Šatorašima čitao 15 sati bez rezultata
"Od 17.3. u 16:00 do 18.3. u 7:15 sam pročitao svih 319 stranica romana "Tajna Krvavog mosta" Marije Jurić Zagorke, na lokaciji Savska 77 (to vam je adresa nasuprot Savske 66) u Zagrebu. Trebalo mi je ukupno 15 sati i 15 minuta. Naravno da bih radije da je prije završio taj prokleti rat, ali ipak sam prije pročitao i tu knjigu. Zahvaljujem se i ovim putem svima što su pravili ugodno društvo te svim susretljivim građankama i građanima što su nama prisutnima sa ove strane ceste donijeli nešto za pojest, popit, a i deke te jastuk za sjedenje - koji je itekako pomogao da se čitanje i u hladnoj noći nastavi", kaže Hranjec.
"Stanovnici šatora nasuprot ceste su nam isključivo prilazili u gluha doba noći, kada bi nas ukupno bilo svega troje ili četvero, kako bi nas pokušavali odgovorit od nastavka daljnjeg istraživanja prethodno uvježbanim verbalnim spinovima (šta ti mali znaš o ratu?/gdje si bio __?/i takve spike - znate ih već sve napamet), a moje pitanje istima je isto koje sam im rekao i po završetku istraživanja - ako su branitelji, zar ne bi i njima trebao biti interes da se rat uistinu završi, umjesto da isključivo gledaju kako se od istog okoristiti i nakon toliko godina od njegova službenog početka i završetka?", opisuje mladi punker kako je bilo sjediti na trotoaru Savske ceste.
"To vama dajem na razmišljanje, dok moj osobni stav i dalje najjednostavnije i najbolje opisuje ova pjesma od KUD Idijota, budući da je bilo kojem suvislom čovjeku što živi u ovoj državi jasno da onaj 'službeni završetak rata' i dalje očito mnogima samo vrijedi 'na papiru'. Ne morate mi vjerovati - naprotiv - pozivam vas da se uvjerite sami posjetom tabora RATORAŠA na adresi Savska 66, Zagreb", poručuje na kraju Njec Hranjec, pravim imenom Davor Hranjec.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".
U očima svijeta, Sonja Hranjec (31) rođena je kao muškarac. Sonja se sa svijetom, međutim, ne bi složila. U dobi kad djeca shvaćaju kojeg su roda, Sonja je shvatila da je žena. Imala je tjelesne atribute muškarca, ali od najmanjih nogu, kako sama kaže, bila je "žena prisiljena na mušku rodnu prezentaciju". Kao takva, Sonja je proživjela djetinjstvo, pubertet i dobar dio mladosti. U alternativnim krugovima Zagreba i Hrvatske poznavali su je pod njezinim scenskim imenima, kao punkera i frontmena benda Abergaz, koji se nazivao Njec Hranjec te kao alternativnu elektro-pop zvijezdu - Faraona Slavka. Prije sedam godina Sonja je započela s procesom tranzicije, s ciljem da napokon bude ono što osjeća da jeste - žena. Ne samo u svojim, nego i u očima svijeta.
Danas je duboko u tranziciji i nada se operaciji promjene spola, za koju novac skuplja i putem crowdfundinga. Poželite li, u tome joj možete pomoći. Svoju kampanju za prikupljanje sredstava za medicinsku tranziciju nazvala je - Sonjin bluz. Kampanju ćete naći na ovom mjestu. Sa Sonjom Hranjec razgovarali smo o procesu tranzicije, o njezinim osjećajima, o strahovima i nadama koje, vjerujemo, dijeli s mnogim transrodnim osobama. Tema transrodnosti za nas je, priznajemo, potpuno nova. Pazili smo na svaku riječ, nastojeći ne povrijediti osobu s kojom razgovaramo. Sonja se pokazala kao ugodna i tolerantna sugovornica. Približila nam je cijeli jedan svijet. Za to joj hvala.
Sonja u tranziciji (FOTO: Ivana Vidović)
Draga Sonja, najprije bih te pitao u koji si fazi tranzicije i koji je osjećaj dominirao kroz dosadašnju tvoju tranziciju?
- Trenutno sam u hormonalnoj tranziciji preko godinu dana i sedam mjeseci, a što se tiče osjećaja, kako sam u svojem drugom pubertetu, mogu slobodno zaključiti da i u ovom prevladava osjećaj kaosa, odnosno reda kojeg ne razumijem nužno u svoj toj cjelini.
