Akrobat u Haaškom cirkusu
Na ovom mjestu donosimo vam tekst iz 2006. godine objavljen u Feral Tribuneu. Portret Slobodana Praljka iz pera Ivice Đikića. Preporučujemo.
AKROBAT U HAAŠKOM CIRKUSU
Sudeći prema višesatnom povijesno-politološko-sociološkom predavanju koje je potkraj prošloga tjedna održao u sudnici Haaškoga tribunala, Slobodan Praljak nije naumio dokazivati vlastitu nevinost i nepovezanost sa zločinima nad nehrvatskim življem u tzv. Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, nego se odlučio za multimedijalnu obranu Republike Hrvatske i njezine nekadašnje političke vrhuške od haaške optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bilo pripojenje jednog dijela Bosne i Hercegovine: kako nas uči prvostupanjska presuda Tihomiru Blaškiću – koja je iznosila četrdeset i pet godina zatvora i koja je bila takva zahvaljujući tome što su Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo uglavnom branili Franju Tuđmana i Gojka Šuška – prilično je izvjesno da Praljkova obrambena strategija vodi izravno na dugogodišnju robiju, ali ovdje se nećemo baviti rečenim evidentnostima, jer optuženik ima pravo da se brani na svaki zamisliv način i da pritom poduzima sve za što misli da mu može biti od pomoći.
Valja se, međutim, pozabaviti fasciniranošću velikog dijela domaćih žurnalista i tzv. hrvatske javnosti Praljkovim retoričko-istraživačkim pregnućima i njegovom haaškom prezentacijom zatajene istine o hrvatskom angažmanu u BiH, kao što se treba pozabaviti i javnim divljenjem narcisoidnom hercegovačkom osobenjaku koji je rat doživio kao idealnu priliku za vlastitu društvenu afirmaciju, poraće kao savršenu šansu za stjecanje golemog bogatstva u Hrvatskoj i Hercegovini, a sudski proces u Haagu kao odličan poligon za patriotsku cirkusku predstavu u kojoj će on, Praljak, odigrati ulogu glavnog akrobate što će pobrati ovacije na otvorenoj sceni.
Slobodan Praljak u sudnici (SCREENSHOT: ICTY)
Tako se danima ispisuju plahte novinskih tekstova o desecima tisuća dokumenata koje su prikupili Praljak i njegovi istražitelji, o stotinama kilograma papira s novim činjenicama što dokazuju da je Hrvatska bila spasitelj a ne agresor u Bosni, o igranim filmovima što su snimljeni u zagrebačkom Jadran filmu a koje se – bez odmaka u vidu posprdnosti – svrstava u oslobađajuće dokaze, o snimkama i grafikonima što konačno otvaraju oči jednostranoj međunarodnoj zajednici i objašnjavaju povijesni kontekst u kojemu rat s početka devedesetih nije, naime, predstavljao tragediju, nego završetak tragedije koja je počela 1918. godine.
U toj tragediji koja je tekla sedamdesetak godina, šezdesetogodišnji Slobodan Praljak – sin najzloglasnijeg poslijeratnog hercegovačkog oznaša i udbaša Mirka Praljka – uspio je završiti elektrotehniku, kazališnu režiju, te filozofiju i sociologiju, s tim da je potonji studij okončao diplomskim radom pod naslovom "Sloboda i moral u Marxovoj filozofiji".
Godine 1989. snimio je svoj prvi i posljednji igrani film (izuzmemo li najnovije uratke namijenjene Haaškome sudu) koji se zvao "Povratak Katarine Kožul" i za koji su scenarij zajednički napisali Abdulah Sidran i Praljak, no u okolnostima tekuće hrvatske tragedije nitko nije prepoznao talent i neopjevanu ambiciju gorostasnog Čapljinca da bude važan i da njegova važnost bude prepoznata u najširim slojevima: kad je nekoliko godina kasnije postao važan i po zlu poznat i izvan domaćih prostora, doživio je da ga prilikom jednog slučajnog susreta odbije pozdraviti Alma Prica, glumica koja je tumačila glavnu ulogu u njegovu jedinom filmu.
Ali Praljku više nije bilo bitno tko ga pozdravlja, a tko ne, jer je previše truda i morala bio žrtvovao da bi se domogao slave i da bi se osvetio svom prethodnom životu: ne zaboravimo, naime, da je riječ o čovjeku koji je godinama uživao u tome da ga se direktno povezuje s naredbom o rušenju mostarskog Starog mosta, pa je redovito davao dvosmislene izjave o tom događaju, vazda naglašavajući da bi srušio i nekoliko takvih mostova za "mali prst svoga vojnika".
