili i njima je ta bol prisutna svaki dan, ali kolektivno, da cijelo društvo bude oko toga zaokupirano je po meni oblik društvene patologije i predmet političke manipulacije. I kad radim film s tematikom vezanom uz rat pokušavam da se bavim običnim čovjekom. Nedavno sam gledao serijal od šest epizoda koji je napravljen sa zanimljivom idejom da se iz svakog naroda istakne neki pozitivan primjer iz rata. Odgledao sam film u kojem se spominje čovjek iz mjesta pored Prijedora u kojem je srpska vojska napravila stravičan masakr pobivši na stotine Hrvata, a taj je čovjek njih dvadesetak sakrio na tavanu. Dan prije ubijen mu je sin. Nakon rata optužen je za ratni zločin, ali se javio jedan od ljudi koji su s tavana vidjeli da je zločin napravio netko drugi i to je posvjedočio. U filmu od sat vremena novinarka se većinu vremena bavi srpskim zločinima, u nekoliko minuta spominje tog čovjeka i u nekoliko minuta neku nevladinu organizaciju koja promovira suživot. Po meni je tu opet napravljen bućkuriš. Imala je priču na dlanu. Umjesto da se izvuče život, opet se u fokus stavlja politička pozadina što nije dobar način jer se gubi pozitivan primjer namijenjen široj publici i ponovno se izaziva osjećaj averzije. Put u pakao popločan je dobrim namjerama.

"S kolegom s kojim sam snimao imao sam dogovor, ako vidimo novinare na terenu, mi idemo na drugu stranu jer hoću da snimimo čisti život" (FOTO: Privatni album)

Radite film o legendarnoj kantautorici Jadranki Stojaković. Svi se još sjećaju njezinih stihova "Sve smo mogli mi..." Kada će film biti gotov, s obzirom da je ona teško bolesna?

- To je teško reći jer je ona gotovo nepokretna zbog bolesti uslijed koje su joj atrofirali mišići. Vrlo teško priča i brzo gubi dah, pa upadnem na nekoliko minuta i polako snimamo. Ona je još službeno zaposlena na istoj televiziji na kojoj i ja radim, a boravi u Staračkom domu Caritasa u Banja Luci.

S nekoliko kolega u Banja Luci pokrećete festival dokumentarnog filma ParaDOKS. Kakav je odnos institucija prema dokumentarnom filmu u Bosni i Hercegovini?

- Nekog sistemskog rješenje nema. I ono malo novca što se izdvaja, uglavnom sve ide na igrani film. Na Sarajevo film festivalu postoji dokumentarni corner, praktički su tamo u ćošku. Krenuli smo u organizaciju festivala, ali je situacija apsurdna jer nitko neće dati pare za prvi festival. Svi kažu, napravite prvi pa ćemo vidjeti kako to izgleda i dat ćemo pare za drugi. Krenuli smo s pozivom prema autorima i stiglo je već dosta prijava, dobili smo dobrih filmova. Festival će se pokušati održati u Domu omladine u Banja Luci. U prve dvije godine trebao bi biti na regionalnom nivou s nekoliko jakih, nagrađivanih naslova koji bi publiku uveli u tokove modernog dokumentarnog filma u svijetu, a zatim bi ga podigli na međunarodni nivo.

Kao najjači javni medij u Republici Srpskoj RTRS doživljava česte promjene u svom vodstvu, a one su diktirane s vrha vladajuće stranke. U jednom takvom hirovitom kadroviranju bili su Vas prebacili na radio.

- Sad sam ponovno u dokumentarnom programu. To su političke igre svojstvene svakoj državnoj televiziji, s tim sam se pomirio. Shvatili su valjda da radim dobre dokumentarne filmove i da su mi filmovi nagrađivani.

Pišete blog o dokumentarcima. U jednom tekstu bavite se pitanjem autorstva u dokumentarnom filmu i pritom kažete da se ne smatrate autorom filmova koje su zapravo tematizirali novinari.

- U tim sam filmovima bio tek tehnički redatelj i stoga se ne smatram autorom jer to nisu bili moji filmovi. To su bile novinarove ideje, on je imao pristup informacijama i ganjao priču, a ja sam sudjelovao u izradi filma.

"Osjeća se masovni PTSP, osobito kod djece. Učiteljice pričaju kako djeca, čim počne padati kiša, trče na prozore i pitaju hoće li opet biti poplava." (FOTO: Etno film festival)

Režirali ste film o Izraelcu Arie Livneu. Na premijeri filma sudjelovao je sav politički establišment RS-a na čelu s Miloradom Dodikom. Napisali ste kako postoji verzija tog filma za TV i druga vaša za festival. Po čemu se festivalska verzija razlikuje od televizijske?

