Krležin Gvozd, mjesto stanovanja velikog pisca, već četvrtu godinu, uz datum njegova rođenja, pohode poklonici i zaljubljenici u njegovo djelo, glumci, kazalištarci, teatrolozi i teoretičari književnosti kako bi u tih par dana otkrivali neistraženo, pokušali se približiti nepoznatom, a toliko fascinantnom i provokativnom stvaralaštvu Miroslava Krleže, a ono poznato i već odomaćeno iznijeli na nov i do tada neuobičajeni način. Središnja tema ovogodišnjeg 4. Festivala Miroslava Krleže, u organizaciji Teatra poezije i Muzeja grada Zagreba, satkana je od dva pola - Ljubavi i Smrti, ona dakle uranja u dva, ovom piscu i dramatičaru izuzetno bliska i temeljna pojma, Eros i Thanatos, ono zapravo na čemu je sazdan, dobrim dijelom, njegov kompletan književni pa tako i dramski opus.

Naravno, pritom se ni u jednom trenutku ne zaboravlja Krležin dominantan i prevladavajući stav prema svijetu, društvu i životu, polemičan i ironičan, oštar i beskompromisan, koji je ne jednom i sam autor isticao kao nešto od čega nikada ne odustaje: "Da bi valjano vršio svoj zanat pisac mora imati mogućnost da bude u neku ruku disident, čak i defetist u odnosu na državnu instituciju, na naciju i autoritete, on je razmetni sin koji se ponovo vraća svom očinskom ognjištu samo da bi mogao od njega otići."

Upravo to da je "negacija njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta", kako to primjećuje Goran Matović, umjetnički ravnatelj Festivala i voditelj Centra Miroslav Krleža, u samim je temeljima tog projekta koji je proteklih nekoliko vrelih srpanjskih dana i večeri iznjedrio izuzetno zanimljiva i intrigantna kazališna događanja, ali i raznovrstan i bogat popratni program.

Otvorenje festivala na Krležinom Gvozdu (FOTO: Teatar poezije)

U fokusu pak 4. Festivala Miroslav Krleža bili su njegovi rani dramski rukopisi: "Legenda" u režiji Georgija Para, "Adam i Eva" koreografkinje i redateljice Natalije Manojlović i "Saloma", koreodrama u izvedbi Selme Mehić. Ujedno, Zlatko Bourek ponudio je svoju verziju "Balade Petrice Kerempuha", lutkarski igrokaz u izvedbi njegova Kazališta figura - Teatra nakaza. Krležina drama i poezija tako se mogla doživjeti u nekom potpuno novom svjetlu - naravno, riječ je i dalje tu, Krležin moćni dramski i pjesnički narativ i dalje je nezaobilazan, no vrlo efektno i potpuno prirodno nadopunjuje se glasom, pokretom, igrom tijela i animacijom lutke, što nas, na trenutak, odvodi u neke sasvim nove, snovite i začudne, predjele Krležinih misli i emocija.

Georgij Paro, jedan od rodonačelnika novoga pristupa dramskom pismu Miroslava Krleže - nije li još 1973. godine, njegovim "Kristoforom Kolumbom" na brodu Santa Maria zaplovio Dubrovačkim ljetnim igrama i trajno se upisao u povijest nekonvencionalnog čitanja i promišljanja dramskog opusa velikog dramatičara - pod Gvozdom je osmislio "scensko čitanje" Krležine "Legende", njegova prvog objavljenog dramskog teksta napisanog još davne 1913. godine i tiskanog godinu dana kasnije. U ovoj, gotovo nevjerojatno zvuči podatak, hrvatskoj praizvedbi, već se jasno nazire sve ono što će ubuduće činiti osnovu i bitnu značajku Krležina dramska opusa, tu su već vrlo čvrsto zadani obrasci na kojima će se temeljiti njegov moćan i snažan dijalog kroz koji oživljava sama suština dramske napetosti i dramskog sukoba, autentični Krleža ne može se ne prepoznati već u tom, prvom i mladenačkom tekstu.