Praljak je, usto, uživao i u velikim gestama, te je imao običaj bijesno izlaziti iz svog privremenog štaba u Prozoru, penjati se na tenk s kalašnjikovom u rukama i teatralno pozivati vojsku da ga slijedi u neuspješne pohode na Gornji Vakuf; volio je ratnim reporterima uskraćivati intervjue i zauzvrat im nuditi plitka filozofska razmatranja o naravi ratovanja i patetične recitacije; imao se običaj usred rata, naoružan i uniformiran, pojavljivati na zagrebačkim glumačkim okupljalištima i demonstrirati vlastitu važnost likovima iz prošlog života. U isto vrijeme, kao zapovjednik Glavnog stožera HVO-a nije se usuđivao učiniti išta što bi se kosilo s voljom i interesima širokobriješkog ratnog šerifa Mladena Naletilića Tute, pošto je znao kakav je okus cijevi Tutina pištolja.
Tutina fotografija u Haaškoj sudnici (SCREENSHOT: ICTY)
Sklonost krajnostima glavna je karakteristika Slobodana Praljka, čovjeka koji je nakon tromjesečnog služenja otpušten iz JNA zbog nesposobnosti i koji je poslije samo nekoliko mjeseci provedenih u HV-u dogurao do generalskog čina, a njegov središnji intelektualni i životni problem sastoji se u tome kako pomiriti neumjerenu želju za oglašavanjem vlastite herojske uloge u bosanskohercegovačkom ratu i za negiranjem agresivne prisutnosti Republike Hrvatske u jednome poglavlju toga rata.
Budući da je riječ o nemogućoj misiji, Praljak je osuđen na stalno upadanje u kontradikcije i logičke procjepe iz kojih se pokušava izvući otkrivanjem filozofskih istina, teorijama zavjere, ispraznim povijesnim tumačenjima, teatralnom bahatošću i provincijalnim glumljenjem intelektualne nadmoći, što itekako prolazi u ovdašnjim medijima i glavnini političkih krugova koji se s tupom ustrajnošću odbijaju suočiti s istinom o hrvatsko-bošnjačkom ratu. Jad i bijeda takvog Praljkova pristupa zasad se najefektnije pokazala u travnju 2002. kad je ovaj umirovljeni general bio svjedok obrane u haaškome procesu protiv Tute Naletilića.
Kad mu je tužitelj predočio naredbu pukovnika Željka Šiljega u kojoj stoji da "časnici HV-a koji su došli na teritorij RBiH ne mogu bez dopuštenja Ministarstva obrane RH napustiti postrojbe", Praljak je odgovorio ovako: "To je očajnička odluka čovjeka koji ne uspijeva obraniti jednu crtu, broj dezertera u to vrijeme je veliki, vojska nije ustrojena... Ovaj dokument nema pravne osnove".
Tužitelj, međutim, nije odustajao: "Franjo Tuđman vas je 10. rujna 1992. imenovao za člana Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti, čiji su članovi bili Janko Bobetko, Gojko Šušak, Ivan Čermak... U kojem svojstvu ste Vi bili član VONS-a, ako ste tada bili zapovjednik u Širokom Brijegu"?
Praljak je hladno odgovorio: "Ja sam povremeno išao dolje". Kad mu je pod nos gurnuto pismo koje je 12. veljače 1993. uputio Ivanu Čermaku, pomoćniku ministra Šuška, a u kojemu je pisao da će njegov, Praljkov, potčinjeni pukovnik Šiljeg koordinirati isplatu plaća pripadnicima HVO-a i da zahtjeva hitan transfer novca iz hrvatskog proračuna, svjedok je, opet hladnokrvno, rekao da ne priznaje vjerodostojnost nijednog dokumenta koji su u njegovo ime potpisivali niži časnici u Glavnom stožeru HVO-a.
Slobodan Praljak svjedoči (SCREENSHOT: ICTY)
"Da li se sjećate da je 25. travnja 1993. bila akcija HVO-a u Doljanima?", pitao je dalje tužitelj.
"Nisam u to vrijeme bio u BiH i mogao bih o tome pričati samo po čuvenju", uzvratio je Praljak.
"Koliko ste vremena bili u BiH u proljeće 1993.?"
"Trebao bih umjesto mozga imati IBM-ov kompjuter da se poslije deset godina sjetim kada sam bio u BiH."
"Gospodine Praljak, ako kažete da bi vam umjesto mozga trebao IBM-ov kompjuter da se sjetite kada ste sve bili u BiH, možete li mi reći kako ste se odmah sjetili da niste bili u BiH 25. travnja 1993.?", umiješala se tada u ispitivanje sutkinja Maureen Clark, a onda je tužitelj Kenneth Scott dočekao čas za poentiranje: "Gospodine, vi ste bili tamo u to vrijeme, zar ne? Bili ste na sahrani Marija Hrkača Ćikote, zar nije tako? Pokazat ću vam i sliku".
