Simboli hrvatske industrijske proizvodnje nisi bile samo metalske i elektrotehničke tvornice, već i tvornice koje su proizvodile neke predmete široke potrošnje, koje danas masovno uvozimo. Na primjer, umjesto današnjih sjajnih kioska prepunih uvoznih cigareta, nekadašnje neugledne trafike bile su krcate robom Tvornice duhana Zagreb, koja je proizvodila vrlo popularne cigarete "Filter 160" i "Croatia". Te cigarete pušači su pripaljivali šibicama, iliti žigicama proizvedenim u Tvornici žigica Drava Osijek. Tvornica duhana Zagreb i Tvornica žigica Drava više ne postoje. Otišle su, reklo bi se, u dim.

„Samo lani izvezli smo u Njemačku plastičnih prerađevina u vrijednosti od dva milijuna eura, od kojih se proizvode i plastične vrećice za eminentne trgovačke lance. Ne znam zašto nas stalno napadaju, valjda zato jer smo uspješni“, izjavio je 1. listopada 2010. godine poduzetnik i vlasnik zatvorene Tvornice žigica Drava, Zvonko Bede, u Glasu Slavonije, odgovarajući na optužbe stanovnika osječke Reisnerove ulice da je prostor nekadašnje tvornice postao deponij plastičnog otpada za potrebe druge Bedeove tvrtke koja prerađuje plastiku, kotilište štakora i zmija, te okupljalište pasa lutalica i pijanaca.

Osječka "Šibicara" nekad (FOTO: Facebook/PrijateljiGradaOsijeka)

A dosadašnji uspjesi osječkog poduzetnika Zvonka Bedea uključuju stjecanje u privatizaciji osječke robne kuće Nama, koju je preprodao Konzumu, zatim tvornice papirne i kartonske konfekcije Litokarton, čiji je zadnji čin propasti odigran nedavno, prodajom nekretnina privatnoj očnoj poliklinici, a Bede je i vlasnik legendarne Tvornice žigica Drava Osijek, koja je ugasila proizvodnju sad već davne 2003. godine.

Tvornicu žigica, među Osječanima poznatu kao „Šibicara“, utemeljio je još 1856. godine Emerich Reisner, pod nazivom „Prva osječka radionica ognjila“, a naziv „Tvornica žigica Drava“ nosila je od 1909. godine i jedna je od rijetkih u Hrvatskoj kojoj komunisti nakon nacionalizacije nisu mijenjali ime.

Žigice su se neprekidno proizvodile 147 godina na istom mjestu, u tvornici smještenoj u ulici koja je imenovana kao Reisnerova, u počast osnivaču. Najbolje dane, kao i druge hrvatske tvornice, proživljavala je osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je u njoj radilo između 600 i 1.000 radnika, a, primjerice, rekordne 1986. godine proizvedeno je fantastičnih milijardu kutijica žigica.

Godinu prije Univerzijade tvornica je dosegla svoj rekord - milijardu kutija (FOTO: njuskalo.hr)

Za usporedbu, 2001. godine, kada je Bede preuzeo tvornicu, proizvodnja je iznosila nekih 200 milijuna kutijica. Premda su stalno najavljivani, najprije „utrostručenje“ (2001.), pa zatim „udvostručenje“ (2002.) proizvodnje, ona je u travnju 2003. godine dosegnula konačno – uništenje.

I toliko manja proizvodnja izgledala je idilično, pa su čak i neki mediji neskloni Branimiru Glavašu i Vladimiru Šeksu, tadašnjim političkim pokroviteljima i prijateljima Zvonka Bedea, slavili njegov privremeni poslovni uzlet, poput Ferala u reportaži iz veljače 2002. godine. 

„Unatoč 'šibicarenju' u hrvatskom gospodarstvu, osječka Tvornica šibica ipak je uspjela opstati“, piše Feral. Riječki Novi list u kolovozu je iste godine pisao: „Rapidnim širenjem na svjetskom tržištu, Tvornica žigica Drava opovrgava prognoze da će žigica izumrijeti. Osječka se žigica danas prodaje u zemljama na nekoliko kontinenata, tvornica je vratila nekadašnje kupce, a sada osvaja i Sjedinjene Američke Države. Iz poduzeća gubitaša i dužnika, osječka Šibicara, nakon dolaska novog vlasnika, Zvonka Bedea, prerasta u uspješnu tvrtku“.

Nekad dotjerana i produktivna tvornica, nedugo nakon privatizacije je izgledala ovako (FOTO: Radio Osijek)

Počela je tada i proizvodnja tzv. strike anywhere šibica, koje znamo iz američkih filmova, kada ih Clint Eastwood pripaljuje o traperice. Čak 98 posto proizvodnje išlo je u izvoz. Da, prava filmska priča o uspjehu. Sreći nema kraja, činilo se.

