Dva dana u Istri. Na račun firme. Zvuči obećavajuće. A onda dobiješ plan i program timbildinga i postaje ti jasno da si možda trebao ostati doma. Ali – to nije opcija.

Mislim, je, nitko te ni na što ne može prisiliti, ali znaš... nekako... nije obavezno... ali... kao... trebalo bi ići. Pa je na timbildingu cijela firma. Nije išao samo sretnik kojem je umrla punica.

Ekipa brije na tekilu. Ponijelo se desetak boca, ali sve nešto diskretno, čeka se pravi moment, pa cijela stvar liči ekskurziji na kojoj gomila napaljenih klinaca čeka rupe u programu i „slobodno vrijeme“ da se temeljito uneredi.

Od slobodnog vremena ni s. Riknuo bus na pola puta pa cijela stvar kasni. Projektni doživio prvi slom živaca, napao ove iz firme koja organizira cijelu stvar – kakav je to odnos prema klijentima, kako se to moglo dogoditi, ovi onda po šoferu, a ovog zaboli lijevi testis. Riknuo mu bus, jebiga. 

Pa kad napokon stižemo, na brzinu jedemo ručak, ostavljamo stvari po sobama i odmah na prvu točku programa – formiranje grupa, a na temelju nekih jako zajebanih testova na engleskom koje u svom poslovanju koriste i Google i Microsoft i koji služe tome da se na temelju gomile pitanja odredi koji si tip osobe, a kako bi nadređeni s tobom mogao lakše baratati.

Cijelu stvar vodi Šefica, užasno simpatična žena mojih godina. I sve ide relativno glatko, ekipa odgovara na ta pitanja, zajebava se na temu, sve je opušteno. Samo Projektni komplicira stvar na svakoj drugoj stavci. Svaki detalj ga zanima, pa što točno znači ovaj graf, pa što točno ovaj, pa misli da je jednog potpuno krivo interpretirala, pa nije firma platila te testove i taj timbilding da se mi zajebavamo ovdje. Cilj je poboljšati odnose među uposlenicima i doći do spoznaja o funkcioniranju pojedinaca unutar različitih grupa ljudi i u raznim ulogama unutar tima.

Živcira i Šeficu i sve okupljene, ali nije timbilding zajebancija da možeš tipu reći da otkači, pa svi pristojno slušaju i kimaju glavama. Na kraju rezultati – ja ispao introvertan. Valjda od trave.

Slijede igre bez granica. Podijelilo nas u grupe. Svaka za svojim stolom, svaka dobije svoj zadatak i, kao tim, ima doći do rješenja tog jako zajebanog problema koji ima za funkciju doći do spoznaja o funkcioniranju pojedinaca unutar različitih grupa ljudi i u raznim ulogama unutar tima. 

A zadatak se sastoji od sljedećeg.

U čekaonici ordinacije sjede baba bez dva zuba, mama s klincem koji u ruci drži plišanog medvjedića, panker sumnjivog izgleda i gospodin sa šeširom.

U ordinaciju onda ulazi mama s klicem. U čekaonicu bijesna upada dobrodržeća žena u tridesetima i ulazi u ordinaciju. Zatim se čuje škripa kočnica i pucanj. Iz ordinacije istrčava dobrodržeća žena. A za njom potrči panker. Što se dogodilo?

Gledam taj papir i nikako mi nije jasno kako bi on sad trebao pomoći u dolaženju do spoznaja o funkcioniranju pojedinaca unutar različitih grupa ljudi i u raznim ulogama unutar tima, ali ne komentiram ništa, introvert jebiga, nego samo čekam rasplet situacije. Gledam ženu iz tima, asistentica na jednom od projekata. Žena već otvorila bilježnicu i piše natuknice – o zbivanjima u ordinaciji. Projektni već treći put čita tekst, a onda ispaljuje:

Tko je vođa tima?

Gledamo ga s upitnicima.

