U doba dijalektičkog materijalizma, nesvrstanosti i Zakona o udruženom radu, doživljaji Leona, Melite, Barutanskog, Domaćinskog, Filipa Latinovića, Nielsa Nilesena, Kamila Emeričkog i drugih junaka Miroslava Krleže bili su – hoćeš-nećeš – dugi marš kroz galerije turobnih egzistencija u blatu i kanibalizamu kapitalizma. Na samog pisca gledalo se kao na okamenjeni spomenik samom sebi, a njegove knjige bile su kanoniziranije od sva tri toma Kapitala. Neuporedivo više od svih Krležinih romana, novela, eseja, drama i pjesama zajedno, javnost su zanimale polemike koje je pred Drugi svjetski rat vodio sa suborcima iz Partije i, u skladu s tim, dijelovi iz biografije. Kakvu je ulogu, na primjer, imao Tito u Obračunu na ljevici? Kako su se istim povodom Bakarić, Ranković, Đilas i ostali drugovi obračunavali sa Krležom, a kako on s njima? Zašto nije otišao u partizane, u kakvim je okolnostima živio u Zagrebu pod ustašama i o čemu je 1943. razgovarao sa Antom Pavelićem? I tako dalje u istom pravcu.

Sva ova pitanja postala su manje bitna od lanjskog snijega kada su nakon pada Berlinskog zida propali i samoupravni socijalizam i Jugoslavija. Preko noći, Krleža i njegovo djelo ćušnuti su u podrumski mrak i prašinu poput Titovih bisti i zastava Omladinskih radnih brigada – Glembajevi su uzvratili udarac. Stare i nove političke i društvene elite rehabilitirale su, obnovile i iz blata podigle sve ono što je Krleža osuđivao, kritikovao, ismijavao... I tako, dok je pisac okružen javnim prezirom tonuo u zaborav, a njegove se knjige iz regala dnevnih soba i polica biblioteka selile na šatorska krila i kartonske kutije po buvljim pijacama, povampirili su se Krležini junaci i ustali jedan po jedan iz svojih književnih grobova, aktualni, živi i prepoznatljivi kao u doba kada su nastajali.

ZASTAVE I BANKETI

Počelo je sa Hrvatskim bogom Marsom. Na Baniji i Kordunu, u Slavoniji, istočnoj i zapadnoj, u Bosanskoj Krajini, Semberiji, Dalmaciji, Lici, u istočnoj i centralnoj Bosni, na Kosovu ginulo se u jurišima na kotu tristatrinaest i razne druge zarad otadžbine, domovine, kašika i žlica, povijesnih i istorijskih prava, suverenosti, nezavisnosti, nacionalnih barjaka, državotvornosti, krsta, križa, polumjeseca... U to ime, a zapravo zbog grabljenja i održanja lične vlasti, cvilile su tenkovske gusjenice u noći, rokale su haubice i ZIS-ovi, krljali kalaši i bovingeri, potucale se izbjeglice po kiši sablasnim cestama stežući plastične kese, razarani su gradovi i paljena sela, ubijalo se, klalo i streljalo sistematski i planski na Ovčari, Pakračkoj Poljani, Kravicama, Sjeverinu, Suvoj Reci, Klečki i, nadasve, u Srebrenici.

Nisu isto, naravno, Prvi svjetski rat iz Krležinih novela i krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji. Razlikuju se tu i uzroci i povodi, agresori i žrtve, ali za desetnika Matu Peseka i šestoricu drugih domobrana poginulih u Bici kod Bistrice Lesne, studenta Vidovića iz Barake pet be ili Domobrana Jambreka, malo što bi iz devedesetih bilo nepoznato. Na VMA, Šalati, vukovarskoj, sarajevskoj i drugim bolnicama bili bi oni svoji na svome u krvi, gnoju, među odsječenim udovima, zavojima, udlagama... Ni najmanje ih ne bi zbunili generali, političari i profesionalne patriote svih orijentacija pored ranjeničkih kreveta dok trabunjaju o časti, slavi, junaštvu i nacionalnim interesima, da bi potom sjeli u bembare i mečke i odvezli se do svojih vila u čiji je malter umjesto vode sipana krv seljaka i radnika, tog toliko običnog i priprostog biračkog tijela. Prepoznali bi Krležini domobrani i posvemašnje osiromašenje, porodice pretvorene u prosjake, preživljavanje od sitnog šverca, smrzavanje u mračnim stanovima, tučnjave očajnika za veknu kruha, kolut toalet-papira i litru ulja kad bi ih dijelili Crveni krst, UNHCR i Komitet za izbjeglice... Prepoznali bi vlastitu djecu užarenih pogleda prepuštenu ulici.

