Prošli put pisali smo o poslovanju Plinacroa pod palicom Branka Radoševića. Radoševića u Plinacrou više nema, ali neke navike u poslovanju ostaju. Za vrijeme šefovanja Jerka Jelića Balte Plinacro je za iznos od 50 milijuna eura kupio cijevi za realizaciju plinovoda Josipdol – Split. No, vodeći se valjda logikom „plati pa misli“, Plinacro je kupio cijevi koje nisu bile u skladu s projektom.

Prema Programu plinofikacije RH – Plan razvoja, izgradnje i modernizacije plinskog trasportnog sustava, do 2011. godine plinovod je trebalo dovesti do Splita. Na stranu to što rokovi nisu ispoštovani (plinovod je stigao dvije godine kasnije), za našu je pak priču nešto drugo važno. Naime, Plinacro je ugovorio projektiranje plinovoda Josipdol – Split s promjerom cijevi DN 500. Ukupna vrijednost ugovora za projektiranje iznosila je 48 milijuna kuna. No, prije nego su projekti s promjerom cijevi završeni, odustalo se od izrade tih projekata, te je aneksiranjem osnovnog ugovora određeno projektiranje s promjerom cijevi DN 800. Za ovu je promjenu, prema dokumentaciji u koju smo imali uvid, Plinacro platio dodatnih 15 milijuna kuna.

Plinofikacija je ipak obavljena s cijevima drugog promjera (FOTO: stsi.hr)

Budući je cjelokupni projekt plinofikacije Hrvatske sufinancirala Europska investicijska banka s 50 posto ukupnih sredstava, a koja se nije složila s ovim izmjenama tehničkih karakteristika plinovoda i zbog toga zaprijetila smanjenjem iznosa kreditiranja, Plinacro je odustao od promjene promjera cijevi, a projektanti su opet dobili zadatak da plinovod projektiraju s promjerom cijevi DN 500. Projektiranje plinovoda završeno je u trenutku kada su cijevi već bile kupljene.

SLUČAJ PLINACRO: Država u sukobu interesa ili bacanje milijuna u vjetar

I što se dogodilo? Naravno, kupljene, isporučene i plaćene cijevi nisu bile u skladu s projektom. Usporedba projektom predviđenih i stvarno kupljenih cijevi pokazala je da je nepotrebno kupljeno znatno više debljih, a time i skupljih cijevi. Tadašnji koordinator investicija Dražen Horvat upozorio je Upravu na ovu činjenicu te je ustvrdio da će time Plinacro gradnju plinovoda nepotrebno platiti mnogo više nego što bi trebao.

„U nekoliko sam navrata upozoravao o problematici koja će nastati na našu štetu zbog pristiglih cijevi po deponijima, odnosno pogrešnog razmještaja s obzirom na realizaciju projekta, debljinu stijenki cijevi, armature i slično. Na račun toga dolazilo je do izmjene projektne dokumentacije, promjene u kilaži cjevovoda s obzirom na debljinu stijenki i ugovora s izvođačima radova koji su ugovoreni po sistemu KN/kg, što izaziva dodatne troškove i izmjene terminskih planova. U svezi toga izradio sam izvješće za odvojene cjevovode, a želja mi je bila da isto učinim i za magistralne, kako bi naši voditelji projekta lakše radili. Sve to u dobroj namjeri kako bismo imali što manje problema i projekte završili u obećanim rokovima“, pisao je Horvat tadašnjoj Upravi.

Mjesec dana nakon što je upozorio predsjednika Uprave Plinacra Jerka Jelića Baltu sa svojom dobrom namjerom, dobio je – otkaz. Obrazloženje je bilo da je počinio tešku povredu radne obveze ne dolazeći ili kasneći na posao deset dana tijekom prvih mjeseci 2010. godine, iako je Horvat tvrdio kako to nije istina.

"Pokazujete elementarno nepoznavanje načina projektiranja i gradnje plinovoda", poručio nam je Jelić Balta (FOTO: energetika-net.com)

No, ono što dodatno bode u oči u cijeloj priči su očitovanja projektanta Inžinjering za naftu i plin d.o.o. (koji je ugovor s Plinacrom sklopio 2008. godine) iz ožujka 2010. godine, a iz kojeg proizlazi da su specifikacije i nabava spornih cijevi izvedene dvije godine prije završetka projektiranja i dobivanja građevinske dozvole. Je li to sve slučajnost ili pak nešto drugo, jer ipak su u pitanju milijuni? Pitali smo bivšeg šefa Plinacra Jerka Jelića Baltu zašto se je ta državna tvrtka odlučila na kupnju cijevi, iako projekt još nije bio zgotovljen.