- Moja verzija je bez političara. Njih sam sve izbacio i pustio samo njega da govori. Arie Livne je Novosađanin, tijekom Drugog svjetskog rata iz radnog logora za Židove pobjegao je u partizane, ali je nakon rata završio u zatvoru zbog veza s Rusima. Kasnije odlazi u Izrael. Ima brojne političke veze, poznat je kao lobist i poznaje političare čak i vrlo suprotstavljenih stavova. Ujedno je vrlo energična, osebujna ličnost, pun života s 90 i kusur godina. Kad radim dokumentarac nemam taj "voice over", neku svoju naknadnu pamet da komentiram postupke ljudi nego puštam ono što jest, što se dogodilo.

Kako je nastao film o Doboju? Je li to bio redakcijski zadatak ili vaša ideja?

- Čudna je to priča. Kad su krenule poplave kao urednik dokumentarne redakcije počeo sam razmišljati što napraviti, kako pomoći. Mislili smo raditi spot za neku vrstu humanitarnog broja na koji bi se mogao uplaćivati novac za nastradale. Kako su poplave bile i prije dvije godine, otišli smo u arhivu i tražili da se pronađu snimke stradalih ljudi, ali bez izjava političara, službenih osoba ili nekoga iz kriznog štaba. Nakon što su pregledali materijal od nekih desetak sati na njima je bilo samo tri minute kadrova u kojima nitko ne daje neke izjave. Bilo mi je muka jer to znači da ništa nije bilo zabilježeno. Rekao sam, dajte nam kola i snimatelja, idemo zabilježiti posljedice poplave bez puno priče.

Kako ste prilazili ljudima? Je li bilo onih koji su tjerali vas i kamere?

- Zanimljivo je da svi oni koji nešto pričaju u filmu govore sami od sebe. Nikoga nisam ništa pitao ni tražio jer što ih u takvoj situaciji uopće mogu pitati. Samo oni koji su osjećali potrebu da nešto kažu, da izraze neku svoju muku su prišli i govorili, a ja sam to zabilježio. Pokušao sam biti nevidljiv kako bih arhivirao ono što se ljudima dogodilo sa što manje uplitanja s moje strane osim u dramaturškom smislu kasnije u montaži.

"Poplava je izbrisala apsolutno sve razlike među ljudima jer nas je sve pogodila poput neke božje kazne" (FOTO: Etno film festival)

U najavi filma kažete - povukle su se vode, a s njima i novinari, ostali su ljudi i njihove priče... Je li to Vaša kritika medija koji se poput lešinara okupljaju oko ljudskih katastrofa?

- Ja sam to tako nekako osjetio i morao sam to tako reći. S kolegom s kojim sam snimao imao sam dogovor, ako vidimo novinare na terenu, mi idemo na drugu stranu jer hoću da snimimo čisti život, ono što se događa ljudima, bez političkih manipulacija političara. Zanimao me život poslije novinara.

Jesu li se Vaši kolege novinari s RTRS-a osjećali prozvanim ovakvim uvodom u priču?

- Ne, jer njima skidam kapu, oni su svoj dio posla odradili dobro i tu se ne petljam. Samo sam ja osjetio potrebu da se vratimo tamo nakon tih prvih udarnih dana jer to možda i nije njihov nego moj posao i ja ću to uraditi. To je tako, ubojstva, poplave idu na naslovnicu, a ostatak života treba netko dokumentirati.

Na što se točno odnosi „vinkl“ iz naslova filma. U zadnjem kadru jedan od stanovnika objašnjava da je poplava sve poravnala i da sad svi kreću iz početka? Je li mislio time da je poplava jednako pogodila sve bez obzira na naciju i imovinsko stanje?

- Vinkl je riječ iz građevine i znači da je sve poravnato pod pravim kutom. Da, znači da je poplava izbrisala apsolutno sve razlike među ljudima jer nas je sve pogodila poput neke božje kazne, to je njegov izraz, on se tako izrazio i nisam želio ni to previše tumačiti.

Jeste li bili u Doboju nakon što ste dovršili film? Kakva je situacija danas tamo? Do nas su dolazile informacije kako se stanje u Doboju prilično brzo normaliziralo u odnosu na Gunju gdje ljudi još uvijek žive u kontejnerskom naselju.

- Situacija nije ni izdaleka tako dobra. Tek nedavno je obnovljena hitna služba. Ljudi su isprva bili pod šokom i pod nekim adrenalinom koji ih je držao da prežive, a sad se osjeća masovni PTSP, osobito kod djece. Učiteljice pričaju kako djeca, čim počne padati kiša, trče na prozore i pitaju hoće li opet biti poplava. Osjeća se strah. Snimam opet nešto u Doboju, ali ne znam što će ispasti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Etno film festival