Na fotografiji koja je potom pokazana nalazila su se trojica muškaraca u maskirnim odorama: Praljak, Tuta i Ivan Andabak. "Vi ste bili tamo, zar ne?", pitao je slavodobitno Scott, a slomljeni Praljak je priznao: "Bio sam na dan kad je sahranjen Ćikota".
Tužiteljskom šamaranju ni tu nije bio kraj: "Da li je točno da su akcije započele 1. kolovoza, kada su uništene četiri džamije u Stocu, a kamioni HVO-a su se vozili po gradu i sakupljali žene i djecu i odvezli ih negdje. Datum vaše zapovijedi je 27. srpnja 1993., a akcija je trajala do petog kolovoza?"
Praljak je odgovorio ovako: "Ne znam ništa o tome". I na svako slijedeće pitanje koje se ticalo Stoca i progona tamošnjih Bošnjaka odgovarao je na isti način, premda je u ljeto 1993. bio zapovjednik svih jedinica HVO-a u Bosni i Hercegovini.
Ovi fragmenti iz Praljkova svjedočenja u "slučaju Naletilić" zorno kazuju o tome koliko je ovaj optuženik za ratne zločine uvjeren u vlastitu superiornost i do koje je mjere sposoban sijati prozirne i lako oborive obmane, e ne bi li dokazao kako nitko, osim njega, nema nikakvoga pojma o bosanskome ratu. Nevolja je, međutim, što domaća javnost i politička kasta, u rasponu od SDP-a do HDZ-a, obmane upija u formi senzacionalnih otkrića i dokaza u našu korist.
Fotografija iz logora Dretelj (FOTO: HRT)
Svi papagajski ponavljaju Praljkove zaključke da je sve oružje za Armiju BiH prošlo preko Hrvatske, ali zaboravljaju spomenuti koliko je tog oružja namijenjenog Bošnjacima zadržano u ovoj zemlji; razvlače se Praljkovi podaci o stotinama tisuća bošnjačkih izbjeglica u Hrvatskoj, no ne govori se o pedesetak, većih ili manjih, hercegbosanskih logora za Bošnjake, logora koji su predstavljali najvažniju kariku u operaciji uspostavljanja etnički što čistije HR Herceg-Bosne; naveliko se publiciraju Praljkove misli o spasiteljskoj Tuđmanovoj ulozi u BiH, a nitko da uzme dvije podeblje knjige Tuđmanovih stenograma o podjeli Bosne, koje je objavio Feral, i da jasno vidi kako su se planirale i operacionalizirale zamisli o pripojenju jednog dijela susjedne države, i nitko da uzme haašku optužnicu protiv "Prlića i drugih" u kojoj precizno piše da je Hrvatska vodila dvoličnu politiku prema Bosni; ponavljaju se stare teze o tome da su protiv Bošnjaka ratovali samo dragovoljci iz Hrvatske koji su rođeni u BiH, a prešućuju se potvrđene istine o višemjesečnom angažmanu čitavih profesionalnih brigada HV-a u rečenom ratu i prešućuje se činjenica da je general Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera HVO-a, osobno rukovodio jednim od brojnih neuspješnih hrvatskih napada na Gornji Vakuf. U suočenju sa svim ovim neugodnim činjenicama ovdašnja se politička javnost, uz rijetke izuzetke, ponaša jednako kao Slobodan Praljak: "Ne znam ništa o tome".
Praljkova selektivnost, pokušaji naivnog obmanjivanja, te glumljenje zbunjenosti i amnezije sasvim su, naravno, razumljivi, jer je čovjek posvećen spašavanju svoje kože i svoje domovine u koju se toliko kune. No, svekoliko javno veličanje znanstveno-istraživačkih aktivnosti čovjeka koji je od suca u Haagu sasvim ozbiljno zahtijevao da ga svaki put oslovi s "general-pukovniče Praljak", i kovanje tih navodnih otkrića i igranih filmova u vrhunske oslobađajuće dokaze, ima funkciju držanja u laži čitavog jednog naroda kojemu će – kad se laži jednom definitivno raskrinkaju, a raskrinkat će se – biti tumačeno da je riječ o zavjeri protiv hrvatstva i protiv Franje Tuđmana, te da nepravedni svijet nastavlja svoje višestoljetno iživljavanje nad ovom napaćenom nacijom. Slobodan Praljak u toj priči i nije osobito važan, odnosno nije važan ni približno onoliko koliko bi htio biti i koliko misli da jest: on je tu samo zato da, svojom sebeljubivošću i glumačkim potencijalom, pomogne da naša tekuća laž potraje još barem koju godinu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot ICTY
Bosanci ne postoje,niti su postojali ...čak ni u ustavu BH.