- Čuj, 40:40 je, moj gem za pobjedu...

- Razumijem gosp. Predsjedniče – klimne Bruno O.

- Ako ja pobijedim, ti dobiješ jedan kamenolom na Braču...

- A ako izgubite?

- To se neće desiti, inače ćeš završiti tuckajući kamen na Golom otoku, a u tenisu će te zamijeniti Slaven Letica.

- Mislim da smo gotovi za danas gosp. Predsjedniče, nešto mi je čudno u stomaku, predajem partiju.

Nekada prvi reket države - Franjo Tuđman (FOTO: Vjesnik)

Tko je onda mogao znati da će plijen u meču života biti početak kraja hrvatskog ' way of living '. Jedino što je falilo Čajkovskom onda, našem Orašaru, pardon Orešaru, pardon Ščelkunčiku '90-ih, je dodao osobno Franc Iljić Tuđmanescu, koji je u novoj adaptaciji ubacio treći čin – pretvorbu i privatizaciju. U narodu  poznata  i kao Rojsov poučak – ko je jamio, je jamio, kod tehnomenadžera, domoljuba i konjokradica prepoznata  i prihvaćena kao – zdrpi novce i bježi/radnike 'ko jebe maksima, a kod profesora marksizma, od '90-ih naovamo poznatih i kao profesora sociologije, političkih nauka, pardon znanosti, i kao – logičan slijed napuštanja samoupravnog socijalizma i vjekovne želje za kapitalizmom.

A voli Hrvat pretvorbu i privatizaciju. Rado voli Hrvat pretvarati svačije u njegovo, naše u njihovo ili njegovo, srpsko u naše, opće u osobno, nečije u opći državni interes. A draga mu je i privatizacija. Jooj, ma nema ništa ljepše nego prodati svoje dionice za par apartmana, Opel Vectru i još ti ostane love da pošalješ klince na fakultet. Mislim, i kad bolje razmisliš, a koji će ti kurac uopće te dionice? Te razglednice iz neke bolje prošlosti kad su bili zaštićeni kao vukovi. I uvijek te podsjećaju, kao tetovaža iz JNA, na samoupravni socijalizam, radnička vijeća, prvog juga 45, krvavi rat.

I tako kad su Hrvati još jednom pobjegli od bilo kakve odgovornosti nad sredstvima proizvodnje, napokon su mogli bez obaveza doći ujutro na posao, a da ne moraju misliti jel' se netko sjetio u petak kupiti papir za WC. Imali su čak i vremena u fušu napraviti koji nadgrobni spomenik ili nekome popločati dvor, prošvercati koju paletu građevinarcu u usponu. Još uvijek se rado prepričava telefonski razgovor Baracka Obame, kojeg su slušali svi preko razglasa, kad je htio ponovo obložiti Bijelu kuću u brački kamen, ali ovaj put cijelu.

Nekada drugi reket države - Bruno Orešar (FOTO: Novi list)

Ali u međuvremenu se desio i VH – veliki Hrvat, isti onaj koji im je omogućio Opel Vectru, Bruno Ščekulnčik, drugi reket države, koji je imao i svojih planova što s poklonjenim kljusetom. A što je taj tek volio pretvorbu. Sve što je taknuo je pretvorio u zlato. U svom trezoru doduše. Nije mi jasno kako taj kemičar nije predložen za Nobela. I da dalje ne seciram godinu po godinu, imamo još obraditi nekolicinu aktera ovog teatra hipokrizije i komedije zabune.

03. svibnja, 2012. negdje oko 09 h....

Sve je otišlo u vražju mater. Spravili kamenolomci bedem otpora kao spomen-ploču svjedočanstvu dva desetljeća gledanja kako se sišu novci iz tvornice. Opet ide Hrvat na Hrvata. Samo što jedni imaju pendreke, a drugi kamena muda. Kamenolom odlazi u stečaj nepodnošljivom lakoćom suca Trgovačkog suda. Ovo u Pučišćima je standardna procedura otvaranja koridora da stečajni upravitelj pristupi u prostorije, uzme radne knjižice i poslovnu dokumentaciju. Doduše, nismo često imali priliku vidjeti da jake snage omogućavaju funkcioniranje pravne države na ovakav način. Jedva čekam da tako osiguraju koridore poreznicima prema Agrokoru, HEP-u, EPH-u, HRT-u, HŽ-u, Thompsonovoj kući i svemu ostalom što je suspektno ili počinje sa H, i na kraju krajeva i u samu poreznu upravu. Jedva čekam da počnu upadati u sudove i tražiti spise koji su se usmrdjeli od čekanja po ladicama. Tako će onda i Bračani lakše zaboraviti ove šamare.