Poprilično školska, akademska reinterpretacija prvog, i još k tomu u Hrvatskoj prvi put izvedenog, Krležinog dramskog prvijenca (FOTO: Teatar poezije)

Paro u svojoj inscenaciji - dramaturg Želimir Ciglar, igraju Andrej Dojkić, Matko Knešaurek i Nancy Abdel Sakhi - operira sa samo tri ključna lika: to su Isus, njegova Sjena i Marija, oblikujući scensko događanje poput nekog poetsko-dramskog recitala. Mi slušamo zavodljive i zamamne Krležine rečenice, poput dijaloga Sjene i Isusa kada proturječnosti božanskog, svetog i profanog, ljudskog, dolaze do punog izražaja i zanosa, u trenutku kada Sjena, nakon što joj Isus proročki izgovori "došlo je vrijeme da se pođe k zvijezdama", protivriječi: "Ali tvoj će put do zvijezda biti posut krvlju i znojem. I raspet će te kao kakvog zločinca, Gospodine, prebit će ti rebra i popljuvat će te kao provalnika!", na što Isus odgovara: "Ali će doći čas kad neću biti popljuvan! Kad ću biti opran zvijezdama!". Mi to slušamo, ali bez neke velike drame, sve se izgovara na istoj ravni, gotovo recitatorski smireno i bez uzbuđenja. Čitavom tom scenskom čitanju Paro ne udahnjuje ništa od one, u komadu toliko prisutne erotičnosti, u prizorima Isusa i Marije, odnosno mračne i hladne atmosfere prisustva Smrti, Odlaska i Nestanka u nešto nepoznato, tuđe i strano, a što se čita u scenama s Isusom i Sjenom. Riječju, poprilično školska, akademska reinterpretacija prvog, i još k tomu u Hrvatskoj prvi put izvedenog, Krležinog dramskog prvijenca!

S Umjetničke akademije u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo, stigla je "Saloma", kao diplomski ispit iz glume mlade i talentirane Selme Mehić, pod mentorstvom Maje Đurinović.

"Saloma", kao diplomski ispit iz glume mlade i talentirane Selme Mehić (FOTO: Teatar poezije)

"Krležina Saloma je glumica i rječita plesačica. Njezin lik privukao me intuitivno, dramski i emotivno. Vjerovanje u tijelo, mogućnost ispreplitanja tjelesnih i glumačkih principa, te traženje specifičnog koda igre, ideja je koja se provlačila tijekom cijelog mog studiranja... Saloma je obećavala sav mogući prostor za moju završnu igru. I otkrila nekog drugog, pokretnog, mladog Krležu", kaže mlada izvođačica i performerica koja uz svu iskrenost, naivnost i nevinost prvih susreta s čarima Salome, ipak daje naslutiti neke nove pristupe tom Krležinom djelu, također s početka prošloga stoljeća. 

Najzaokruženija, najzrelija i svakako najpotpunija predstava rađena po nekom djelu ranoga Krleže, na 4. Festivalu što nosi njegovo ime, nedvojbeno jeste projekt Akademije dramskih umjetnosti i Teatra &TD iz Zagreba, "Adam i Eva", redateljice i koreografkinje Natalije Manojlović. Predstava je to iznimne dramatičnosti i vrhunske izvedbe - mladi glumci Dado Čosić, Anđela Ramljak i Adrian Pezdirc izvanredno točno i programatski precizno prolaze kroz role Čovjeka, Žene i Gospodina u Crnom, odnosno Kelnera, odnosno Gosta hotela, sav taj Krležin ovdje već doveden do savršenstva dramski model ljubavnog trokuta kojeg ćemo kasnije, u brojnim nijansama i varijacijama gledati i čitati u glembajevskom, dramskom, ali i proznom ciklusu, mladim akterima projekta samo je polazna osnova od koje kreću u svoju priču o mladom Krleži.

