Prije otprilike mjeseca dana u Kanadi je umro veliki češki pisac Josef Škvorecky. Kako je riječ o čovjeku čije je pisanje izrazito djelovalo na mene u formativnoj dobi, a svakako ga obožavam i danas, i to u toj mjeri da skrušeno moram priznati da jedna od mojih moja prvih priča, koja je svojedbno pobijedila na jednom natječaju, a koju i danas ljudi zbog nekog razloga pamte, bila u jednom pasusu neskrivena posveta malom detalju iz "Inženjera ljudskih duša". No, ostavimo citate i detalje po strani, ionako su sve male priče dio jedne velike, a ako već i "kradeš", radi to od najboljih. U tom trenutku htio sam mu napisati jednu posvetu, ali sam odustao, možda zato što su zapisi ovdje sve češće bivali prigodnički orbituariji, a se ovaj moj blog polako počeo pretvarati u post mortem dnevničke zapise, a to je nešto što nikako ne bih htio. Uostalom, ponovit ću ono najotrcaniju frazu - velika djela nikad ne umiru i zapravo tek nekad nakon dosta vremena shvatimo da njihova aktualnost nikada ne prestaje. Nažalost, njihovu upozoravajuću jednostavnost rijetko shvatimo od prve.

Josef Škvorecky (FOTO: Jack Dobson)

Pa ću prije nego što se vratim na češki humor i srednjevropsku sentimentalnost , na zvuk bas saksofona koji melankonično odjekuje nad malom češkom provincijom, na zlatni Prag i na vrijeme jazza i tenkova te sna o slobodi(vječnog sna o jebenoj slobodi, koja se uvijek događa nekom drugome), malo zastraniti s jednim drugim također pokojnim književikom, iz potpuno drugog miljea i skroz druge polazišne točke. Koje se uvijek naravno dodiruju.

Riječ je o legendarnom gonzo novinaru i piscu Hunter S. Thompsonu, čije sam "Dnevnike Ruma" nedavno čitao, a zatim i gledao ekranizirane(upravo igraju u zagrebačkim kinima, zdušna preporuka). Kako ćemo od Škvoreckog doći do Thompsona objasnit ću vam poslije, najbolje da krenemo - od sredine. Prividno Thompsonova knjiga priča o ničemu drugome doli brutalnom opijanju (kako i sam naslov govori) i besciljnom bauljanju od točke A do točke B, najboljem sportu ikad izmišljenjom za muškarce- tumaranju. Pijanom tumaranju, ako ćemo iskreno. Glavni lik je Paul Kemp, za kojeg nijeg teško otkriti da je riječ o autorovom alter egu, a koji dolazi raditi na Portoriko kao dopisnik N.Y. Timesa. S obzirom da je rad za neko portorikansko dopisništvo bio i početna Thomsonova točka u karijeri, jasno je da je riječ o biografskom detalju, naravno pomalo literarno pretjeranom, ali čiji niz suludih alkoholnih epizoda nije teško predočiti ni u stvarnom životu pogotovo ako se poznaju Thompsonov lik i kasnije djelo. Ali pustimo malo alkoholne eskapade na stranu, o čemu zapravo govore „Dani Ruma“?

Hunter T. Thompson (FOTO: chloesometimes)

Priča je smještena u rane 60-te, uoči Kennedyijeve pobjede na izborima, a govori o jednom procesu koji smo mi spoznali puno kasnije, kad smo se riješili naših“ inžinjera ljudskih duša“ . A tada smo dozvolili pobjedu „gmazova“ o kojima govori Thompson, a pri tom to nikako nisu oni iz blenatvih Ickeovih knjiga, iako kao metafora može imati sličnosti.