Što se to dogodilo u samo osam mjeseci, da je u travnju 2003. godine objavljeno kako tvornica Drava bilježi gubitke, a preostalih 84 radnika poslani su najprije „na čekanje“, da bi zatim bili otpušteni? U srpnju je Glavna skupština izbacila proizvodnju žigica s popisa djelatnosti Tvornice žigica Drava, a prigodno je smanjen i temeljni kapital, s 37,7 milijuna kuna na iznos od 12,5 milijuna kuna, dakle 25 milijuna kuna temeljnog kapitala je „spaljeno“, vjerojatno šibicama sa skladišta.

Ipak, za razliku od ostalih poduzetnika koji su tvornice odvukli u propast, Zvonku Bedeu možemo biti zahvalni da za to nije okrivio Kineze. Naime, za propast hrvatske proizvodnje žigica krivi su – Šveđani, čiji radnici u dobro poslujućim pogonima u Švedskoj, za plaću od 2.000 do 3.000 eura mjesečno, što je bila godišnja plaća Bedeova radnika, još uvijek proizvode šibice, i prodaju ih, među ostalim, i u Hrvatsku.

Tvornica žigica Vulcan utemeljena je u švedskom Tidaholmu 1868. godine. „Danas se za tvornicu u Tidaholmu, u vlasništvu Swedish Matcha, smatra da ima tehnološki najnaprednijju proizvodnju žigica na svijetu. Skrb o okolišu važan je dio proizvodnog procesa, tako da su opasne kemikalije uklonjene, a kutije za žigice izrađene su od recikliranog papira“, stoji na internetskim stranicama Swedish Matcha. U tvornici u Tidaholmu zaposleno je 158 radnika, a izvozi 98 posto svoje proizvodnje drvenih žigica u 80 država svijeta. u Švedskoj radi još i tvornica mekanih kartonskih žigica u Vetlandi, u kojoj je zaposleno 48 radnika.

U Dravi nekada nisu mogli proizvesti šibica koliko je narudžbi bilo (FOTO: Pixabay)

„Šibica je s vremenom dobila drukčiju namjenu, prestala je biti uporabni proizvod i postala je više promotivni proizvod. Treba se tome prilagoditi i investirati u nove tehnologije, u bolji tisak, što su Šveđani shvatili, a masovna proizvodnja se okrenula u Kinu i druge istočne zemlje. Kvaliteta tih kineskih šibica je lošija, ali za to nitko ne mari, isto kao što će većina ljudi radije kupiti češnjak iz Kine ako košta upola manje nego domaći", kaže nam Zlatko Vukasović, bivši direktor proizvodnje u Dravi, dok je proizvodila, a od srpnja 2003., kad je prestala proizvoditi, vlasnik Zvonko Bede ga je postavio za direktora propale tvrtke.

Vukasović drži da proizvodnja žigica nije mogla opstati u Dravi, zbog „konkurencije jeftinih žigica iz Kine“, što je uobičajen izgovor gotovo svih direktora i vlasnika tvornica koji su ugasili proizvodnju. Redovito takve izjave demantira postojanje iste takve proizvodnje negdje u Skandinaviji, gdje radna snaga košta neusporedivo više. No, Vukasović je sa svojim sinom Damirom Vukasovićem iskoristio svoje znanje u proizvodnji žigica i pokrenuo u Višnjevcu tvrtku u kojoj njegov sin samostalno proizvodi promotivne žigice. Damir Vukasović rekao nam je kako već izvozi male serije žigica u Njemačku, Francusku i Norvešku i da mu posao ide odlično. 

Zlatko Vukasović prisjeća se kako se sredinom osamdesetih, kad su stizale velike narudžbe iz Iraka, u Dravi radilo u četiri smjene.

„Strojevi se nisu gasili. Imali smo sreću da smo za domaće tržište radili deset posto proizvodnje, a sve ostalo je išlo u svijet“, prisjeća se Vukasović, koji je u osječkoj „Šibicari“ radio od 1977. godine, počevši kao tehnolog, da bi potom postao šef smjene i na koncu direktor proizvodnje. Doživio je rad u četiri smjene, ali je svjedočio i rasprodaji strojeva za proizvodnju žigica u Gani. Tako je "izgorjela" tvornica žigica u privatizacijskom plamenu. A u sljedećem nastavku ove priče, pozabavit ćemo se Tvornicom duhana Zagreb koja je izgorjela u dioničarskim transakcijama. Ta je priča nešto složenija.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".