Nije u Hrvatskoj sve loše, paški sir je odličan.

Siniša Vuco

Kad se danas sjetim tih dana, te moje sportske karijere, dođe mi toplo oko srca pa na trenutke pomislim da sam možda trebao i nastaviti. Možda stvarno nisam trebao zapaliti onu prvu džoju. Možda sam stvarno trebao živjeti sportskim životom, odjebati studiranje, ovu karijeru proizvođača teksta i svoj život u potpunosti posvetiti boćanju. Nekad, opet, pomislim kako je šteta što tu džoju nisam zapalio i ranije.
 
Kao i sve ozbiljne priče o „hrvatskom društvu u cjelini“ i „problemima pojedinca unutar istog“, tako i ova počinje na tvrdoj hrvatskoj stini. I to točno onoj iz spota Dražena Žanka za pjesmu „Od stoljeća sedmog“. Znate onu „...ko na tvrdoj stini svoju povist piše...“ E pa taj spot je sniman kod crkvice svetog Jure, samog srca nekadašnje Poljičke republike. Kamera je postavljena na vanjski oltar i lovi Žanka i klapu, a iza njihovih leđa idilični kanjon Cetine. Kamera švenka udesno po prirodnim ljepotama, švenka, švenka i stane pedeset metara od prvih naših kuća. „Ka da smo gubavi, muku ti Isusovu!“
 
Ma da je zašvenkala još cenat udesno, ugledali bismo selo Naklice, s oko sto pedeset duša i osam zogova za balota, od toga četiri profesionalna, napravljena po svim standardima Svjetske boćarske federacije. U Naklicama postoje dva boćarska kluba – Naklice 1 i Naklice 2, a drugi je nastao sredinom devedesetih kad su sinovi ključnih igrača iz prvog odlučili osnovati svoj klub jer im očevi nisu dopuštali igrati službene utakmice lige uz objašnjenje: „Di`š ti igrat, nisi se još ni brijat počeja.“
 
Balote u Naklicama nisu zajebancija. Pogotovo kad si klinac. Cijelo djetinjstvo i veći dio puberteta prolazi ti u pripremama za taj ključni trenutak u životu mladog nakličkog muškarca. Nije to ni prvi seks, ni prva plaća, ni prvo sudjelovanje u obiteljskom klanju prasaca – to je ona nedjelja kad te odrasli muškarci pozovu da im se pridružiš u partiji balota.
 
Koliko sam samo batina primio i dao do tog trenutka. Igra koju samo mi klinci danonoćno igrali po nakličkim ledinama zvala se „Sudalo, davalo, ništica“. Na petnaestak metara udaljenosti, postavili bi dvije balote (sudala i ništicu) i bulina (davala). Tko bi pogodio sudala, dodjeljivao je kaznu, tko bi pogodio davala, izvršavao je kaznu, a onaj koji bi pogodio ništicu, bio bi pošteđen batina. Kazna se sastojala od pleski i noga u guzicu, a izvršavala se nad svima koji su promašili. Naravna stvar, kad jednu ruku promašiš i popiješ batine, sljedeću si koncentriran kao Dinko Beaković u finalu svjetskog prvenstva. Ne zanimaju te ni sudalo ni ništica. Gađaš bulina jer u sljedećoj ruci želiš biti taj koji će udarati, koji će ubit boga u Mati P. jer te ruku prije naprokidao kao vola. To donekle objašnjava zašto je Mate P. danas rekorder Druge dalmatinske lige jug u disciplini bližanje i izbijanje u krug, zašto su Naklice dale nekoliko boćarskih reprezentativaca, a Naklice 1 svojedobno dogurale do Prve lige, a onda iz nje namjerne ispale jer financijski nisu mogle podnijeti gostovanja po udaljenim dijelovima lijepe naše. „Praske mi neobrizane, a ja bi sad triba u Rijeku igrat balote! Ne bi da mi ko plaća.“
 
Kad ti djetinjstvo proteče u gađanju bulina, te kugle malo veće od franje, a svaki promašaj biva kažnjen batinama, u trinaestoj godini si već spreman za velike stvari. Mate P. je već tada bivao pozivan da igra od nedilje s odraslima i sigurnim koracima kročio prema prvoj postavi BK Naklice 2, a ja sam preselio u Split i završio u prvoligašu Nadi, a odatle, kao i ostali mulci, na posudbi. U drugoligašu, boćarskom klubu Elektrodalmacija.
 
