Najstariji film o Zagrebu nije, kako se dosad smatralo, "Kavana Corso" iz 1915. godine, već "Zagabrija", film snimljen 1911. godine u produkciji talijanske kuće prikazan na 17. Festivalu nitratnog (zapaljivog filma), prošlog mjeseca u Beogradu. Riječ je o turističkom filmu koji traje četiri minute, a pronašao ga je Aleksandar Erdeljanović, direktor Arhiva Jugoslovenske kinoteke, istražujući stare filmografije, među njima i talijansku. Prvo je naslov filma pronašao u talijanskom katalogu, a potom filmu ušao u trag u Nizozemskoj. Čuva se u nizozemskoj kinoteci u Amsterdamu, u čijem je i vlasništvu, a Jugoslovenska kinoteka dobila ga je samo za prikazivanje na 17. Festivalu nitratnog filma. 

„Svatko tko bi sada želio da ga prikaže, mora se obratiti kolegama iz Nizozemske. Pretpostavljam da će kolege iz Zagreba to uraditi i prikazati ga već u listopadu na Zagrebačkom filmskom festivalu. Film je viražiran, obojen preko kalupa. Na festivalu nitratnog filma su ove i proteklih godina gledatelji i stručna javnost mogli vidjeti veliki broj ostvarenja snimljenih u državama bivše Jugoslavije. Na ovogodišnjem festivalu prikazani su i drugi rani filmovi vezani za Hrvatsku. Takvi su britanski materijali iz 1912. godine, nikada dosad prikazivani, gdje se vide Split, Dubrovnik, zatim Opatija, kao i Rijeka. Postoji i niz turističkih filmova iz Hrvatske koji su, između tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća snimljeni za potrebe Jugoslovenskog prosvetnog filma“, kaže za Lupigu Erdeljanović. Kao primjer takvog filma navodi dokumentarni film Mike Đorđevića „Pod jugoslovenskim nebom“, u kojem ima poprilična količina materijala iz Hrvatske. 

^{(FOTO: Film Institute Netherlands)}

„Maks Kalmić, izuzetno talentirani režiser, poznat je po filmu 'Priča jednog dana', a pjesmu 'Svi vi što maštate o sreći', čuvenu i iz filma 'Maratonci trče počasni krug' pjeva tada popularni izvođač šlagera Milan Timotić. Snimio je za beogradski 'Artistik film' 1938. godine film 'Dubrovnik grad Sv. Vlaha', koji je prikazan na Svjetskoj izložbi u New Yorku 1939. godine. Film sam otkrio i prikazao prije dvije godine na Festivalu zapaljivog filma“, objašnjava nam direktor Arhiva Jugoslovenske kinoteke.

Talijanski producent "Zagrabije", ali i drugi, snimili su tih godina ukupno 12 filmova u Hrvatskoj. 

"Tada su snimatelji iz Italije, Britanije, Njemačke, Francuske, počeli obilazit svijet. Dolazili su i na Balkan, na najzanimljivija mjesta, kao što su Beograd, Zagreb, Dubrovnik, Plitvice, Cetinje. I te 1911. godine Talijani su prvi put došli u Hrvatsku i snimili čak 12 filmova - Zadar, Split, Solin, Dubrovnik, Ogulin, Dinaridi, Plitvice, slapovi Krke… To su pojedinačni filmovi, otkrio sam ih u filmografiji, ali je, najvjerojatnije, većina tih filmova izgubljena. Postoji mogućnost da se film o Zadru čuva u Londonu, ali da je u izuzetno lošem stanju. Pokušao sam ga dobiti, ali nisam uspio", kaže naš sugovornik.  

Dokumenti iz tog vremena, prema njegovim riječima, ukazuju na to da su se snimala zanimljiva mjesta, glavne ulice, nošnje, stanovništvo, izletišta, nešto što na prvi pogled izaziva pažnju i predstavlja jedan grad. Turistički filmovi prikazivani su uz žurnal, neku kratku šalu i jedan duži igrani film.

„Svatko tko bi sada želio da ga prikaže, mora se obratiti kolegama iz Nizozemske" - Erdeljanović (FOTO: Lupiga.Com)

„Prije Drugog svjetskog rata, podsjeća Erdeljanović, snimljen je prvi hrvatski igrani film 'Brcko' iz 1917, godine, kratka komedija, a poslije nje i spektakl 'Matija Gubec', s Kragujevčaninom Borivojem Raškovićem u glavnoj ulozi. Film je režirao Aleksandar Binički, srpski režiser, brat kompozitora Stanislava Biničkog. Ti se filmovi vode kao izgubljeni, nema ih u nizozemskom i britanskom arhivu, a možda se mogu pronaći u Beču ili Berlinu, ali za sada nema tragova. Prvi film koji bi se, uvjetno rečeno, mogao nazvati hrvatsko-srpskom koprodukcijom je 'Ljubica i Janja' iz 1941. godine, koji je u Zagrebu režirao Milovan Mika Đorđević, beogradski režiser i snimatelj. On je osnovao poduzeće 'Jugoslavija film' sa sjedištima u Zagrebu i Beogradu. Postoji veliki broj fotografija sa snimanja, ali kada je film bio pred završetkom, uspostavljena je NDH. Đorđević se vratio u Beograd, a snimljenom materijalu se gubi svaki trag“, ističe Erdeljanović. 

On naglašava da nema, uvjetno rečeno, sukcesije, kada je riječ o filmskom fondu. Jugoslovenska kinoteka desetljećima čuva filmove vezane za Hrvatsku i oni su zakonom zaštićeni kao kulturna dobra od izuzetnog značaja za Srbiju i srpski narod. 

„To su filmovi iz takozvanog 'fonda NDH'. Može se samo razgovarati o međusobnoj suradnji, da se nešto pogleda, eventualno kopira. Dosad nismo imali zahtjeva za kopiranje, što podrazumijeva i značajna sredstva, a Jugoslovenska kinoteka jedina na ovom području ima odjel digitalne restauracije i može digitalizirati svaki film po potrebi. Želimo svakome da dati ono što ga zanima, ali je to prilično skupo“, naglašava Erdeljanović.

^{(FOTO:  Film Institute Netherlands)}

Jugoslovenska kinoteka jedna je od prvih deset u svijetu. Njeni najpoznatiji eksponati su filmski štap Charlieja Chaplina, kamera braće Lumiere, na desetine tisuća fotografija, plakata, kamera i projektora. U filmskom fondu posjeduje filmove koji su nakon Drugog svjetskog rata otkupljivani od ranijih vlasnika kinodvorana. Erdeljanović je, primjerice, pronašao i najstariji film o Sofiji iz 1908. godine, čak sedam mađarskih nijemih i zvučnih filmova koji su se vodili kao izgubljeni, jedinu kopiju na svijetu filma čuvenog para Jean Gabin - Michele Morgan iz 1939. godine, “Koralni sprud”. U austrijskom filmskom arhivu došao je do svog najvećeg otkrića, najstarijeg fonda srpskih filmova u Raintaler kolekciji, među kojima je i "Karađorđe", najstariji igrani film na Balkanu, iz 1911. godine.

Lupiga.Com

_{Naslovna fotografija: Film Institute Netherlands}