„Tijekom 2009. godine, kao posljedica sagledavanja sveukupne plinske infrastrukture u širem okruženju Republike Hrvatske, a pod pokroviteljstvom Svjetske banke, promovirana je ideja uspostavljanja plinskog prstena jugoistočne Europe. U skladu s navedenim, resorno je ministarstvo u veljači 2009. godine prihvatilo Reviziju I. Plinacroovih planskih dokumenata u kojima se iskazao zahtjev za dodatni kapacitet DN 800. No, zbog globalne ekonomske i financijske krize te neprihvaćanja zahtjeva od strane Plinacroova kreditnog partnera, Europske investicijske banke, ovaj je strateški iskorak, od strane MINGORP-a prihvaćen i odobren Revizijom II., 'vraćen' na prvobitni kapacitet, a time i promjer cijevi DN 500. Stoga su navodi 'da je Plinacro svjesno išao u rizik', koje navodite u svom pitanju potpuno neutemeljeni te pokazuju elementarno nepoznavanje načina projektiranja i gradnje plinovoda“, odgovara Jelić Balta.

Možda autor ovog teksta zaista ne zna projektirati i graditi plinovode, ali zašto se suinvestitoru Europskoj investicijskoj banci ova preinaka nije svidjela? Jelić Balta to ne pojašnjava.

Nažalost, kupnja cijevi prije gotovog projekta samo je manji problem u cijeloj priči. Pravi problem leži u ugovoru koji je Plinacro potpisao s tvrtkom Centar za kombinirani transport Zagreb (CKTZ) koja je i provodila postupak dopreme spornih cijevi iz inozemstva. Jedan od suvlasnika te tvrtke je bivši ministar pravosuđa, i bivši član Nadzornog odbora Plinacroa Dražen Bošnjaković. Mnogima će to odmah na prvu zazvučati kao klasičan sukob interesa.

"Mali sam dioničar i o poslovanju CKTZ-a nisam imao nikakva saznanja", kaže Bošnjaković (FOTO: Novilist.hr)

Naime, prema pisanju Nacionala, Plinacro i tvrtka Centar za kombinirani transport Zagreb (CKTZ), čiji je Bošnjaković suvlasnik, potpisali su međusobni ugovor vrijedan oko 50 milijuna kuna, iako se iznos u ugovoru nigdje ne navodi. No, nije samo problem potencijalni sukob interesa u kojem se našao Bošnjaković. Posao CKTZ-u bio je dodijeljen bez javnog natječaja, izravnom pogodbom na rok od tri i pol godine. To se dogodilo zbog takozvanog postupka skraćene javne nabave (koji se tada mogao provoditi u iznosima do 200.000 kuna bez javnog natječaja), te upravo iz tog razloga u ugovoru nije spomenut nikakav konačni iznos.

Temeljem ovog ugovora CKTZ je ovlašten da u ime Plinacroa izravno, bez ikakvog natječaja, isključivo po svom odabiru angažira razne dobavljače u Hrvatskoj i inozemstvu, a sa njima samostalno sklapa ugovore i utvrđuje cijene, a onda ih prefakturira Plinacrou i na njih zaračunava svoju provoziju. Jasno je da bi CKTZ-u odgovaralo da cijene usluga koje ugovara budu što više, jer bi time pogodovao dobavljačima koje je sam izabrao, te naplatio višu proviziju, dok bi troškove ionako u cijelosti plaćao Plinacro.

Iako nam je Bošnjaković rekao da je on tek mali dioničar CKTZ-a i da o poslovanju između CKTZ-a i Plinacroa nije imao nikakva saznanja, jer to nije bio predmet rasprave na nadzornim odborima, postavlja se pitanje što je tamo radio ako nije nadzirao poslovanje. Zanimljivo je da interni akti Plinacroa određuju da Uprava društva mora zatražiti suglasnost Nadzornog odbora za svaki ugovor čija vrijednost prelazi 10.000 kuna. Je li onda Uprava svjesno zatajila informacije svom Nadzornom odboru?