Od Nade sam dobio i trenera, barba Križana, kojem je geler s južnog bojišta uništio karijeru pa se uhvatio nas mulaca trudeći se prenijeti nam svoju životnu filozofiju. „Znan ja vas mulce, samo bi izbivali. Razumin ja to, mladi ste, nema van većega gušta nego reštat tuđu balotu, željezon udrit u željezo pa da odzvoni cila dvorana, ali zapantite mi dobro – partije se dobivaju na valjanje. Jer kad ruka završi, broje se balote najbliže bulinu. A to šta znate izbijat, to van je ka pištolj za pason. Ako je stvarno potriba, lako ćete ga potegnit.“

Barba Križan se od nas trudio napraviti kompletne igrače, igrače kojima su valjane balote u po metra, a svejedno mogu skinit bulina s druge crte. To su, u ovom sportu, najveće face. Igrači koji mogu igrati svaku disciplinu, uskočiti na svako mjesto, riješiti svaku situaciju, a u disciplini pojedinac-klasično pokazati mentalnu snagu i svu raskoš svog telenta.

„Za kompletnoga igrača potribne su van tri stvari“, ponavljao je, „valjanje, izbijanje i glava. Ja van mogu pomoć s prve dvi, ali ako ste ludi u glavu, ako lako planete, ako se pripadnete protivnika ili penzionera šta vas jebavaju sa strane, bog vas neće spasit“.
 
I tako su, na splitskim Gripama, prolazili moji sportski dani. Radnim danima treninzi pod budnim okom barba Križana, a subotom službene utakmice Elektrodalmacije i čekanje prilike da napokon zablistam. Iako sam bio Nadina mlada nada, u Elektrodalmaciji nisam dogurao dalje od discipline brzinsko izbijanje, fizički najzahtjevnije u ovom sportu. Taman nekako u to vrijeme, ona je postala obavezna i u Drugoj ligi, a svodila se na pet minuta trčanja oko zjoga i izbijanja – izbij, sprintaj, izbij, ko sivonja. Nikakve mentalne snage, nikakvog valjanja, čista sila. A kako je najmlađi igrač u klubu, nakon mene, imao pet banki, moj izbor za nju se naprosto podrazumijevao. Nije bilo šanse da iti jedan od njih istrči dulje od minute.

„Tribaš ti još kruva izist za doć do prave discipline“, objašnjavali su mi moji stariji suigrači koji brzinsko izbijanje, kao novotariju, uopće nisu shvaćali ozbiljno što je mene, klinca s ambicijom da izraste u kompletnog igrača, bacalo u potpunu depresiju. Kako?! Kako pokazati za što si sve sposoban, ako samo trčiš oko zoga ko manijak.

Jedini koji je bio na mojoj strani, bio je dobri stari barba Rico, kompletna igračina od skoro sedam banki, koji bi pažljivo slušao moje žalopojke, a onda mi obećavao da će o tome pričat s barba Tonćem, voditeljem kluba, barba Stipom, barba Jurom i barba Šimom, sve ključnim igračima i nositeljima igre u Elektrodalmaciji. Oni su donosili sve važne odluke koje su se ticale kluba a ako bi se, kojim slučajem, i našao u njihovom društvu, razgovor bi naglo promijenio temu. Teme vezane uz klub, uz ligu, uz slaganje prve postave, bile su naprosto prevažne da bi klinac od trinaest godina sudjelovao u njima pa bih samo iz daljine gledao barba Rica kako lobira za mene, nadajući se da će doći dan kad ću ravnopravno sjediti s njima za stolom i barem slušati o svim tim važnim temama – od toga kakva će se marenda ponijeti na gostovanje preko slaganja idealne trojke za prvu i ključnu disciplinu pa sve do teme svih tema – ima li Nada ove godine ikakve šanse protiv zagrebačkog Zrinjevca?

A onda je došao i taj dan. Gostovanje Paga, drugog na tablici, u predzadnjem kolu sezone. Kad ti na gostovanje dođe klub s ruba regije, s dalekog Paga, onda je nepisano pravilo da se goste počasti. Pa se oko dvorane širi miris ribe s gradela smještenih tik do ulaza u dvoranu. Oko njih, moji suigrači i Pažani, čekaju da dođe red na njihove discipline, pričaju o planovima Paga da uđe u Prvu ligu, našem padu u sredini sezone i neočekivanom porazu od Hvara u pretprošlom kolu. Pažani izvadili i sir, tu je i demežanica s vinom, a guma kojom se inače polijevaju tereni sada polijeva gajbu s pivom. Pravi duh fair playa.
 