Pa zar nismo maloprije utvrdili da je nužno dobro strukturirati tim prije suočavanja s problemom?

Ekipa opet ništa. Svi čitaju taj papir, suočavaju se s problemom i bacaju komentare. Kao, dogodilo se ovo, dogodilo se ono. Onda nastaje graja kao u vrtiću – nije se dogodilo ovako nego onako, i šta taj jebeni panker radi u cijeloj priči, i zašto baba nema dva zuba. Što ta dva faktora predstavljaju u ovom problemu. Onda Projektni doživi lagani slom živaca.

Moramo izabrati vođu tima i strukturirati sastanak! Ovo nigdje ne vodi! – čime se, eto, sam instalira na poziciju tim-lidera u suočavanju s ovim zajebanim problemom.

Sad sve već počinje dobijati neke konture. On kao Latin – sad vi, sad vi, sad vi, kolega. Ja šutim – introvert, jebiga.

Pa, mislim da je dobrodržeća žena supruga od doktora i da ga je ubila u napadu ljubomore – kaže netko.

Ali što je s pankerom? – poviče netko drugi.

I škripom kočnica? – poviče treći.

I s babinim zubima?

Projektni pizdi, češe se po glavi.

Da, da, jako puno faktora je u igri.

Do nas dolazi Šefica, gleda u tu graju i podlo se smješka.

Kako nam ide? – pita Projektni.

Izgleda dobro zasad – kaže ona. – Jeste blizu rješenja?

Da, naravno, samo nas određeni faktori uvijek nekako odvuku od rješenja.

Žena se i dalje podlo smije. Onda se okreće prema meni.

Ti ćeš samo šutiti cijeli sastanak?

Pa ono...

Da čujem mišljenje? – kaže kao da naređuje.

Pa mislim da ovo funkcionira kao detektivska priča u kojem gomila detalja ne služi ničem nego odvlačenju od temeljne fabule, a kako je u konkretnom primjeru sve otvoreno, to što se desilo čisto je pitanje naše odluke.

Projektni se zamisli, asistentica prestane pisati, ja ispao pametan...

Pa zašto to nisi prije rekao?

Zar nismo već utvrdili da sam introvert?

Žena se nasmije. Baš nekako... simpatično.

***

Nakon večere – karaoke. Trebali nastupiti jedan po jedan što sam ja, kao pravi introvert, doživio kao veliki izazov koji se manifestirao konstantnim mrmljanjem jedne jedine rečenice: „Pa nemoj me jebat s karaokama!“

Ali srećom – riknuo laptop s programom za karaoke. Tu je Projektni doživio već peti slom živaca i ovima iz organizacije cijele stvari počeo čitati tko zna koju po redu bukvicu.

Ne možete se tako odnositi prema poslu i prema klijentima! – a onda napao tog klinca koji je treba voditi karaoke i funkcionirati kao DJ – Vaš laptop je jedino radno sredstvo koje imate, a uopće ga ne održavate! Večeras trebate klijentima pružiti uslugu, a niste ni provjerili da li sve radi kako treba!

Ovaj ga gleda i pokriva se ušima. Neugodno mu, nekako mu stvar puno zajebanije djeluje kad nas promotri kao klijente. Onda Projektni cijelu stvar doživljava kao izazov, a on u izazovima uživa, pa upire Davida da sredi stvar. David popizdio, ali jebiga. Prošla dva sata dok je reinstalirao Windowse, instalirao karticu za bežični net, skinuo program za karaoke s neta i pokrenuo sve skupa. Ekipa već počela cugati poskrivečki. Čeka se da uprava ode spavati pa da tulum napokon počne.

Počinju karaoke, ali grupno, tako da su izbjegnuta ozbiljnija blamiranja. Nakon toga, ovi odu spavati i počne totalno ludilo. Samo se odjednom na stolovima nađe tekila i red ispred boca. Krene mjuza iz razglasa i nakon pola sata, sve se izrodi u totalni urnebes.