Koliko je uopće bilo zahtjevno, s administrativne točke gledišta, ući u proces tranzicije? Što ti je sve bilo potrebno pribaviti od države da bi ušla u proces promjene spola? Jesi li se bojala krenuti u to?
- Da citiram stih od ljubljanske hardcore punk grupe iz osamdesetih godina prošlog stoljeća – UBR u pjesmi "Strah (je večen)": "Strah je večen, vse isto je kot prej." Da, strah me je i sada što sam u tome. S administrativne točke gledišta, vidim to kao još jedan birokracijski pakao u ovoj državi rođačkog kapitalizma. Da nemam pomoći iz udruge Trans Aid oko cijele te birokracije, ne bih nikada ni do hormonalne tranzicije uspjela doći. Da se to pokrene sa mrtve točke, prvo se dogodio slučajan susret s radnicom i volonterkom iz udruge Trans Aid, a potom mi je i po njenim uputama potrebno prvo bilo kliničko psihologijsko mišljenje od mr. spec. Ive Žegure, klin. psih. prof. te potom mišljenje kliničkog psihijatra doc.dr.sc. i dr.med. Gorana Arbanasa te potom vađenje šest ampuli krvi i pregled kod endokrinologa doc. dr. sc. i dr. med. Velimira Altabasa uz moj osobni pristanak i potpis osobne odgovornosti za informiranu hormonalnu tranziciju. Sve to može potrajati mjesecima i godinama, a za mene je to trajalo od 2013. do 2019. godine, jer su za hormonalnu tranziciju potrebni, osim psihičkih, također i stabilni ekonomski uvjeti života, uz 7. reviziju WPATH standarda ispitivanja, informiranja i liječenja od F.64 poremećaja rodnog identiteta, po 10. reviziji ICD-a od strane WHO-a, iako tek od prošle godine, po 11. reviziji ICD-a, biti trans osoba više nije poremećaj. Kako po zakonu iz 2014. godine koji je potpisao tadašnji ministar zdravstva Milan Kujundžić, imam pravo i na promjenu dokumenata po promjeni života u "drugom rodnom identitetu", za to sam od mišljenja Centra za socijalnu skrb, psihologinje i profesorice Žegure, psihijatra i doktora Arbanasa te endokrinologa i primarijusa Altabasa nakon više od godinu dana hormonalne tranzicije, morala ići i na Psihijatrijsku forenziku u bolnicu Vrapče. Prije mene u redu taj dan je prvo bilo dvoje ljudi u pratnji pravosudne policije s lisicama, a potom i ja ulazim u prostoriju i tamo pred komisijom sastavljenom od psihijatara te studenata s fakulteta govorim: "Ćao, ja sam Sonja. Imam 31 godinu i ja sam trans žena, a ovdje sam zbog procesa promjene oznaka spola u dokumentima, zbog života u drugom rodnom identitetu, od onoga prvotno po rođenju procijenjenoga." Prvo pitanje je bilo koja je moja seksualnost, a drugo zbog čega mi treba ta promjena u dokumentima. Na pitanju o seksualnosti sam se prvo zbunila, a zatim se izjasnila kao demiseksualna, što je zapisano kao biseksualnost, a na pitanju o dokumentima sam odgovorila da su mi potrebni zbog zaposlenja, banke i svih drugih potreba življenja, koje imaju i svi drugi ljudi na kojima piše i njihovo pravo ime te spol, jer inače na svakom razgovoru za posao misle da ili ih zajebavam, ili da ih želim prevariti, što je dosta ironično, jer me zapravo ovi trenutni dokumenti krivo predstavljaju pa i kada ne budem ismijana i dehumanizirana, bez obzira na svoju struku i petogodišnji upisani radni staž, jako puno vremena potrošim na objašnjavanja oko nekih najbanalnijih stvari, s kojima se osobe na čijim dokumentima pišu njihovi stvarni podatci ne moraju ni u sporednoj fikciji baviti, a kamo li na svakom mjestu gdje se trebaju pokazati dokumenti - od osobne iskaznice, do debitne kartice. Od policijske legitimacije, preko podizanja pošiljke do bankovnih transakcija. Nakon psihijatrijske forenzike i vađenja domovnice, šaljem pisma i dolazim osobno u ministarstvo zdravstva na Ksaver 200a, donositi sve potvrde sa svih prethodnih ispitivanja, uz zahtjev da mi to požigaju da bih mogla dalje na MUP u proceduru, a kako je Nacionalno zdravstveno vijeće nadležno za taj žig, a čekam to pismo i s današnjim danom i noći, hoće li doći, i hoće li oni sjednicu uopće održati, na kojoj se još "samo" treba ustanoviti da imam apsolutno svu potrebnu dokumentaciju i nalaze za takvu promjenu, koje imam i koje sam im još prije par mjeseci uz sve nadopune predala. U toj sam proceduri od drugog mjeseca ove godine, a kako se dogodila u međuvremenu i pandemija, ne znam kada ću dobiti i taj žig, da odem na MUP dalje u proces promjene dokumenata. Znači, ne samo da je zahtjevno uopće ući u proces tranzicije, nego je zahtjevno i imati strpljenja za sve te prepreke i nebrojene dehumanizacije po putu, i ne znam kako bi mi uopće išta do sada uspjelo i bez pravno-savjetodavne pomoći iz Trans Aid udruge i drugih osoba koje su u istom sosu kao i ja. Da, bojala sam se i bojim se i sada.
