Tmurno i prohladno – tako je Milovan Đilas u knjizi Revolucionarni rat opisao vremenske prilike u Jajcu na dan 30. novembra, kad je sahranjen Ivo Lolo Ribar. Tmurno i prohladno u Jajcu je bilo i ove godine, na 28. novembra, kad se sa svih strana Jugoslavije iskupio svijet, da svečano i neradno obilježi rođendan socijalističke Jugoslavije, države koja je potrajala nešto manje od pedeset godina, da bi porad viših, vrlo opipljivih interesa bila ugušena u krvi svojih naroda i narodnosti. Jasno, rođendan Titove Jugoslavije pada na 29. novembra, ali organizatori su očito računali sa subotom kao danom koji će ljudima biti zgodniji za putovanje. Među putnicima koji su ranim subotnjim jutrom stigli u Jajce našao se i Lupiga, ne da bi slavio rođendan Jugoslavije, nego da bi prisustvovao susretu predstavnika istorijskih muzeja iz država koje su Jugoslaviju nekoć činile. Susret je bio vrlo zanimljiv i o njemu ćete imati priliku čitati na ovoj adresi. Ipak, kad smo se već zatekli na proslavi rođendana, red je da o njoj napišemo koju riječ. 

(FOTO: Lupiga.Com)

Bilo je, dakle, tmurno i prohladno subotnje jutro, snijeg je zabijelio brda i krovove kuća, prvi posjetitelji namještali su se za fotografiju na platou iznad čuvenog plivskog vodopada. U prvom planu stariji čovjek s drugaricom, u ruci mu jugoslavenska zastava, a njoj na glavi vojnička kapa i na kapi petokraka. Još jednu druže, čujemo fotografa. Stižu autobusi iz Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, u njima uglavnom starija čeljad i nešto malo omladinaca, ljudi redom okićeni simbolima države koje nema, a ako se netko i zaboravio ili nije imao čime okititi – nema brige, na mostu će ga dočekati mali poduzetnici da mu na rever zakače broš s Titovom slikom. Ta će memorabilija koštati dvije konvertibilne marke.

(FOTO: Lupiga.Com)

Stižu autobusi, izlaze iz njih (bivši) Jugoslaveni, na platou pred muzejem AVNOJ-a čekaju ih harmonikaši sa standardnim repertoarom: red užičkog kola, red revolucionarnih budnica. Jutro je obećavalo ispunjenje velikih očekivanja vlasnika fast fooda - suvenirnice, nevelikog drvenog objekta strateški lociranog pred zgradom muzeja, ali kako su sati odmicali njegovo čelo bilo je sve naboranije: "Ništa, svake godine sve slabije i slabije." Neka te bolan, nek polože vijence, tješio ga je jedan od domaćih gostiju. Mirisali su ćevapi, rakija se nudila po popularnoj cijeni od marku i po' za pola deca, ali gosti su ignorirali ovo božje davanje u fast food - suvenirnici. Hrlili su preko mosta na plato, kod spomenika borcima palim u borbama za oslobođenje Jajca, gdje je postavljena privremena pozornica i nekoliko stalnih ćevabdžinica. 

(FOTO: Lupiga.Com)

Do podneva se na tom platou iskupilo oko dvije tisuće ljudi. Viorile su se nad skupom jugoslavenske i nekoliko crnogorskih zastava, unaokolo su šetali ljudi s titovkama na glavama, poneki i u uniformi Jugoslavenske narodne armije. Nekoliko starijih ljudi na prsa je prikačilo odlikovanja bivše nam države, a kroz skup veselih čestitara vješto se kretao harmonikaš, spreman da po narudžbi odsvira "jednu našu". Kad odsvira prve taktove himne, jugoslavenske – razumije se, stadoše ga gurati prema pozornici: "Hajde druže, odsviraj nam na mikrofon, da i mi Jugoslaveni zapjevamo." Dok se harmonikaš probijao naprijed, jedan se Slovenac popeo na zidić i počeo uzvikivati parole: "Živjela Socijalistička federativna republika Jugoslavija, živio AVNOJ, živio drug Tito, živjela ruska federacija!" Ljudi su odgovarali klicanjem, samo je kod ovog s ruskom federacijom nastala mala zabuna, valjda jer takvu parolu nitko nije očekivao.

"Živio AVNOJ, živjela ruska federacija!" (FOTO: Lupiga.Com)

Onda je počelo polaganje vijenaca. Izredala su se izaslanstva sa svih strana, gotovo svi s jugoslavenskim obilježjima. Stigao je čak i "drug iz Makedonije". Voditelj programa opazio je da su makedonski drugovi zabilježili istorijsko kašnjenje, da se na zasjedanju AVNOJ-a nitko od njih nije pojavio. Kad je spomenik u potpunosti pokriven cvijećem, ljudi su se prepustili harmonikašima, fotografima i ćevabdžinicama, uz obavezno razgledavanje muzeja. Svanulo je tako, u dva sata iza podneva, i vlasniku fast food – suvenirnice, ćevapi su krenuli kao alva, potekla je domaća šljiva, Jugoslaveni su uhvatili u kolo. Tresle su se sise starijih gospođa, čulo se podcikivanje, bilo se veselo. Ljudi su se slikali pred zgradom AVNOJ-a, obilazili muzej, a onda išli put jajačke čaršije, da popiju kafu i vide gradske zidine.

(FOTO: Lupiga.Com)

Oko četiri sata poslijepodne autobusi su u koloni napustili Jajce. Ćevabdžije su brojale pazar, cvijeće na spomeniku počelo se sušiti. Ostao je Kraljevski grad i tmurna, prohladna zimska svakodnevica pod Tornjem svetog Luke. Prvi mrak pao je već oko pola pet. Ulice prazne, kafići isto, na prvi pogled vidiš da u čaršiji nema para, da vrijeme stoji kao u Márquezovom Macondu, da ljudi odoše u Njemačku i da je sve otišlo u kurac.   

Lupiga.Com