I to, kako to obično na ekskurzijama biva, najviše popizde najveći štreberi. Pa vidiš tu jednu od inače jako ozbiljnih asistentica kako pijana kao letva razvaljuje sve u krugu od dva metra, par menadžera na stolovima, a na kraju cijele stvari, vjerovali ili ne – vlakić! Kao da si hrpu pubertetlija pustio s lanca i nalio tekilom. Genijalno!

Ja sa strane samo snimam situaciju i drmam po tekili. Jebiga, kad sam introvert. Pa snimim Projektnog. Sjedi potpuno sam za jednim stolom. Djeluje potpuno izgubljeno izvan ureda. Svi ga ignoriraju. Podsjeća na one klince što su u osnovnoj uvijek branili i nikako se nisu mogli uklopiti pa su izrasli u monstrume koje ta neušemljenost prati cijeli život.

Ne znam je li zbog tekile, ili zbog nečeg desetog, počinje mi biti žao tipa. Nekako sam uvijek imao samilost prema takvim klincima koje su uvijek imali nekakav zajeb – bili debeli, nosili tegle umjesto cvika, imali kraću nogu - pa su ih svi zajebavali. Sjedam do njega.

Zabavljate se? – pitam.

Ma zapravo, više sam oduševljen – kaže on ozbiljno.

Kako to mislite?

Pa našom tvrtkom... Mi smo jedan od vodećih igrača na tržištu, a pogledajte s kim nam to uspijeva – kaže ponosno i pokaže na vlakić. – Ključ je u dobrom upravljanju ljudima.

E jebaji ga, stari, neš se ti nikad uštekat – promrmljam za sebe i ostavim ga.

Zujim dalje i nalećem na Šeficu. Je li od tekile ili nečeg desetog, učini mi se puno simpatičnija nego inače. Žena, fakt, super izgleda, to uopće nije dilema, ali ima nekakve oči i lice koji isijavaju neku dječju radost pa se najprije trebaš probiti kroz tu simpatičnost da bi je uopće doživio kao seksualno biće.

Ali zato je tu distanca. Ona je Šefica i, kao, nadgleda cijelu situaciju, i „nije jedna od nas“. Tako se barem cijelo vrijeme drži, ali po tetovaži kužiš da bi, izvan te poslovne priče, mogla biti skroz OK. Ali ona uvijek pazi, distanca je uvijek tu. A to te, pogotovo na tekili, počne dodatno paliti.

Šta ti ne plešeš? – uleće.

Introvert, jebiga.

Opet se nasmije. Baš ono... simpatično.

***

Četiri su sata ujutro. U kupatilu sam, u boksama, perem zube. Odjednom netko upada u sobu bez kucanja. Čujem kako zuji po sobi pa otvaram vrata od kupatila i u boksama izlećem vani, a tamo – Šefica.

Dragi čitatelji, znam točno što mislite i kud vam perverzne misli lutaju. Sve je nekako očito – mladi ljudi od dvadeset i nešto, četiri ujutro, soba, oboje lagano nacugani... Tako nekako je u tom trenutku i moj tok misli išao.

A onda je ona podigla fasciklu, uzela kemijsku i stavila križić pored mog imena. Ja blenuo ko tele.

Čekaj, šta je to?

Kontrola po sobama, da vidimo jeste svi na broju.

Nemoj me jebat!

Neću – reče ona i nasmije se baš nekako... simpatično.

Vlado Bulić / Lupiga.Com 

(Lalićeve avanture Bulić je objavio u knjizi Putovanje u središte hrvatskoga sna)

Prvih pet dijelova pročitajte ovdje:

DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Poslovni kontakt

DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Razgovor za posao

DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Prvi dan na poslu

DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Hrvatska, raj na zemlji

DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Njegovanje poslovnih odnosa