Blago vama koji radite, pa za Prvi maj ne radite, a još ako dobivate redovito plaću – prvomajski vam zavidim. Kao i svi oni koji rade, a skoro su zaboravili kad su dobili zadnju paru za to. Njima je, ipak, teže nego nezaposlenima, jer ovi potonji bar imaju slobodnoga vremena na pretek. Mi, zavidni, za kaznu imamo uspomene.

Nekad davno, prije mnogo godina, već se početkom aprila bezeciralo janje u selu, uz procjenu koliko će dobiti na kilaži do Prvoga maja, dala se kapara i, praznik rada je mogao stizati polaganim dnevnim koracima. Bilo je sigurno da će jadno janješce na sam praznik biti u dvorištu, ne više živo, već spremno za gurmanski užitak, koliko god to ružno i nepošteno bilo prema njemu. Još sinoć izvaganome, idealna težina, 25 – 26 kilograma žive vage, najbolje. Za ražanj. Sve crnje od crnjega za janješce, ali, slina curi, želuci se nadimaju, miris ulazi u nosnice.

Nezaobilazna limena glazba (FOTO: sodalive.ba)

Nekad davno, zorom razbuđeni, čekali smo prvomajsku budnicu, koračnicu gradskoga „limenoga orkestra“, čiji su članovi uglavnom bili vatrogasci. Prolaze kroz dvije – tri glavne varoške ulice, a mi, s periferije, zavidimo onima u tim ulicama jer mogu vidjeti svirače. Kroz naš sokak nikad nisu prolazili. U dječjoj glavi pitanje: zašto ove godine nisu išli drugim ulicama, zašto uvijek istima. Bilo je to naše: Egalite – Fraternite – Liberte.

Nekad davno, Uskrse smo itekako obilježavali, i jedan i drugi, takav je uvijek bio običaj, zavarava onaj tko kaže da nije smio. Smio je, samo ako je želio, ali, većina nije baš to htjela, nije željela. Tko je mogao nekome zabraniti da ofarba jaja i jede kuhanu šunku. Uvijek je to bila porodična svetkovina, kako i priliči religioznom običaju. Ali, zato smo prve majeve baš slavili. Onako narodski, nepodijeljeno i neopredijeljeno. Samo što je većina pekla janje, a tko nije bio ljubitelj toga okusa i mirisa, taj se „opredijelio“ za prasence. Postupak isti, a uvijek je ispadalo dobro, jer smo onda na ovalima razmjenjivali pečeno meso.

Bio je to simbol prestiža i statusa biti pozvan na prvomajsku janjetinu s ražnja (FOTO: abrasmedia.org)

Nekad davno, na Prvi maj, oko deset, počeli su stizati gosti s raznovrsnim kolačima. Iz velikoga grada, svečano obučeni, kakve trenirke i tenisice. Svi su imali neke trifrtalja rukave ili pulovere kojima su se rukavi lako dizali do laktova, a samo zaradi toga da se pečena janjetina lakše savladava, da borba s krtinom ili obožavanom glavom bude lakša. Peklo se u dvorištu, jelo u dvorištu, ostaci neprožvakanoga direktno bacali mačkama, a nesavladane kosti psima. Svi zadovoljni, s mirisom pečene janjetine u prstima, koji su navečer odnosili u grad. Nije im bilo neugodno pred susjedima u liftu zbog mirisa janjetine. Bio je to simbol prestiža i statusa, drugačije od roštilja na obližnjem izletištu - biti pozvan na prvomajsku janjetinu s ražnja.

Nekad davno, veselje je počinjalo sa Zaimom Imamovićem i vječnom Kavu mi draga ispeci. Nastavljalo sa Safetom Isovićem i Moj zumbule. Negdje u sredini, kad su na red došle makovnjače i štrudle od sira, eto istinske tuge za živim i neživim majkama, čiji je vrhunac bio Nedžad Salković i Ne klepeći nanulama. Onda ljubavna patnja, Himzo Polovina i Emina. A predvečerje se pozdravljalo sa Da zna zora…
 
Nekad davno, prije mnogo godina, kad je bio Prvi maj, od sevdaha se nije moglo zaspati sve do Trećega maja. Radni ljudi zato što su se odmarali, plaćeno, dva dana, ako se kako moglo spojiti s vikendom, znalo je to biti i četiri, pet dana. Graditelji su se vraćali u prvu majsku jutarnju šihtu opijeni proljetnim suncem, janjetinom, pivom i hvalisanjem. I opet brodovi nisu kasnili, a kume su u planirano vrijeme lupale bocu šampanjca o njihov bok. I rijetko su se nasukavali. Iako pripiti i raspjevani.

Lupiga.Com