Sonja kao Njec Hranjec pali Krijes na Trnjanskim kresovima (FOTO: Denis Lovrović)
Čega se bojiš sad kad si duboko u procesu tranzicije?
- Bojim se ovog, nazovimo ga tako - "limbo djela" tranzicije, gdje i uz sve medicinske potvrde da sam trans žena - i dalje nisam pravno priznata da zapravo postojim, zbog čega se i policija i potencijalni poslodavac, ponašaju prema meni kao da sam muškarac, samo zato što sve to nemam i na dokumentu osobne iskaznice pa to koriste i kao pravni argument za svoje transfobne ispade, a kamo li i svakodnevno drugo stanovništvo sa kojime koegzistiram, a u kojima je također indoktrinirana transfobija, što iz holivudske produkcije filmova i serija, što iz obrazovnih institucija i dnevne štampe i interneta. Nedavno su i Laverne Cox i njezinu prijateljicu napali, Elliot Page se autao, a u Britaniji trans osobama mlađim od 18 godina sada žele zabraniti pristup pubertetskim blokerima, nečemu što je i meni još u prvom pubertetu trebalo, a sada tamo žele zabraniti pristup toj terapiji i osobama koje već jesu na tome, i koja im vrlo učinkovito pomaže živjeti bez te proklete rodne disforije. Bez obzira na klasne i druge društvene razlike, svima nam je zajedničko da se bojimo za vlastite živote, zbog transfobnih psihopata i sociopata, koji nam se svim silama i sredstvima trude zagorčati i uništiti živote, a takvih je u svim slojevima društva, ne na lopate, već na puno kamiona i bagera pijeska.
"Transfobiju sam doživjela i unutar LGBITQA zajednice" (FOTO: Ivana Vidović)
Ti si već godinama prisutna na alternativnoj sceni Zagreba. Dok si bila u muškom spolu, znali su te kao frontmena punk benda Abergaz, a nastupala si i pod umjetničkim imenom Faraon Slavko. Kako su alternativni zagrebački krugovi prihvatili tvoju tranziciju, odnosno da li se ta "alternativna" pokazala slobodoumnom kakva bi, pretpostavljamo, trebala biti? Ukratko, jesi li putem izgubila puno ljudi zbog svoje odluke da budeš ono što osjećaš da jesi?
- Smatram da ni tada osobno nisam bila u muškom spolu, iako sam se prezentirala kroz muške rodne uloge, da sačuvam živu glavu na ramenima. I danas sam frontwomen Abergaza, a te, tzv. - „alternative” su se tu prikazale, tek kao sub-kulturne preslike istog kolektivnog društva i mentaliteta koje nasljeđuju pa sam zbog svoje tranzicije i tu puno izgubila prijatelja i prijateljica, zbog čega to onda više niti ne mogu shvatiti kao prijateljstva, već isključivo kao nekadašnja i/ili sadašnja poznanstva. Svaka čast svim izuzetnim osobama, koje sam pronašla i među pankerima i navijačima i narodnjacima ... ali općenito ni „alternativa” nije ništa slobodoumnija, već naprotiv, ima i definiranije oblike mržnje i diskriminacije prema trans osobama, također i zbog sub-kulturnih predznaka. Transfobiju sam doživjela i unutar LGBITQA zajednice, jer primjerice i tamo postoje, tzv. - "TERF" (Trans exclousinary radical "feminists") osobe, koje se trude čim više dehumanizirati trans osobe u neke svoje mizogine genitalne predrasude, zbog čega i smatram da te osobe nisu ni feministkinje, ni feministi, jer feminizam je za sve ljude, dokle god je i patrijarhalnog društva, a ne vidim da će se to skoro promijeniti. Mislim da je trenutno najpoznatija TERF osoba u svijetu J.K. Rowling, autorica Harry Pottera. Čak će nas i na tzv. - "ljevici", koristiti za tokenism, za agitprop, ali će nas "iza kamera" dehumanizirati gotovo jednako kao i ekstremni