"Adam i Eva" - najzaokruženija, najzrelija i najpotpunija predstava rađena po nekom djelu ranoga Krleže na ovom festivalu (FOTO: teatar poezije)

Koreografija ovdje u potpunosti ravnopravno igra kroz dramski narativ, tijelo jeste pokret, ali i riječ, kroz tijelo riječ progovara, stapa se s njim i upotpunjuje u proigravanju kroz beskrajno duhovite i promišljene scene i prizore. Ravnopravno s glumcem igramo bilijar, stolovi su primarno ono što jesu, ali i rekvizit kroz koji se mijenja igra i značenje, poprimaju snagu koda i simbola, prizor sa koferima podsjetit će na svu uzaludnost, ali i uzbuđenost putovanjem kao mogućnošću odlaska od ustaljenog načina života i željom za promjenom, svijećnjaci će se u trenutku preobraziti u čaše kojima se nazdravlja i koje se ispijaju tako da se ugase njihovi plamenovi, ogledala su prozori, a prozori vrata u novi početak - sve je u neprekidnom odlasku i dolasku, sve je promjena i živost, mladi Krleža tu je u svom elementu.

I to Krleža iz 1922. godine, kada je drama prvi put objavljena u časopisu Kritika, a praizvedena tri godine kasnije u Zagrebu, u režiji dr. Branka Gavelle, Krleža koji "Adama i Evu" završava zagonetnom replikom Kelnera u hotelu Eden: "Čudna li su ta djeca hotela i ekspresnih vozova i abortusa! Oni se sada cjelivaju djevičanski kao da se nikada požderali nisu! Kao da nije tekla krv između njih i kao da neće opet teći krv između njih!"

Lucidno i bravurozno promišljanje "Balada Petrice Kerempuha" (FOTO: Teatar poezije)

Eros i Thanatos u punom zamahu, kao uostalom i kod Boureka, u lucidnom i bravuroznom promišljanju "Balada Petrice Kerempuha", a u izvedbi njegova Kazališta figura - Teatra nakaza. Na tragu lutkarske vizionarske i moćne ekspresije što ga u svijetu lutkarstva neprikosnoveno drži pučki i vašarski junak sajmova i uličnog lutkarskog, putujućeg kazališta, Punch, Bourek iza dva prozora svog lutkarskog laboratorija skriva dva protagonista, Petricu Kerempuha i samu Smrt, donose ih glumci Đuro Roić i Šiško Horvat Majcan, koji kroz dijalog i virtuoznu interpretaciju Krležinih kajkavskih stihova njegovih genijalnih Balada tumače Povijest, Život i Smrt, kao nešto potpuno prirodno i neizbježivo, a opet ne manje apsurdno i besmisleno, užasavajuće, ali i sasvim prihvatljivo i poznato.

Kažu autori u prigodnom tekstu: "Baladama smo pristupili tako da smo ih reinterpretirali, dali im dijalošku formu, rezali ih, kratili, bezdušno premještali stihove, a dio njih čak i ne govori Petrica Kerempuh, nego Smrt, 'ni baba ni muž', ne biće već odsustvo bića, najpogodniji netko da s njime raspravimo sve strahotne dvoumice naših malih života udjenutih u stvari velikog svijeta, u Povijest, u ratove, naših malih života u kojima ne bismo ni ratovali, ni umirali, pogotovo ne za Povijest, u kojima ne bismo gladovali, u kojima ne bismo ovako silno, ovako žudno vapili za pravdom...".

Petrica Kerempuh nam taj vapaj za pravdom, za nekim boljim, čovjeka dostojnijim životom, izriče svakim trenom, on će čak na kraju i ubiti Smrt, ma kako to nevjerojatno može izgledati - makar u teatru, Krleža i Bourek slave pobjedu nad ništavilom i mrakom oko nas i u nama - već samo zbog toga festival Miroslava Krleže ima smisla i dobro je da postoji.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tetar poezije