Zagreb ponovo dobio i izgubio Ulicu oslobođenja
U zagrebačkoj Ulici Pavla Hatza noćas se odigrala akcija preimenovanja ulice.
"Cilj akcije je bio izaći iz defanzive i uključiti se otvoreno u aktivnu borbu za pamćenje po zagrebačkim ulicama. Zagreb je rekao dosta krivotvorenju njegova pamćenja", poruka je koja ide uz fotografije noćne akcije koju je zaprimila redakcija Lupige. Ova se ulica do 1990. godine, kada je krenulo masovno brisanje povijesti i mijenjanje imena zagrebačkih ulica, nazivala Ulicom oslobođenja 8. maja 1945., a grupa Zagrepčana noćas joj je vratila to ime, međutim samo na kratko.
Pravna država je u ovom slučaju pokazala zadviljujuću efikasnost (FOTO: Čitateljica Lupige)
Reakcija pravne države bila je brza i efikasna - nakon samo pola sata uklonjeni su svi tragovi preimenovanja. Na teren su izašli vatrogasci i uklonili plakate postavljene preko službenih natpisa imena ulice na križanjima Hatzove s Palmotićevom i Draškovićevom ulicom.
Na Dan antifašističke borbe ove godine Zagrepčani se moraju boriti protiv uklanjanja posljednjih vidljivih ostataka sjećanja na herojsku pobjedu nad fašizmom.
Noćna akcija (FOTO: Čitateljica Lupige)
Naime, zahvaljujući nepovoljnom odnosu snaga u Gradskoj skupštini, gradonačelnik Milan Bandić i interesna skupina koja vlada Gradom već 17 godina odlučila je paktirati s ekstremnom desnicom. Lista tzv. znanstvenice Brune Esih - koja podnosi i ime bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, čiji su revizionistički stavovi zahvaljujući HDZ-u pripušteni u politički mainstream - iz svog programa građanima Zagreba nema očigledno ponuditi išta osim još kaljuže, još revizionizma i još udara na antifašističku povijest.
Zato se među uvjetima ne nalazi ništa životno, ništa krucijalno za funkcioniranje grada ili obuzdavanje razbaškarene i potpuno neopterećenje korupcije, a kamoli poboljšanje komunalnih usluga. Uvjet je jedan i zove se - uklanjanje imena Trga maršala Tita.
Nakon samo pola sata Ulica oslobođenja 8. maja 1945. ponovno je nestala (FOTO: Čitateljica Lupige)
Ovaj je trg pod višegodišnjom paljbom pseudodomoljubnog svijeta, pa njime u to ime povremeno defiliraju brojni istaknuti građani sumnjivih namjera. Jednog od njih moguće je koristiti kao sinonim za dobar dio onog što je pošlo po zlu u gospodarskom životu Hrvatske, a čini cjelinu s istaknutim poduzetnikom Ivicom Todorićem. Ime mu je Milan Kovač, poznatiji je kao vrli HDZ-ovac koji je u zlatim godinama rasturanja društvene imovine obnašao nezamjenjivu funkciju predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju. Strogo navija za "Kazališni trg".
Zadnje okupljanje za preimenovanje trga uveličao je general "samo zabava" Željko Glasnović i jednako zabavni prof. dr. Ivo Banac, čovjek koji je izvrtio vlastiti intelekt toliko puta da je nemoguće predvidjeti hoće li se u subotu ili već sutra probuditi kao zapatist, što je gola izvjesnost ako nekim čudom zapatisti dođu na vlast u RH. Bila je tu i ugledna dr. Željka Markić, o kojoj bismo napisali par riječi da se to smije, ali s obzirom na njen blokić s bianco tužbama protiv medija dat ćemo joj prolaz. Srećom, reputacija joj je dovoljno glasna da samostalno pjeva o njoj. A u Hrvatsku je ponovo za tu prigodu opet doputovao i slovenski "povjesničar" Roman Leljak, kojemu kriminalna povijest neprestano narušava perspektive stručne sadašnjosti, pa kad se o tome piše u hrvatskim medijima, prisiljen je da povremeno izrekne koju riječ na temu vlastitog nevraćanja i povraćanja u Hrvatsku.
Hoće li skup na Trgu maršala Tita u 19 sati nadmašiti njihova kruženja oko trga, preostaje vidjeti, kao i efekte tog protesta.
Sjećanje se ne može izbrisati (FOTO: Čitateljica Lupige)
No, nečuvena je politička hrabrost, o gluposti da se ne govori, potrebna je da netko preimenuje Place Charles de Gaulle u Parizu ili most Franklina Delana Roosevelta iznad rijeke Hudson. Vođa antifašističkog otpora zaslužuje svoje mjesto u sjećanju pa čak i kada se uzme u obzir ta europska rezolucija iz 2006. godine, koja je otvorila Pandorinu kutiju izjednačavanja i induciranja kolektivne amnezije o uzrocima najveće ljudske katastrofe u povijesti. Na nju se rado pozivaju svi naši reformirani fašisti, a tumače je ovako: Ribbentropp = Molotov, ubojstvo zbog krive rasne pripadnosti ili boje očiju = ubojstvo iz ratne osvete, Hitler = Staljin, Staljin = Tito, dakle, Tito mora otići...
Ipak, čak ni to ne stoji, ako se pogleda na vrlu Europu: u Bruxellesu i dalje stoji Staljingrad aleja, a u Berlinu Treptower park, sa Staljinovim riječima ispisanim u kamenu i ovjenčanim - pozlatom.
Zajedno sa sjećanjem na neko ne tako nejednako društvo, želi se nametnuti zaborav na Radu Končara, Katu Dumbović, Proleterske brigade ... Ukratko - na pobjedu golorukih nad moćnima. To sjećanje nije korisno i treba ga smjesta ukloniti. Kao i bezazleni poster s opasnim natpisom - Ulica oslobođenja.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Čitateljica Lupige
Krivo ste me razumjeli.
O jeziku možemo do sutra, o hrvatskom i više. Ne radi se o nametanju razlika one itekako postoje. Ignoriralo se desetljećima da Hrvati imaju i kajkavski i čakavski i da su se za ljubav zajedništva odrekli doprinosa istih. Zašto.
Zato što to prirodno unosi razlike.
Ne postoji nigdje u svijetu narod koji se toliko svoga odrekao i da bi ga netko još optuživao za jezički purizam.
To jednostavno nije tako. Hrvati se vraćaju sebi, onome što su stoljećima sa tri dijalekta.
Detalji vas tu zavaravaju.
Baština je svaka rič staraca iz Poljica, svaki kamen jer tragova svojih imamo u kamenu više nego mnogi veliki.
Srpski jezik i pokušaj stvaranja zajedničkog standarda nije uspio ni prvom niti drugom Jugoslavijom. Nikada nismo imali zajednički standard i u doba kad je politika kumovala takvoj želji.
A susjedima sve najbolje želim.
Dajte neki primjer gdje klerifašistički lobi naređuje i upliće se?
Hrvatski jezik je nekad i vrtoglavica.