Izraz gmaz upotrijebio sam zato što ih natripani Hunter tako vidi nešto kasnije u "Strah i preziru u Las Vegasu“, ali to bi bilo već pomalo zastranjenje, riječ je ipak o toplokrvnim bićima, nažalost. Kemp (ili Thompson) ih zapravo titulira puno direktnije- na kraju ulazeći u netom zatvorenu štamapariju, pomalo svjestan već unaprijed izgubljene borbe, kad kaže „Osjećaš li taj miris- to je miris gadova“. Nije teško shvatiti tko su gadovi - bankari, osiguravatelji, korporativci, građevinari i slična žgadija. Jer pijano bauljajući po otoku Thompson je svjestan procesa usred kojeg se našao, u trenutku kad bijesni kapital stavlja svoje ruke na otok i beskrupulozno otima od domaćeg stanovništva zemlju i obalu, a cijele otočiće pretvara u privatne plaže na kojima domaće stanovništvo nema ni pravo pristupa, te raznim trikovima i štosevima (najviše banalnim-korupcijom), zaobilazi zakone i devastira obalu izgradnjom ogromnih hotela, u kojima će ljetovati priglupi debeli američki turisti skloni kuglanju. Normalno je da takvi beskruplozni likove jedini strah imaju od nezadovljnog osiromašenog stanovništva i „kastrizacije“ otoka i mogućnosti da ostanu bez svojih na prevaru izgrađenih novčanih ekspozitura, tumora svijeta koji ne samo ne razumiju nego i uništavaju.

I neprilagođenih tipova poput Kempa. Pa otuda i ovaj početni citat, koji je u originalu od Oscara Wildea i zapravo se odnosi na cinike, ali ga Kemp izgovara misleći upravo na sustav protiv kojeg će se na svoj specifičan način uglavnom bezuspješno boriti sljedećih 40- tak godina. Tu će bitku izgubiti, kao što se znalo u početku, što će dokazati njegov zadnji ultimativni čim kojim je završio osobni rat, ali ipak će ostati jedno sjajno umjetničko svjedočanstvo, ako ništa o tome kako izgleda „slobodni“ svijet kad ga rasčetvoriš iznutra, pa čak i pod djeovanjem raznolikih opijata.

A sloboda je najopasnija kad je izvoziš drugome, u to smo se već uvjerili.

Nije teško shvatiti tko su gadovi (FOTO: Kupindo)

Pa ćemo se sad vratiti na nama nešto bližeg Škvoreckog i zapitati se što je on mislio o tome, mada je i njemu vjerojatno bilo sve jasno, s obzirom da je zadnjih 40-tak godina života proveo na „slobodnom“ zapadu. Škvorecky koji je u mladosti bio neuspješan tenor saksofonist(pa tako nazvao i autobiografiju), u ranim danima imao je samo potrebu glupirati se i svirati jazz te, naravno, ganjati cure, kao što već doliči mladićima te dobi, ali uskoro će se suočiti s glupošću totalitarizma, koji će u svemu navedenom vidjeti opasnost po svoju opstojnost. Kao i Thompson, Škvorecky također ima svog literanog alter ega – koji u malom češkom provincijskom mjestu snatri o boljoj budućnosti, pokušava svirati i ljubiti i time otkriva svoj prostor osobne slobode. Nažalost, to će biti prekinuto prvo dolaskom rata i fašizma, a potom komunizma i staljinizma. Kako li je gordo tada mogla zvučati riječ sloboda za dvadeset(i kusur)godišnjaka koji je htio samo fukati i svirati. Dobro, ako ne ide ni s jednim od toga, uvijek možeš pokušati pisati, makar i u izgnanstvu. Mnogo godina kasnije, u već navedenim „Inženjeru ljudskih duša“ Škvorecky će iz svoje slobodarski hladne kanadske perspektive napisati :“Uspoređujem ovu panoramu s Hradčanima i čini mi se lijepšom , ali objektivno gledano vjerojatno je ista. Zemlja je svugdje lijepa: Ljepša je ondje gdje se više ništa ne odgađa za budućnost, jer ne mora, između ostalog i zato što od budućnosti ne ostaje mnogo“.