desničari te koristiti i iste predrasude kao i oni. Danas, manje-više, svi znaju da je Hitler još 1933. godine spaljivao njemu nepoželjne knjige, umjetnost i druge zapise, ali se neće ni spomenuti da su među prvim paljenjima bili i psihijatrijsko-medicinski dokazi o postojanju trans osoba i u ovom kolonijalnom svijetu, još 1933. sa Institut für Sexualwissenschaft u Berlinu pa će se praviti da je biti trans danas, kao - "nešto novo i pomodno", kao da je to nekakav "odabir", iako nije, jer te nitko niti ne pita prije rođenja hoćeš li se i kako i gdje roditi te pritom u potpunosti ignorirajući da osim što postoje dokazi o našem postojanju i u prethodno nekoloniziranim civilizacijama, također je postojala i Chevalier d’Eon za vrijeme Luja XVI. te je dobila i njegovo pravno priznanje da je žena, pa i Elagabalus kao carica Rimskog carstva u trećem stoljeću ove ere te i mnoge druge trans osobe u zapisanoj povijesti, pogotovo trans žene, jer će i zaboraviti na Sylviu Riveru i Marshu P. Johnson iz prošlog stoljeća, na trans žene bez kojih ne bi bilo i prajda i u današnja vremena.
Kad sam te pitao o administrativnom putu do tranzicije, spomenula si da su za hormonalnu tranziciju potrebni i stabilni ekonomski uvjeti života. Je li to uvjet i što to podrazumijeva?
- Da, ekonomska stabilnost je uvjet na tom administrativnom putu, isto kao i psihička stabilnost. To podrazumijeva procjenu psihologinje, psihijatra i endokrinologa da možeš proživjeti tranziciju, odnosno svoj drugi pubertet, na svoj opći boljitak, koji nije moguć i bez kako-takve ekonomske stabilnosti i osnovnih životnih potreba. Ako procjene da jedno, ili drugo, ili oboje nećeš uspjeti savladati skupa sa zajednicom i/ili sam(a), neće te ni pustiti u daljnju proceduru dobivanja hormonalne tranzicije.
Spomenula si i da na razgovorima za posao često misle da ih zajebavaš ili želiš prevariti. Misliš li da si, recimo, pri traženju posla u znatnoj mjeri diskriminirana u odnosu na druge kandidate i kandidatkinje?
- Znam da sam u znatnoj mjeri zbog toga diskriminirana, jer me po toj osnovi nerijetko i otvoreno odjebavaju, pogotovo kada znaju da im to može proći bez ikakvih kaznenih ili prekršajnih posljedica, tada si znaju dati i oduška u odjebima, naravno, upravo po transfobnim predrasudnim osnovama. Najčešće te ne žele ni čuti, ni vidjeti ako si trans osoba, osim onda kada traže koga ismijavati pa i u, tzv. - "kolegijalno-poslovnom svijetu." Nije ništa drugačija situacija ni među radničkom klasom.
Sonja kao Njec Hranjec "šatorašima" u Savskoj čita Mariju Jurić Zagorku (FOTO: Lupiga.Com)
Kako u takvim okolnostima održati onu famoznu "ekonomsku stabilnost"?
- Snalaženjem u ekonomiji i u međuljudskim odnosima. Radeći na marginalnim i prekarnim poslovima. Pedaliranjem dostava i kada ti preskače koljeno i kičma od dobivenih batina kroz život, kako metaforički, tako i doslovno. Da se vulgarno i prosto izrazim - pušenjem kurca i kada ti se ne sviđa te to ne vrijedi samo za trans osobe, već i za sve ostale osobe u toj „utrci štakora” u kapitalizmu, samo što smo trans osobe dodatno izgađane na tom polju, jer nas se i dodatno diskriminira zato što smo trans, a većina to i dalje vidi kao odabir, iako, ponavljam se, nije.
Gdje je točka kad ćeš moći reći - gotovo je, tranzicija je završena napokon sam i službeno, u očima države i društva – žena? Koja je to, dakle, točka? Što se sve mora dogoditi da to bude – to.