U dvorani, pravo malo grotlo. Subota je ujutro pa su tribine, te četiri dugačke klupe, pune. Osim standardnih penzionera, ima i prijatelja i rodbine. Odrade ljude mesnice, ribarnicu i pazar pa s kesama dođu pogledat koju partiju. Pije se piva, priča se o politici, a priko oka prati stanje na terenima i tu i tamo dobacuje igračima. „Dajte Ricu pit, šta se čeka?!“
 
Na terenima su pri kraju discipline trojka i parovi. Trojka, tri na tri, svaki s dvije balote, najsličnija je onoj staroj igri balota na ledini, i kao takva je duša ovoga sporta. U njoj nema kalkulacije. Tko dobije trojku, dobio je „na balote“, pa makar izgubio sve ostale discipline. Zato je barba Tonći izveo najjaču postavu. Barba Šime i barba Jure drže partiju pod kontrolom i vodimo 8:3. 

Ali zato gubimi u disciplini par. Barba Rico se potpuno pogubio a pored stolića kod zoga nema ni barba Tonća ni Ricovih čašica. „Rico bi bija najbolji u regiji da mu je glava na mistu!“, objašnjavao nam je trener Križan, „Je li mu jedan pizdun sa strane šta reka dok igra, on je gotov.“ Rico je taj problem rješavao cugom. Prije prve ruke bi trgnuo jednu duplu i nastavio po travaricama do kraja partije. Pored čašica bi obično stajao barba Tonći i brojao jer ako bi Rico prebacio sedmu, situacija bi počela izmicati kontroli. Ali između treće i sedme travarice, Rico je bio virtuoz s balotama, kompletna igračina. Danas ne pije, nervozan je, svađa se s publikom, a Pažani vode 9:4.

Di si ti dosad? – prilazi mi barba Tonći. U ruci mu raspored po disciplinama.

Brzinsko je zadnje, neće još za dvi ure.

Igrat ćeš i pojedinca.

Gledam ga i ne vjerujem. Ovo je bio trenutak koji sam čekao od prvog kola. Ma zapravo, odkad sam prvi put uzeo profi balotu u ruku. Put do discipline pojedinac-klasično, obično je vodio preko rezervi za trojku, para, bližanja i izbijanja u krug... Morao si se dokazati u skoro svakoj disciplini da bi ovoj iti prismrdio. Tu si ti, tvoj protivnik, svaki s četiri balote i teren. Kraj priče. Stvar se obično izrodi u partiju šaha u kojem svaka balota igra, svaka je odluka za sebe, pa virtuozno izbijanje i valjanje možeš objesiti mačku o rep ako nemaš čelične živce i godine iskustva u rukama.

Pojedinca?! Ja?!

Gledaj - već me zapisuje u raspored - Rico mi ne da mira da ti dan priliku, trudiš se, dolaziš na treninge...

Ma znan, ali pojedinac...

Nemamo šta izgubit. Dva kola su od kraja, na sredini smo tablice, uđi u teren i guštaj.

Fala van, barba Ante.

I da ti odma kažen, ja san se već pozdravija s ta dva boda. Ti Pažanin šta će igrat protiv tebe, Milan, nije cilu sezonu tri partije izgubija. Uvatiš li mu pet punata, ja zadovoljan.

Skoro utrčavam u svlačionicu. Skidam sa sebe trenerku, oblačim majicu s grbom kluba i duge štofane hlače. Takav je dres. Boćanje se igra u dugim hlačama, s patentom i kajišem, pa kad iziđeš na teren izgledaš kao da si upravo došao s nedjeljnog ručka ili sprovoda. Svlačionica miriše na sir. Skoro deset sireva visi u vrećicama zajedno s odjećom. Paralelno s ligom odvijala se prava mala trgovina. Tako su Pažani na gostovanjima prodavali sireve, Hvarani vino, Drnišani kaštrinu i ostalo suho meso... Ono što se ne bi prodalo, najčešće se blagovalo na licu mjesta, pa su se gostovanja, u pravilu, pretvarala u izlete kakvih se ne bi posramili ni maturanti u Španjolskoj.