I dok su junaci iz Hrvatskog boga Marsa čekajući granatu da ih raznese ili osakati slušali lupanje vlastitog srca kako se odbija od stijenku tranšee, Banket u Blitvi uveliko je trajao. Sve je bilo tu: paranoidni diktator Barutanski, njegova žena Ingrida kao arbitar javnog ukusa, nacionalna umjetnička veličina Roman Rajevski kao marioneta na mjestu predsjednika države, moćni šef tajne policije Kerinis i njegove ukoljice poput majora Georgisa... Svakome tko je živio u Srbiji devedesetih, a mnogo bolje nije bilo ni diljem bivše Jugoslavije, ovakvi likovi i njihova djela bili su i te kako poznati iz vlastite stvarnosti. I još mnogo toga je bilo na dlaku isto kao u Krležinom Banketu u Blitvi: i korumpirana i nesposobna opozicija i otvaranje sukoba sa susjednim narodima s kojim nas je sve spajalo a gotovo ništa dijelilo i držanje nacije u stanju permanentne mobilizacije i raspamećenosti i kriminal i sačekuše i dovođenje zemlje u polukolonijalni status samo da bi se vladalo makar još jedan dan...

Nikad i nigdje, pa ni ovdje, ne gaze svi strojevi korak iza barjaka samoproglašenih očeva nacija, paravojnih komandanata i svakog onog tko se uz njih dokopao mrvice vlasti. Većina uglavnom ćuti i gleda da li nešto može ućariti dok joj ne dogori do nokata, a manjina nakon što bude slomljena u pokušaju da stane na put ovim demonima emigrira u inostranstvo ili u rezignaciju, u malankoliju koja "može da provali iz čovjeka kao lava", u ono neizrecivo stanje napetosti, očaja i ogorčenja. Poput Krleže u njegovim Dnevnicima iz Drugog svetskog rata bježalo se u sjećanja, samoću, snove i priče iz davnina, i kao i on u Kalendaru jedne bitke, grozničavo se pratila borba protiv zločina, laži, dehumanizaciji, zakona Linča, osionosti i destrukcije svake vrste. Vera u pravdu, istinu i čovječnost, poput malog plamička koji se dlanovima štiti od jetra, čuvala se u "kutiji olovnih slova", a to je "jedino što je čovjek do danas izumi kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa", kao što reče Niels Nilesen, glavni junak Banketa u Blitvi. Malo, jadno i patetično, ali zaista još uvijek ništa bolje nije smišljeno.

POVRATAK U VELIKOM STILU

Kad se bog Mars preselio u Irak i Avganistan, a zvanice se razišle sa krvavog Banketa u bivšoj Jugoslaviji, Glembajevi su uputili čvrst pogled u ogledalo, popravili kravatu, pogledali na rolex i izišli na prijeme, u počasne lože fudbalskih stadiona, na modne revije i proslave vlastitih jubileja u strogo kontroliranim klubovima. Oni su zapravo odavno bili tu, ali sve dok se tlo nije koliko-toliko smirilo, nastojali su da ne zveckaju previše svojim milionima i da se drže zavjetrine. Osim kad im je trebalo za posao. A u tim prilikama umiljato su šenili sve praveći kolutove unatrag ispred gospodara tuđe muke i, dok su im ovi dobrohotno klimali visoko uzdignutom bradom, gospoda Glembajevi su grabili i grabili. Taj grabež – uz obavezno zakidanje na reketu patronu koji im ga je omogućio – čvrst i trajan korijen ima u smutnom vremenu u kome je pošten i pristojan svijet doveden na prosjački štap. Sigurno je da nitko od njih nije zaklao u šumi kramara Kranjca i tako došao do početnog kapitala poput Ignaca Glembaja, ali da su njegovi današnji duhovni potomci svoj prvi milion stekli na kriminalan ili na makar protupravan i nemoralan način u to nema mnogo sumnje. Poslije je bilo lako.

