Nisam spremna jeftino se prodati, ali, da bi me se moglo jeftino kupiti, to je istina. I ne samo mene. Potvrđuje mi to radost u očima i u glasu rođakinje sa sela. Dođe u grad jednom mjesečno, nakon što primi mirovinu, malo si zasladi oči u trgovinama, natovari vrećicama punima najviše nepotrebnoga, ali, „na akciji je, isplati se“. Nekoga sretne, popriča o zajedničkim mukama, možda sjednu na jeftinu i lošu kavu, uvijek se iznenadim kako ona zna gdje je kava najjeftinija. Dobar glas daleko se čuje. Ako joj i bude kasnije muka od te kave, za mjesec dana će zaboraviti. Došla su vremena kad je važna jeftinoća, a ne kakvoća. I sebe uhvatim mimo voljenoga pravila: nisam toliko bogata da kupujem jeftino.

Udarila njoj struja u glavu (FOTO: HEP)

Jučer rođakinja posebno radosna. Sva nekako usplahirena, rječita, najprije u jedan dućan, pa u drugi, pa u treći, a u pauzama sve donosi vrećice. Spominje se i odlazak frizeru, mogla bi se i pizza naručiti. Malo mi čudno, ali, udarilo joj proljeće u glavu, mislim.

Kakvo proljeće! Udarila njoj struja u glavu. Baš ona od 220 volta, i to baš dan nakon što je najavljeno poskupljenje. Pjevucka ona baladu na kraju, kad smo sjele u autić i krenule stazama sličnima u „Ko to tamo peva“. Obradovala nju struja, obračun za šest mjeseci. Kaže: nek' poskupi, mene se to ne tiče. Preplatila oko 500 kuna, nema uplatnica sljedeća četiri mjeseca, a rata joj smanjena skoro za pola dosadašnjeg iznosa. Sad ona ima oko 200 kuna viška narednih nekoliko mjeseci i to treba pošteno potrošiti.

Ostala rođakinja u međuvremenu udovica, odnosno sama u seoskoj kući, dobila porodičnu mirovinu manju od 1.200 kuna i što joj je drugo preostalo nego pamet u glavu. Isključila bojler, grije vodu za pranje cijelu zimu na šporetu na drva, a ljeti će na suncu. Smanjila zalihe hrane pa joj ne treba zamrzivač. Zimus isključila frižider. Usisavač samo prije nego dolaze gosti. Stara pegla bez žnore može se također zagrijati na štednjaku. A i veš iskuhati u starom loncu kojemu se namjene jedva prisjetila Ostale samo sapunice na TV-u, pa je, zapravo, pitanje kako ona to potroši i 100 kuna struje mjesečno.

Još da si pribavi ogrjev za narednu zimu ... (FOTO: Arhiva)

Sad rođakinja sretna što je uspjela uštedjeti na struji. Nema toga poskupljenja koje nju može vratiti na mjesečnu ratu koju je imala. Oduševljena sama sobom, već razmišlja o novom projektu uštede. Planira cijelo ljeto tumarati po okolici i skupljati slomljene grane, vući porušena stara debla, nešto i sama slomiti i osigurati si ogrjev za narednu zimu. Hrana je u selu najmanji problem. Ponegdje zelenjava sama raste, gljive su već odavno delikatesa na jelovniku, pilići jure po dvorištu, sve bježeći da ih ne zahvati Europska unija u kojoj njima neće biti života.

Ne tiče se nje tabela o padu standarda. Borba je to za goli život, a ne statistički podatak. Zaboravila je ona vrijeme kad nije morala isključivati bojler, iako ih je u kući bilo petero. Zato bi mogla poslužiti kao ogledni primjer kako stvoriti sretnoga građanina. Koji se nikad ne bi prodao, ali bi ga pametne vođe mogle pridobiti, da baš ne kažem kupiti. Taman da nas, razvrstane u grupe, podgrupe i serije, počaste svako malo s nekim pojeftinjenjem,oprostom dijela duga, preskokom jedne rate komunalne ili vodoopskrbne naknade, odvoza smeća, TV pretplate ili te famozne nam struje. Možda onda, bar u tome mjesecu kad je naša šihta na redu, ne bismo razmišljali kako nam je zapravo, pa bi se svašta s nama moglo učiniti.

Lupiga.Com