Napuštam svlačionicu i s balotama krećem prema terenu. Putem me zaustavlja Križan. Čuo je što se sprema pa je doletio da mi da par ključnih savjeta prije partije.

Stari je zajeban, ali ovo je tvoj teren. Bacaj mu bulina šta bliže špondi.

Ja samo poslušno klimam glavom.

I forsiraj mu drugu crtu. Izbije s live noge, na trzaj. Ako nije zidar ili mesar, istegnit će malo rame na daleko pa će ti falivat drugi dija partije. I pamet u glavu – valjnje, valjanje i samo valjanje pa nek on izbija i isteže rame.

Dopala nas je četvorka, zog na kojem prednost domaćeg terena dolazi do punog izražaja. Zovu ga somar jer od sredine blago pada u obje šponde pa moraš igrati dijagnolu ili iz kuta valjati prema sredini i puštati da teren učini svoje. Dok protivnik sve to shvati i uhvati ruku, ti si već par punata u prednosti.
Ulazim s balotama na teren i počinjem se zagrijavati, a sve oči s tribina uprte su u mene. Trinaestogodišnjak u službenoj utakmici, i to u pojedincu, nije nešto što se često viđa pa se penzioneri počinju tiskati uz četvorku. Uskoro na teren izlazi i moj protivnik, Milan, brkati dida koji hara ligom, i prilazi mi širokog osmjeha.

Ne smiš mi puštat – smije mi se i govori.

Neću, neću.

Znan da nećeš, ne boj se.

U teren zatim ulazi sudac s namjerom da baci novčić za bulina, ali Milan samo odhmahuje rukom. Prepušta mi bulina. Svi ti starci bili bi jako razdragani kad bi vidjeli nas klince na terenu, vidjeli su u tom kakve takve šanse da ovaj sport preživi, pa bi ovako olako poklanjali buline, ali ako bi se drznuo uhvatiti im dva punta, učinili bi sve da te pregaze. Nema veće sramote nego izgubit od mulca.

Bacam bulina i partija počinje. Kraj šponde, na drugu crtu. Onda valjam. Bacam balotu po sredini i čekam da je teren sam odvede do bulina. Balota se zaustavlja na 30 centimetara od njega. Milan gleda balotu, gleda mene, nasmije se. „Zajeban si ti“, kaže, a onda ozbiljno kimne glavom prema baloti i kaže „Sinjaj!“ To znači da će izbijati. Vraća se do svojih balota, uzima jednu, izbija i promašaju skoro pola metra. Publika odobrava. Stvar poprima obrise Davida i Golijata pa su svi na mojoj strani. Kroz žamor čujem unezvjerenog Križana: „Vamo dolazi.“

Imaš ga - govori.

Kako ga iman? – ništa mi nije jasno.

Kad izbija, pogleda prema gori. Nije navika igrat u dvorani, boji se da će mu zapet za plafon.

I stvarno. Gledam Milana kako se zaleće da ponovno izbija i točno u trenutku u kojem pušta balotu iz ruke, pogleda prema gore. I opet promašuje. S obzirom da je samo Split, od svih mjesta u kojima se igrala Druga liga, imao dvoranu, Milanu je do ovog kola samo nebo bila granica, pa se čovjek kod svakog izbijanja bojao da balotom ne probije plafon. Onda je odustao od izbijanja i krenuo valjati. Tu je, pak, teren učinio svoje pa sam prvo bacanje zaključio s tri punta prednosti. Nastavio sam po istom receptu – bulina na drugu crtu, uz špondu, i valjanje, valjanje i samo valjanje. Milan se lagano gubio - gore plafon, dolje najneravniji zog u Dalmaciji, sa strane kolege iz kluba koje mu se lagano smijulje, a na tribinama splitski penzineri koji svaki moj potez pozdravljaju pljeskom i viču: „Imaš ga, mali! Gotov je!“.

Sve je upućivalo na iznenađenje kola, možda i sezone, a mojoj sreći nije bilo kraja – rasturao sam jednog od boljih igrača lige, u disciplini u kojoj caruju samo kompletni igrači.

Kod rezultata 7:3, Pažani su zatražili time out. Milan ostaje na donjem dijelu terenu, pored publike. Prilaze mu dva suigrača, a on gestikulira, nervozan je, svako malo rukom pokazuje prema plafonu. Ja sam na suprotnoj strani i čekam Križana i barba Tonća koji ubrzanim korakom idu preko terena, a publika im dobacuje: „Ajde, okuražite ga malo!“ Oni ih ignoriraju i raspravljaju nešto između sebe, važna stvar je u pitanju.