Glembajevi naših dana mahom pripadaju prvoj generaciji. Tek usvajaju manire, Kembridž i Harvard jesu poželjna, ali nipošto čvrsto zacrtana destinacija njihove djece, strane jezike govore slabo ili nikako mada ima slučajeva da pojedini sinovi koriste svaku priliku da paradiraju znanjem engleskog, još uvijek su nesigurni u preuzimanju javnih funkcija koje nose društveni ugled... Zapravo, još uvijek su Klanfari – netom obogaćeni skorojevići iz posljednjeg dijela ciklusa o gospodi Glembajevim. Ali, njihovo vrijeme je došlo. Dok stoje sa čašom negazirane mineralne vode u ruci okruženi nasmješenom bulumentom trabanata i ulizica, samodopadno i bez ikakvog zazora zbore o makroekonomiji, Evropskoj uniji, Vol stritu, politici, kulturi i umjetnosti, štetnosti pušenja, Kosovu, atomskoj fizici, Putinu, Obami, položaju i perspektivama Srbije i što nam je činiti. Svaka njihova riječ praćena je oduševljenjem i odobravanjem, na svaki mig spremno se reagira. Može im se. Kao oni nekad političkim moćnicima, danas njima kao nezaobilaznim faktorima u svemu i svačemu dolaze na noge ministri, intelektualci, umjetnici, estradne zvijezde, sportaši i svi ostali.

Gdje ima para, ima i suza. Glembajevština kao takva podrazumjeva gaženje zakona i morala, skandale, afere, sumnjiva druženja, svakovrsne zaplete i scene poput onih iz latino sapunica. Sve što ta gospoda na tu temu mogu da kažu, sažeo je u jednoj rečenici Naci (Ignjat Žak) Glembaj: "Ja sam iz iskustava pun nepovjerenja spram štampe, spram javnosti i spram suda." Naime, njegovo i iskustvo svih ostalih Glembaja kaže i da su pare najsolidniji most za bezbjedan prelaz preko svih pozitivnih zakona, društvenih normi i svih boljih običaja.

Današnji Glembajevi – u samoj svojoj biti – malo se razlikuju od onih Krležinih: oni jednako putuju, krstare, kupuju, ulažu, prodaju, ljetuju i zimuju po cijelom svijetu, razbijaju limuzine, grade vile, rekreiraju se... Sve dok radnici u trećoj smjeni rade bez grijanja, dok se otpuštaju trudnice, dok mizerne plate kasne mjesecima, dok cvate poslovni moral na nivou amebe, dok se namještaju tenderi, dok se zgrću milioni u povlaštenim poslovima, sve je u redu i sve je kako treba. Istina, uvijek bude problema. Poneki suvremeni Glembaj bankrotira kada mu voda uđe u uši pa precjeni svoje mogućnosti ili kada se nađe na putu nekom još većem Glembaju ili uslijed kakve međunarodne financijske krize. Kako ipak ima mnogo toga što se ne da kupiti novcem, oteti, steći prevarom, prisilom i zloupotrebom, kako razna nepočinstva imaju svoja prokletstva koja tu i tamo stignu na otplatu poput kredita, povremeno se iz dobro obezbjeđenih rezidencija okruženih zelenilom začuje "Gospon doktor su zaklali barunicu!" I, na kraju, tu je najveći problem svih Glembaja svih vremena i svih zemalja – običan, vrijedan i pošten narod željan samo normalnog i čovjeka dostojnog života.

Filip Švarm (www.vreme.com) / Lupiga.Com