Ono što više iritira crijevne resice i ubrzava metabolizam je kad se vidi koliko je malo potrebno da se pusti suza na ovakve događaje gdje identifikacija heroja i zločinaca još traje. Radnici se koriste kao jednodnevna šminka na licu svakog pričuvnog anarhiste kroz kupovanje poze. Iz samog razloga što su sindikalisti plaćeni više, ta razlika im magli perspektivu i diferencira ih u viši platežni razred jer treba taj trošak mišljenja i Lacoste majicu nekako opravdati na kraju mjeseca.

Isti ti koji su zajedno sa državom gledali pljačku iz istih redova u kinu, sad se osjećaju dovoljno potentni, nošeni optimizmom Lecha Walese, među ekipom poznatiji kao Tonči Drpić i njegovim bendom „Solidarnost za neke“. Sad su oni ta nova snaga za promjene, koji su cijelo vrijeme šutjeli i nisu reagirali. U trenutku kad je zakucala kriza progovorili su štrajkom. Trebalo je sedam dana da bi doznali nešto od sumještana čiji pipci ne sežu preko kapije kamenoloma. Trebalo nam je sedam dana da saznamo kako tamo uopće živi još netko osim sindikalista i da atmosfera nije bajna, jer je sve polarizirano - ili si za sindikat ili si za načelnika i kapitalističku bagru.

Radnici Jadrankamena (FOTO: Novi list)

Suspektna je uloga sindikata i Tonča Walese alias Lecha Drpića. Osim što ridaju na javnost kako je izdana od vladajućih, isti ti su ritualno zazivali stečajnog upravitelja kako bi se stalo devastaciji radnih mjesta na kraj i eliminiralo Orešara. Kad je Trgovački sud, jedini mjerodavni, to i učinio, isti ti sada, traže potvrdu pendreka na leđima kao ostvarenje prvomajske borbe i zalog za opće mjesto leksikonu sindikata, otisak pendreka kao vlažni san i dužnost svakog radnika da ga bar jednom u radnom vijeku osjeti. Misle kako će im to donijeti pobjedonosni gem. Ali neće. Ne sada. Isti ti paraliziraju mještane u nakani da misle drugačije, militariziraju buku, jer je to zajednička borba i nema alternative. Suspendirajući drugačije izražavanje stava dolazi se u slijepu ulicu gdje su svi akteri već nagurani i nema više zraka a ni mjesta zdravoj pameti.

I država - svojim selektivnim pristupom, generiranjem i ignoriranjem problema kroz prošlost, sad u novoj postavi, se u jednu ruku delegitimira „udarajući“ na radnike, zaboravljajući svoja oporbena obećanja da neće tolerirati kokošarenja kao što su to činili prije njih. I sindikat - svojom šutnjom dok se imalo za plaće, a dugovi gomilali, sada iz zaleđa traži od svih da se prizna pobjeda i preda im se tvornica u ruke, opet. I Orešar, i uprava zajedno s nadzornicima - koji su kapital što se sam po inerciji oplođuje uspjeli zajebati do te mjere da se sada odgovornost prebacuje na druge, i kupuju se stavovi i mišljenja. U ovoj petlji nitko od takvih nije nevin jer su svi krivi.

Jedina publika ovom teatru apsurda su oni za koje nismo znali da postoje jer su medijski neinteresantni i čiji interesi ne sežu preko kapije kamenoloma, ugurani u kolonu straha, čekaju rasplet. Intimno se nadaju da će svi odgovorni, završiti na Golom otoku, tuckajući u kamenu svoj vlastiti podsjetnik za grijehe učinjenog i propuštenog, s posvetom „Nek' nam kušin bude stina - ponosno podiže stoka sitnog zuba“.

Lupiga.Com