Dobar si, mališa, svaka čast! – govori mi Križan, ali nekako priko volje.

Puno bolji nego san se nada – dodaje barba Tonći.

Gledaju se oprezno, čekaju da onaj drugi pređe na bitno. Križan me prijateljski zagrli. Znaš ono šta samo pričali o kompletnomu igraču... – počinje oprezno.

Znan, triba mu valjanje, izbijanje i glava.

E pa tu ti ima još jedna stvar.

Koja?

Tribaš pustit ovu partiju – kaže barba Tonći.

Onda ušute obojica i čekaju moju reakciju. Valjda misle da ću popizdit. Znaju koliko mulcu znače ovakve partije pa ih je malo frka da se stvar ne izrodi u skandal. A ja, kao dijete kojem su upravo ponudili sladoled. Preciznije bi bilo reći, kao mulac koji će se upravo okušati u seksu. Znaš da to stariji rade, da se trude to sakriti od tebe, naslućuješ te stvari u tihim razgovorima koji naglo mijenjaju temu kad se približiš stolu i sad si napokon dobio priliku da i sam probaš. Da zakoračiš u taj tajni svijet debelim zidom šutnje odijeljen od nas mulaca.

Dobti ćeš sir. Pravi paški! Za prste je lizat – nastavlja barba Tonći.

Pa šta mi to niste odma rekli?

Na njihovim licima olakšanje.

A ko se moga nadat da će Milan ovako zajebat – pogleda prema Milanu – Jeba ga plafon, da ga jeba!

Tu je bio i taj moment. Dokaz da si stvarno dobar u ovom sportu. Super je pobijediti partiju, super je izmasakrirati dida koji hara ligom, ali sve je to mačji kašalj prema trenutku u kojem te voditelj kluba uljudno moli da pustiš partiju, a protivnik je spreman u to investirati cijeli jedan sir. Većeg priznanja od toga nema.

Nema problema – kažem – Ali oću da barba Ante zna za ovo.

Barba Ante je bio neokrunjeni kralj dalmatinskog boćanja. Voditelj Nade, mog matičnog kluba i najjačeg dalmatinskog prvoligaša, čije su odluke bile Sveto Pismo, ticale se one Nade, Elektrodalmacije ili zadnjeg kluba treće općinske lige. A sve su bile podređene samo jednom, svetom cilju – „sjebat oni kurčev Zrinjevac koji je toliko bogat da je kupio i Dinka Beakovića“.

Već zna, ništa ne brini – kaže mi Križan.

Pogledom tražim barba Antu po tribinama. Sjedi s tajnikom lige pred kojim je brdo papira i cijelo vrijeme gleda u našem smjeru. Pogledi nam se sreću, a on samo diskretno namigne i kimne glavom. Nakon tog trenutka, sve dileme nestaju. Viši ciljevi su u igri i tu nema zajebancije.

Dalje znaš – nastavlja Križan – bacaj mu bulina na sridinu terenu, na blizu.

Ja samo poslušno kimam glavom.

I slušaj. Kad valjaš, nemoj valjat na bulina nego na njegovu, da ipak bude u blizu. A kad izbijaš, zamisli da gađaš balotu koja je dvaest centi iza njegove.

Nemoj sad bezveze bacat balote da svit odma svati šta se događa – nadovezuje se barba Tonći – Tribaš to pametno odigrat.

Time out završava i odlazim na donji dio terena gdje je Milan već spreman za sljedeću ruku. Gleda me malo posramljeno, a onda kaže.

Oprosti, momak, nije ti do mene.

Nema problema – odgovaram – Nego...

Reci.

Gledajte, teren van pada u šponde, vidili ste to.

Je, mater mu jeben!

Ja ću bacit bulina i kad dođen gori, stat ću van nogon na misto prema kojemu tribate igrat, dalje će teren učinit svoje.

Fala ti puno – kaže pokislo.

Nema problema, samo polako, vaša je partija, samo morate proigrat, inače će i mene i vas zajebavat.

