Ne tako davno, ni pola stoljeća unatrag, žitelji Bihaća i okoline su se bili stopili sa svakodnevnom grmljavinom mlaznih motora avijacije Jugoslovenske narodne armije. Toliko stopili i navikli, da su im eksplozije uzrokovane probijanjem zvučnog zida lakše padale od udara prozorskog krila pri naletu jakog vjetra. A kad nisu letjeli, avioni su spavali u utrobi planine Plješevica, kojoj ovoj dio Bosne i Hercegovine ima najviše zahvaliti što nema ni trunke mediteranske klime. Duboko u njenoj utrobi je iskopana velika rupa koja je bila podzemna avionska spavaonica. O rupi u srcu planine, beskrajno dubokoj, neuništivoj i strahopoštovanoj, već tad je bio stvoren mit. A mitovi su, znamo, i neuništivi. Ili nisu? Adnan nikad nije želio postati pilot. A bio je. Letio je svojim šarenim, često do neprepoznatljivosti, uzburkanim snovima unutar vlastitog sebe. Toliko dugo i daleko da je mogao spoznati, kako horizont vlastitog sebe, tako i horizont prošlosti, sjećanja i strahova.

Vlast i političke stranke nastavljaju ignorirati bolne obljetnice hrvatskih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, ali ih se sjećaju aktivisti za ljudska prava. Nekoliko udruga iz Zagreba i Sarajeva zajednički su u ponedjeljak i utorak u Zagrebu i BiH obilježile 31. obljetnicu masakra u Ahmićima, podsjećajući da već godinu dana od zagrebačkih vlasti nisu dobile odgovor na svoj zahtjev da jedan trg u Zagrebu imenuju po žrtvama ahmićkog masakra. Odgovora do danas nema. Zašto? Pokolj bošnjačkih civila u Ahmićima najveći je ratni zločin u ratu HVO-a i Armije BiH. Građani Hrvatske dužni su tražiti da njihova vlast prizna zločin svojih prethodnika i da obešteti žrtve - to iz godine u godinu poručuju aktivisti za ljudska prava, svjesni da živimo u vremenu u kojemu su najčasnije - unaprijed izgubljene bitke.

Na dan izborne šutnje predsjednik Vlade Andrej Plenković, u društvu dvojice ministara, neodgodivo je morao u Mostar na otvorenje 25. Međunarodnog sajma gospodarstva, najavila je službena internet stranica Vlada.hr i to datirajući tekst u budućnost. Nije riječ o kršenju izborne šutnje već nužnosti, potvrdio je DIP. Naime, Hrvatska je ove godine zemlja partner, a predsjednik vlade još je lani Mostarcima obećao da će se vratiti. Kada je prošli mjesec stigla i službena pozivnica, posjet je morao biti potvrđen. Mostarski sajam odvija se na radni dan kada Vlada, neovisno o izborima, nužno obavlja svoje dužnosti i zadaće, kažu. Prema sugestiji Izbornog povjerenstva, Plenković u Mostaru neće davati izjave za medije, a mediji o tome mogu izvještavati tek nakon proteka izborne šutnje. Lupiga to mora danas, a prisutni na skupu moći će i sutra.

Svjetska premijera dokumentarnog filma o najsretnijem čovjeku na planeti koji je, po vlastitom nahođenju, „proživio dva života, a možda će i treći”, očekuje vas već danas u programu ZagrebDoxa. Sve što trebate znati o sreći, a uglavnom je riječ o dosta muke, vidjet ćete u Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu u 19:30 sati kada će premijerno biti prikazan film „Grandpa Guru” u režiji Silvija Mirošničenka. Dokumentarac prati životni put Srđana Gina Jevđevića, pokretačke sile koja stoji iza fenomenalnog Kultur Shocka. Transformacija od klinca koji se našao u mašini glazbene estrade socijalističke Jugoslavije do pankera u godinama koji puni dvorane kapitalističkog zapada sama po sebi je intrigantna. Međutim, mladić željan slave, nekada poznat kao Gino Banana, uistinu je postao slavan, ali samo onda kada mu to više nije bilo važno.

Pogrešno je misliti da su stambene zgrade u isti tren i zgrade za stanovanje. One su, danas, slučajno nastanjive. Stanovi se rade za prodaju, a zgrade za portfolio. Glavna nit vodilja je da projekt mora biti što luksuzniji. Ako ćemo reći da je to izraz naše kulture, našeg vremena, našeg društva, onda za hrvatski stil možemo slobodno reći da nekog formalnog stila nema. Sve ide dok se izražava luksuz. Mi smo individualni, ali bez imalo posebnosti, bez imalo identiteta, bez vlastitog prepoznavanju u arhitektonskom stilu našeg vremena. Naš stil nije naš. Ove zgrade imaju arhitekte, ali nemaju identitet jer su rađene za natječaje, u želji za stvaranjem portfolia koji se može dobro unovčiti, a svaka društvenost se gubi. Društvena navika je to da društva nema. Postoji samo individualno nametanje. Tko ima veće ravnalo moralna je i estetska maksima.

Uvijek me bilo strah kakva će ova moja dva tikvana ispasti. „Nije čudo sinko što se sve događa, pogledaj samo kakve igrice igraju“, zgražala se moja stara nad njihovim Playstationom. Često sam bio zgrožen i sam. U nekakvoj Grand Treft pizdariji možeš ljude prebijati palicama, gaziti policajce autom, možeš što ti padne na pamet. Nikada im nisam branio ništa, i zbog toga me najviše i bilo strah. Empatija. Kako će razviti empatiju prema drugima ako se fizički ne druže? Ne razumiju tuđe nevolje, probleme. Na društvenim mrežama svi su divni i krasni, u igricama svi imaju dva i više života. Svijest o tome da je život samo jedan shvatiš kada padneš s bicikla, kada vidiš prijatelja slomljene ruke ili noge nakon pada sa stabla. Ljubav. Da bi spoznao i shvatio ljubav moraš se držati za ruke, moraš osjetiti nečije usne na svojima.