Timbilding, dio drugi
teambuilding
Jebote, koji mamurluk! Bila mi je to prva misao kad je, nakon skoro neprospavane noći, krenulo buđenje u osam nula nula. Ekipa zgužvana. Bauljamo po hodnicima. Samo je Projektni pun elana pa požuruje ljude, nabrijava. Ide se na neki vojni poligon gdje nas čekaju sljedeće igre bez granica, a opet u svrhu poboljšanja odnosa među uposlenicima i dolaženja do spoznaja o funkcioniranju pojedinaca unutar različitih grupa i u raznim ulogama unutar tima.
Došli tamo, a bura dere 160 na sat. Najradije bih ostao u busu i prespavao tih par sati, ali nema šanse – svi uredno izlaze, zabundavaju se, dijele u iste grupe kao i jučer i spektakl počinje. Na buri od 160 na sat i jako zajebanom mamurluku.
Od etape do etape. Svaka grupa dobila po GPS i voditelja pa piči po poligonu. Ne možeš na sljedeći level ako ne riješiš prethodni problem. Ekipa iz grupe se vuče, sve ih mamurluk dere, samo Projektni nabrijava cijelu stvar, skoro da nas vuče. Ide deset metara ispred sviju. S GPS-om. On je, jebiga, sportski tip i ne voli gubiti, pa ni na timbildingu.
Došli nekako do trećeg zadatka, do točke s konopima. Na podu sedam isprepletenih konopaca i sad treba utvrditi koji od njih prolazi kroz sve ostale. Brojka na tom konopcu označava sljedeću kvotu. Scena je nadrealna. Desetak mamurnih frikova i Projektni na buri od 160 na sat bulje u konopce na podu i, kao klinci u vrtiću, pokušavaju utvrditi je li zeleni ili plavi. A bura dere. I svi bi doma. Ali Projektni ne odustaje. Tjera dalje, busta pozitivan stav u svima, a ove koji nezainteresirano stoje sa strane (uglavnom introverti) optužuje da su dio problema i poziva da se uključe u cijelu stvar.
A onda se ukaže rješenje – zeleni je! Krenemo prema toj kvoti, a voditelj grupe nas gleda. Vidiš da bi se i on najradije maknuo s te bure pa nas zaustavlja i kaže: "Nije zeleni, nego plavi! Ali to vam nisam ja rekao."
Na sljedećem levelu, jako metaforičan zadatak. Svi osim jednog trebaju staviti poveze preko očiju, uhvatiti se za ramena i napraviti tako slalom oko nekih stupića. Opet vlakić, samo što ne navigaje prvi nego zadnji u redu i tapšanjem preko sviju prenosi naredbu prvom.
I tako svi, s povezima preko očiju, postajemo dio rješenja. A bura dere. I jako sam mamuran. I najradije bih, kao pravi bivši panker & anarhist, zaurlao: „Otpor, stoko!“, ali samo nastavljam hodati u mraku i činiti neke male korake u tom lancu, u neopisivom strahu od strmopizda i još jedne bukvice Projektnog menadžera.
***
Dolazimo na ručak u neko seosko domaćinstvo sa dva sata zakašnjenja. Unatoč buri, nije postojala ni teoretska šansa da zaobiđemo neki od zadataka. Dočekuje nas domaćin u nekoj fingiranoj narodnoj nošnji, držeći za uzde oronulog tovara na kojem je pokušaj tradicionalnog sedla.
Ekipa se razletila oko tovara, slikaje ga deset digitalaca, a njemu neugodno. Toliko da se posrao ispred svih. Domaćin krenuo mijenjati boje, a ekipa riknula od smijeha. Pofotkali i to.
Jedemo kao gladni psi. Što od mamurluka, što od svježeg zraka kojeg smo se, silom prilika, nadisali. A onda se iskradam iz prostorije i krećem van zapaliti džoju. Da lakše zaspem u busu. Nalećem na tovara. Zavezan za neki stup, sedlo još na njemu, izgleda kao pokisli miš.
Šjor Tovar, oćete zapalit? – pitam ga.
Ne hvala, draže mi je pasti travu – odgovori i nastavi pasti. Vidim, loše je volje.
Šjor Tovar, jeste dobro?
Ah... – uzdahne.
Šta je bilo?
Ma... ništa novo. Gazda me naprokidao nogama jer sam se posrao pred klijentima. Mislim... meni je stvarno žao, ali znate, nervoza, gomila ljudi, došlo mi je, jebiga.
To je meni bilo baš simpa, a i ekipi, čini mi se – pokušavam ga utješiti. - Gazda pretjeruje. Mislim, stvarno nije imao razloga za to.
Ah... to su vam te nove gazde. Pred klijentima vas maze po glavi, ali čim oni odu, opizde vas nogom – opet uzdahne. - Taj prijelaz mi stvarno nije dobro sjeo.
Kakav prijelaz, šjor Tovar?
Znate te nagle promjene na ovom brdovitom Balkanu. Iz primarnog u tercijarni sektor preko noći. Kod starog gazde sam radio kao tovar, prenosio terete kakve ne možete zamisliti, ali sam barem mogao srati kad mi dođe. Znate kako taj primarni sektor izgleda.
Da, da, jasno mi je.
Ovaj me kupio samo da se slikam pred gostima. Radi imidža, znate. Imidž je najbitniji.
Kužim, kužim.
Mislio sam, ajde, super, tercijarni sektor, uslužne djelatnosti, nema više svih onih tereta, samo se slikaš, ali eto, ne smiješ se posrati kad ti dođe. A šta će ti sve u životu ako moraš stiskati – reče i počne se meškoljiti kao da ga žulja sedlo.
Potpuno se slažem s vama, šjor Tovar. Nego, oću vam skinuti sedlo, vidim da vas žulja?
Kad odu klijenti. Vjerojatno i vas žulja radno odijelo, ali ga ne skidate dok su klijenti blizu.
Naravno da ne. Ali u pravu ste, moj šjor, kravata žulja u vražju mater.
Gasim džoju, pozdravljam šjor Tovara i nakon petnaestak minuta spavam u busu.
***
U Zagreb dolazimo oko tri ujutro. Svi potpuno krepani. Pola ekipe šmrca. Dva dana bez spavanja, putovanje, pijanka, vojni poligon. Da si ne znam kako fit, nemaš se šanse probuditi sljedeći dan. Ekipa žica slobodan dan, ali nema teorije.
Svaki naš radni sat tvrtku košta, a sutra je novi dan, pun novih radnih zadataka, novih izazova, novih neosvojenih segmenata tržišta. Sutra je dan za nove radne pobjede. Sutra ćemo se svi uredno pojaviti na svojim radnim mjestima, odnosi među nama bit će savršeni, a iz naših usta čut će se pjesme o španjolskoj inkviziciji, čiuvavama na spidu i plivaćim kožicama koje režu.
Vlado Bulić / Lupiga.Com
(Lalićeve avanture Bulić je objavio u knjizi Putovanje u središte hrvatskoga sna)
Prvih pet dijelova pročitajte ovdje:
DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Poslovni kontakt
DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Razgovor za posao
DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Prvi dan na poslu
DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Hrvatska, raj na zemlji
DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Njegovanje poslovnih odnosa