On kima glavom, a ja bacam bulina na sredinu, valjam balotu na pola metra, a onda odlazim do bulina i stajem metar i po od njega. Milan igra balotu prema meni, a ona se sama spušta na bulina. Oteo mi je punat. „Fala kurcu!“, mrmljam više za sebe, a onda krećem izbijati. Zamišljam drugu balotu iza njegove i virtuozno promašujem za dva centimetra. Na tribinama, razočaranje. „Ma nu! U milimetar!“, viču oni glasniji i nastavljaju me bodriti. Promašujem i sljedeću, a zadnju valjam tik do njegove, ali nije otela.

Milan je, uz još nekoliko mojih uputstava, polako uhvatio ruku i da smo od rezultat 8:6 nastavili pošteno, bilo bi utisno. Ovako je jako brzo došao do 8:10, na potpuno razočaranje penzionera u publici od kojih su mi oni iznerviraniji već spominjali rodbinu. „Tribaš ti još kruva jist, mulac jedan, za pojedinca igrat!“, komentirali su. „Nije ova igra za svakoga!“ A ja sam, kao pravi kompletan igrač, demonstrirao mentalnu snagu i samo ih ignorirao pogledavajući pritom prema barba Anti koji je koncentrirano pratio zbivanja na terenu i kimanjem glavom odobravao svaki moj virtuozni promšaj. Izgubio sam partiju 11:13.

Nakon partije, odlazim do svlačionice, skidam štofane hlače i dres, oblačim trenerku i krećem do gradela. Ponosno. Kao da sam upravo dobio Dinka Beakovića. Putem me zaustavlja jedan od penzinera iz publike, barba Marko, koji svakog dana visi pored terena na kojem treneramo mi mulci i prepire se s Križanom, uvjeren da nas uči sve samo krive stvari.

Ma za nokat si ga dobija – govori mi utješno.

U meni ego radi svoje, pa pogledavam oko sebe, a onda mu diskretno, skoro šapčući govorim kako sam pustio partiju.

I ti isto? – govori malo iznenađeno.

A šta? Vi znate da je pušteno?

A di neću znat, Gospe ti. Rico cili dan nije travaricu popija, to ti sve govori. Trojku ste dobili, takvi je red, ovo drugo ste in dali, je li tako?

Pa... je.

Znači, i ti si pustija? Vidiš, ja san mislija da neće bit potribe, da će te dobit oti Milan.

A evo vidite – govorim ponosno.

Ajde neka, sinko. Baš mi je drago. Ma znaš da si me privarija. Ja obično vidin take stvari, ali boga mi, baš si je majstorski izgubija. Bit će igrač od tebe, ja ti govorim, samo ako te Križan ne iskvari. Ma ko je to vidija izbijat s desne noge!

Tako i Beaković izbije.

Ma! – odmahuje rukom – Nikad od Beakovića igrača.

Svi ti penzioneri, ta naša publika, shvatit ću kasnije, sve je ove pozadinske priče znala u detalj. Igrači naprosto nisu mogli šutjeti nego je svaki, baš kao i ja sada, imao ogromnu potrebu sačuvat imidž igračine pa je svakom tko je otvarao temu njegovog poraza, diskretno objašnjavao o čemu se tu radi. Onda bi taj diskretno prenio glas dalje pa su već nakon par sati svi penzineri na Gripama šaputali o zakulisnim igrama ove naše lige. Pri čemu je svaki bio uvjeren da upravo on zna neki ključan detalj koji je ostalima promaknuo, detalj koji nije za svačije uši.

Ja sam, eto, napokon ušao u taj svijet odraslih. Kod gradela su mi čestitali i moji suigrači i Pažani – ponašali su se kao da sam dobio utakmicu, a onda me barba Tonći pozvao da sjednem za stol s njim, barba Ricom, barba Šimom i barba Jurom, sve samim nositeljima igre.

A šta san van ja cilo vrime govorija? – Rico me razdragano grli – Dajte mu šansu i vidit ćete šta može.

Kad budeš iša doma, javi mi se, da ti dan sir – govori barba Tonći.

Boga mi, miritaš svaki zalogaj – nadovezuje se Jure.

Uskoro nam se za stolom pridružuje i jedan od Pažana, voditelj kluba, i donosi za Pag radosnu vijest. Hvar je na svom terenu izgubio 14:4 i Pag će vjerojatno biti prvak i ući u play off za Prvu ligu.

Zna san ja da će Hvar pustit – govori barba Tonći.

Zašto? – pitam naivno.