Da, zanimljive su te dvije perspektive, toliko različite, a opet iste. Nesretni Škvorecky otišao je na zapad u potragu za svojom slobodom i prividno ona je ostvarena, mogao je slobodno stvarati, svirati(što više nije ni pokušavao), a vjerovatno više nije ni ganjao žene s obzirom da je tamo već stigao kao ozbiljan oženjeni čovjek u godinama, ali ostavimo tu spekulaciju njegovoj intimi. Hunter T. Thompson od početka je bio dio tog svijeta, dapače izronio je kao njegov najekstremniji produkt u doba hipijevske, šezdesteosmaaške, slobodarske i ine druge revolucije, iako je, čak i prije nego što je cijeli taj poket(ako je to uopće ikad bio) krenuo, u samom njegovu osvitu priznao poraz, osjećajući miris gadova. Jer miris gadova je zapravo miris novca, a sloboda je samo skup izvozni proizvod.

Miris gadova je zapravo miris novca (FOTO: Crystal Kiss)

Zato valjda postoje pisci: Da bi bježali, u alkohol ili na zapad, na hladni sjever ili topli Portoriko, u glazbu ili dekadenciju. Uvijek u suprotnom pravcu i vraćajući se na isto mjesto.

Pa ipak koliko god prividan bio miris slobode, ona je ipak sveprisutna. Ja je osjećam svaki put kad začujem zvuk saksofona, pa pomislim kako je morao zvučati nad Hradčanima, nad okupiranom Češkom, i kako je negdje taj narančasti valjajući zvuk još uvijek negdje jezdi nad Pragom svaki put kad netko pročita neku priču Škvoreckog i kako sloboda zpravo nije subjekt, nego čin, neprestano otkrivanje istih strahova i njiihovo prevladavanje. U „Sjajnoj sezoni“ glavni junak nakon još jednog ljubavnog neuspjeha baulja po ulici usred noći i začuje zvuk saksofona. Tada se osjeti tužnim, ali nekako „lijepo tužnim“ i ta sintagma mi zapravo najbolje opisuje osjećaj iz njegovih knjiga, da povremeno vas obuzmu tugom, ali nekako lijepom i to je ono najviše što od slobode možete dobiti. Kao i svako dobro umjetničko djelo.

A nevezano za to, tamo u toplim morima, debeli Amerikanci još uvijek vode svoje debele žene na kuglanje, potpuno nesvjesni kako su tamo nekad plovili Drake i Crnobradi. U jednom ogorčenom pismu koje je Thompson pred kraj života uputio Hughu Hefneru, indirektno priznanje poraz jedne makar ideje slobode koju je njegova generacija imala, ustupajući mjesto konzervatinom i korporativnom duhu. Nažalost, po ogorčenom tonu pisma, nekako se moglo naslutiti da će skončati samoubojstvom, razočaran upravo konačnom pobjedom „gadova“, ali opet ne usudim se dijagnosticirati konačne uzroke jednog ipak intimnog čina.

Svakako ono što je ostalo su paradoksi suvremenosti: Na prvi pogled sve je u redu- u ime slobode debeli Ameri danas mogu u Prag, a turisti iz istočne Evrope na Karipske otoke, ako imaju love- naravno. Baš kako je naveo Škvorecky u onom svom sjetnom pismu iz Kanade, svijet je uvijek jednako lijep svugdje, ako nema straha od budućnosti. Mada se iskreno nadam da sve započete bitke, bilo Thompsonove ili Škvoreckog, nisu konačno izgubljene, pa ni dobivene, nego da je to proces koji moramo uvijek iznova prolaziti, kako nas miris gadova ne bi pratio svuda gdje krenemo. Radije biram blago kotrljanje tenor saksofona, makar i loše odsviranog, čak i ako vas čini tužnim.

Lupiga.Com via Marko Smiljić, Svijet u boci