Ovaj ugovor s CKTZ-om potpisao je bivši predsjednik uprave Branko Radošević, ali zanimljivo da i dolaskom Jelić Balte on nije raskinut, već je doveden do kraja, mada je očigledno kako je štetio poslovanju Pliancroa. Evo što o njemu Jelić Balta kaže …

Ugovor je narastao na 50 milijuna kuna, ali čini se da ni to nikome ne predstavlja problem (FOTO: Lupiga.Com)

„Kompletan poslovni odnos između tvrtki Plinacro i CKTZ obuhvaća područje međunarodne trgovine. Budući da nismo u mogućnosti objašnjavati vam svu kompleksnost ovog područja, predlažemo da prilikom pisanja teksta o navedenoj tematici konzultirate stručnu literaturu koja obrađuje vanjskotrgovinsko poslovanje. Naime, u međunarodnoj trgovini sudjeluje čitav niz subjekata koji za potrebe prodavatelja ili kupca obavljaju određene poslove nužne za izvršenje kupoprodaje. To su kontrolne kuće, prijevoznici, luke, skladištari, osiguravatelji, banke, carina, tvrtke koje obavljaju manipulaciju robom kao što je pretovar, pakiranje i slično, a u čitavom tom procesu od početka sudjeluju i međunarodni otpremnici. U skladu s navedenim, svi računi CKTZ-a odnose se na zavisne troškove uvoza te terete ugovore za nabavu robe, kao što nalažu računovodstveni standardi. Što se pak tiče ugovaranja prijevoza, naročito brodskog, pretovara, lučkih manipulacija i ostalih aktivnosti, Plinacro nije kadrovski ni stručno ekipiran da to radi sam, s obzirom da se radi o usko specijaliziranoj djelatnosti. Naknada od 3 posto koju Plinacro plaća za obavljeni posao je minimalna. Cijeli je posao odrađen putem javne nabave, i to kako prema Vodiču za nabavu Europske investicijske banke, tako i prema Zakonu o javnoj nabavi“, zaključak je bivšeg predsjednika uprave Plinacroa, Jerka Jelića Balte.

Zanimljivo, jer ako je CKTZ u stanju napraviti ono što nije Plinacro, kako je moguće da ta tvrtka više ne posluje s Plinacrom iako gradnja plinovoda traje i dalje. Zlobnici bi zaključili da je to zato što se u Plinacrou promijenila uprava, a u Hrvatskoj vlast, pa Bošnjaković više nije na vlasti, a niti u Nadzornom odboru Plinacroa. Jelić Balta, također, očigledno pokušava zaobići činjenicu da provedeni postupak javne nabave nema nikakve veze s Vodičem za nabavu EIB-a. Točno je da je proveden „skraćeni“ postupak javne nabave koji se proveo za vrijednost od 200.000 kuna, ali ugovor je potpisan bez ikakvog iznosa na rok od gotovo tri i pol godine, što je potpuno neuobičajeno. Naravno da na kraju ugovor daleko premašuje tih 200.000 kuna za koje je bilo moguće propisati skraćeni postupak, te se na kraju popeo sve do 50 milijuna kuna.

Kako se to dogodilo, razvidno je iz obrazloženja direktorice Službe nabave Željke Frelih koja kaže da „s obzirom da smo već imali ugovorenog otpravnika, kada se pojavila potreba za organizacijom prijevoza robe iz inozemstva, koristili smo njihove usluge, za potrebe logistike po investicijskim projektima“.

Nakon svega može se postaviti tek pitanje: Je li se CKTZ-u u najmanju ruku pogodovalo i to načinom sklapanja ugovora, te kasnije prepuštanjem dogovaranja svih poslova s drugim partnerima čije je obveze na kraju podmirivao Plinacro, a da nije apsolutno ništa mogao kontrolirati? Sigurno je tek da je tvrtka u kojoj je dioničar bivši potpredsjednik NO-a Plinacroa Bošnjaković, lijepo zaradila.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: mgpsbk-ksb.com.ba

Ovaj tekst rugi je u nizu tekstova iz serije "Slučaj Plinacro", koji se bavi istraživanjem često nelogičnih poslovanja ove državne tvrtke o kojima se u hrvatskim medijima nedovoljno pisalo. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.