Njima je, sinko, fatureta potegnit do Splita, a kamoli do Rijeke i Zagreba. Nemaju oni pinezi za to. A Pag, vidiš, ima novoga sponzora, pa bi moga šta i učinit.

Shvaćam – kažem i više se ne miješam u te važne razgovore.

Uživam u momentu. Preda me uskoro stiže tanjur s ribom i bevanda, a uskoro mi barba Tonći donosi i sir, tu zadnju potvrdu da sam od danas punopravni član momčadi. Kompletan igrač.

U Elektrodalmaciji sam igrao još dvije sezone. U disciplinama brzinsko izbijanje, i onoj puno važnijoj – pojedicnu-klasično. A o mojim uspjesima svjedočili su sirevi, kaštradine, butelje vrhunskih vina s Hvara i ostale delicije koje sam, nakon svake puštene partije, donosio doma na oduševljenje moje stare koja je ubrzo odustala od spike da na balotama zađavla gubin vrime.
 
Bio je to, zapravo, jedini način da od ovog sporta dobiješ nešto zauzvrat. Prvi dio sezone bi se igrao koliko-toliko pošteno, onda bi se iskristalizirali favoriti za play off, a među njima ubrzo i onaj za kojeg uopće ima smisla da uđe u Prvu, onaj s novim sponzorom koji će platiti sva ta silna gostovanja po Hrvatskoj. Tu bi počela trgovina. Pa bi Pažani kupili utakmicu s deset sireva, Hvarani s tri kartona vina, mi s obećanjem da će Elektrodalmacija uvesti rasvjetu na terene, a nekad i u cijelo mjesto u kojem gostujemo. Nekad smo, opet, puštali utakmice za marendu, čisto da pomognemo protivnicima da im sljedeće godine, na račun sponzora, guzica vidi puta. A iza svega se nadvijala sjena barba Ante koji je cijelo to vrijeme procjenjivao koji bi klub iz Druge lige, u Prvoj imao najveće šanse, pa da tom jebenom Zrinjevcu uzme barem dva boda. Taj bi obično završio kao prvak. Pa smo svi, dok smo puštali te utakmice, barem malo vjerovali kako to radimo za opće dobro i svetu stvar – za primat Dalmacije u boćanju u Hrvata. Jer, kad bolje promisliš: „Kako u balotama Zagreb može bit bolji od Dalmacije, pička mu materina! Da mu pička materina!“

Cijela ta pozadinska priča, sva ta trgovina bodovima, sve te zakulisne igre, ovim dobroćudnim starcima s kojima sam dijelio svlačionicu i penzinerima koji su nas gledali bila je sušta potreba. Dokaz da su još uvijek živi, da se bave nečim bitnim. Zakulisne igre su ovom sportu davale važnost i ozbiljnost. Bez nje bi se cijeli taj cirkus zvan liga, sveo na deset penzionera koji igraju i dvadeset koji ih promatra. A balote su svim tim ljudima bile prevažna stvar da bi se svele samo na to.

Kao što rekoh, ostao sam u Elektrodalmaciji još dvije sezone, a sa svakim sljedećim kolom osjećao se gluplje i gluplje. S petnaestak godina, sve sam više vremena provodio na splitskom Peristilu, a sve manje na treninzima. Križan je pizdio zbog toga, bio je uvjeren da sam korak od Nade, da je samo pitanje momenta kad će me barba Ante izvući iz Elektrodalmacije i vratiti u matični klub, možda zaigram i protiv Beakovića, a ja sam se sa svakim novim treningom sve više osjećao kao debil. Peristil je naprosto učinio svoje pa sam, kad sam sve zbrojio i oduzeo, došao do zaključka da sam djetinjstvo i pola puberteta potrošio na dokazivanje ljudima u selu u kojem više ne živim i grupici penzionera sa splitskih Gripa. O „životu od balota“ nije bilo smisla niti razmišljati. Ni Dinko Beaković ne bi živio od njih da nema dućan s boćarskom opremom.

I tako je sve skupa okončano na splitskom Peristilu. Buran noćni život presudio je i ovoj sportskoj karijeri. Odjebao sam balote i odao se piću, a s velikim užitkom i narkoticima. Tu nije bilo potrebe ni za kakvim dokazivanjem. Ulazak u ekipu svodio se na rečenicu: „Oš zapalit?“

Vlado Bulić ("Ispod stola", Transparency International)

Lupiga.Com