- Ta "točka" mi zvuči kao nekakav apsolut, a u apsolute na polju tranzicije života ne vjerujem, jer uvijek ću nekome u očima biti i neka njihova predrasuda. Za sebe znam od svoje četvrte godine da sam cura, i onda kada sam si to u svojem prvom pubertetu čak i mantrama poricala, da "slučajno to netko ne otkrije!" Na kraju dana, s bilo kojom osobom, s kojom sam imala ili imam dublju romantičnu vezu, to također zna od prvih zajedničkih intimnih trenutaka i ako se ne poznaju međusobno, čak i onda kada sam mislila da to "dobro sakrivam", skužile bi me odmah pa ih i dan danas sve volim, bez obzira na prekide te na gubljenje ili održavanje kontakata. Ne znam kada je tranzicija završena, jer sam u istoj od kada i znam za sebe, a i ne vjerujem da je moje postojanje počelo mojim rođenjem, jer mi je jasno da tome prethodi lutrija evolucije, civilizacije te svih drugih faktora i kaotičnih zbivanja u povijesti postojanja ičega, da bih ja sad i tebi tu odgovarala na ta pitanja, koja ni sama neću sa 100 posto točnosti naučiti za svoga života.
"Uvijek ću nekome u očima biti i neka njihova predrasuda" (FOTO: Ivana Vidović)
U kojem formativnom razdoblju si shvatila da si žena zarobljena u tijelu muškarca? Kako si to spoznala?
- Ne bih rekla da sam "zarobljena u tijelu muškaraca", smatram taj izraz vrlo arhaičnim, jer sam bila prisiljena na mušku rodnu prezentaciju od najmanjih nogu, bez obzira što sam shvatila da sam cura, onda kada je u mojoj tadašnjoj okolini i većina mojih cisrodnih vršnjakinja i vršnjaka shvatilo svoje rodove, tamo između svoje četvrte i šeste godine života. Samo što one i oni (velikom većinom), nisu transrodne, već cisrodne osobe pa nisu doživljavale (velikom većinom) da ih se prisiljava na drugačiju rodnu prezentaciju zbog proklete genitalije te im nisu i vlastiti roditelji govorili da griješe u dojmu vlastitog(!) roda i da ne mogu tako postojati i biti pa i iz tih čuvenih(?) - "najboljih namjera." Sve one "MtF" i "FtM" klasifikacije su više kao nekakav prijevod i za cisrodne osobe da shvate transrodne, ali nisu nužno ili uopće i naš dojam/rječnik vlastite tranzicije. Rod je nešto što znaš, ili ne znaš ili otkrivaš, a svaka osoba bi trebala imati mogućnost na dostojanstven život, bez obzira na fazu te samospoznaje, jer svi smo smrtna i živa bića sa svojim ograničenim rokom trajanja, a glumljenje ičega što nisi van dobrovoljnog umjetničkog performansa, je gubljenje i vlastitog ograničenog vremena.
Davor Njec Hranjec 2018. i Sonja Hranjec 2020. (foto: Facebook/SonjaHranjec)
Koliko je zahtjevna operacija koja te čeka, jesi li se informirala koliko traje i je li opasna i gdje je kaniš izvesti?
- Koliko sam informirana, za operaciju genitalije mi je potrebna: penektomija (odstranjivanje penisa), orhiektomija (odstranjivanje testisa), vaginoplastika (oblikovanje vagine), klitoroplastika (oblikovanje klitorisa) te vulvoplastika (oblikovanje vanjskog spolnog organa). Animirani proces operacija je dostupan na Youtubeu i ako je to kome gadno za gledati, ne brinite, i meni je, ali moguće da zbog toga i nisam kirurginja ili doktorica ičega. O operaciji sam se savjetovala i preko udruge Trans Aid, poznanstava, interneta, ali i putem telefonskog poziva s kirurgom u Beogradu, koji ima bogato iskustvo u uspješnom izvođenju tih operacija. Po pričama od poznanica u istom sosu kao i ja, saznala sam da je jedan takav kirurg postojao i u Hrvatskoj, dok ga početkom 2000-ih nije iz države otjerala ovdašnja liječnička komora pa ni danas HZZO nema dovoljno razumijevanja za te operacije i moram ih obaviti o privatnom trošku, najbliže u Beogradu. Svakako ću prije same operacije ići i na pregled i savjetovanja kod kirurga u Beogradu, a do tada čupam dlake sa svojeg lica depilatorom i pincetom te radim sve što mi je u mogućnosti i sposobnosti, da i sama čim više novaca prikupim, od tih potrebnih 10.000 eura. Bojim se te operacije kao đavao tamjana, ali kako nema boljeg i stvarnijeg načina da pobijedim te svoje demone rodne disforije, od podvrgavanja tim operacijama, također i svako malo i iznova učim, zbog čega se i u trans zajednici često kaže: „Courage is being scared shitless and doing it anyway.”