Tri su kazališne premijere, jedna gostujuća i dvije domaće, u posljednjim danima godine na izmaku, u svoje središte, kako to teatar od svojih drevnih dana čini, postavile obitelj, preciznije samo jedan određeni trenutak njenoga postojanja: prazničnu svečanost kada se svi njeni članovi okupe na jednom mjestu, proslavljajući važnost i sudbinski značaj tog trenutka za njen opstanak i trajanje, bilo da je to rođendan nekoga od člana porodice, ili pak svadba – sve su to povodi da se opet nađu svi zajedno, u sreći i veselju. No, u tom trenutku, prorade i neki drugi porivi, nagoni, skriveni i zatomljeni strahovi i mržnje, duboko zatomljene istine i godinama skrivane mračne tajne izlaze na površinu – a tajne su, vrsnom dramatičaru, kroničaru zbivanja u obitelji, nepresušno vrelo dramskih obrata, atrakcija i senzacija. 

Tri spomenute predstave povezane su tematski, dramskim narativom, ali su i ona, u kazalištu neophodna spona između vremena kada se događaju i vremena u kojem živimo, ukazuju na njihovu isprepletenost i zajedničke korijene, dosežu, u najboljim trenucima, do kobi što je u sebi nosi svako proročanstvo i opomena. Jedna je nastala u Drami mariborskog Slovenskog narodnog gledališča, igrala je i u Zagrebu, a temelji se na poznatom filmu „Sumrak bogova“ Luchina Viscontija iz l969. godine. Od scenarija tog filma krenuo je hrvatski dramatičar Ivor Martinić i praktično napisao novi dramski tekst, režirao ga je Dalibor Matanić. 

„Sumrak bogova“ predstava je što nas vodi u sam osvit rađanja nacizma, govori o događajima neposredno vezanim za dvije sudbinske noći - paljevinu Reichstaga, 1933. godine i Noć dugih noževa, nekoliko mjeseci kasnije, a odvija se u kući imućne obitelji von Essenbeck, tvorničara oružja, koja je pripadala samom vrhu elite njemačkog društva. Te dvije noći kobno će utjecati na život te obitelji, ali i cjelokupnog njemačkog društva, posljedično i europskog i svjetskog poretka. Ono što će se tada događati i što je omogućilo dolazak Hitlera na vlast u samom je središtu te kazališne storije o manipulaciji unutar obitelji i društva u cjelini. Kao lutke na koncu ponašaju se protagonisti predstave, svi su oni pijuni u velikoj igri manipulacije ljudskim dušama i sudbinama, neki nestaju i bivaju uklonjeni s pozornice i iz života, neki ostaju, možda i nesvjesni da su i sami već odavno samo sjene svojih bivših života, veličina i moći. 

Pozornicom – u prvom planu dugi je svečarski stol, u pozadini maketa krematorija iz kojeg povremeno suklja dim – promiču uzvanici rođendanskog slavlja glave kuće, patrijarha porodice, baruna Joachima von Essenbecka. On će biti prva žrtva i prvi nestati iz života i povijesti, ali ostati cijelo vrijeme na sceni, negdje po strani, kao nijemi svjedok zbivanja za koja je, naivno, mislio da na njih može utjecati. Pratimo brojna lica, neki su užasnuti pred opasnošću koja se pomalja na obzoru doba u kojem žive prijeteći da ih sve pomete, netko će reći: „Danas je u Njemačkoj sve moguće, dali smo joj bolesnu demokraciju, stara Njemačka zbilja umire…“, oni će, postupno, također biti ubijeni ili smaknuti, dok drugi uživaju u novostečenoj moći i bezobzirnoj vlasti nad tuđim životima, dekadencija, kanibalizam, smeđe košulje, perverzije, nasilje, mračna strana nacionalsocijalizma - sve je to svakog trenutka ove rođendanske proslave nad koju se nadvija kukasti križ sve vidljivije i gotovo postaje opipljivo, rođendansko slavlje pretvara se u opijelo jednoj obitelji i jednom društvu. 

Predstava zrcali to doba ne skrivajući ništa od njegove izopačenosti, odražava nam njegovu bit i suštinu, opominje da se ne igramo tom zlokobnom privlačnošću u kojoj je sve dozvoljeno, ali ukotvljeno u patnji i stradanju onog Drugog, Drugačijeg, nekoga tko ne pripada nama, odabranima voljom Vođe i Boga, i otuda jedino vrijednima. Vrlo kompaktan glumački ansambl mariborske Drame, predvođen odličnim Petjom Labovičem, u ulozi Martina von Essenbecka, sina barunice von Essenbeck, igra je izvanredna Nataša Matjašec Rošker, to ludilo i košmar doba uspona nacizma donosi iznimno uvjerljivo i upečatljivo, anatomski precizno predstava secira obitelj i društvo toga vremena, skida maske i krinku svakoga pojedinca ništa ne skrivajući, i ne ostavljajući nam mogućnost da se ne prepoznamo u nekim prizorima i replikama, da shvatimo kako i danas opasnost od takvih strujanja u društvu u kojem živimo nije nestala i da je neophodno i životno važno dići glas protiv na vrijeme – jer, ako zakasnimo, posljedice, to bar danas vidimo, mogu biti užasavajuće. 

Druga predstava, kao i treća, praizvedbe su poniknule u zagrebačkim kazališnim kućama. „Pansion Eden“ naziv je autorskog projekta tima: Juli Jakab, Arpad Schilling i Eva Zabezsinskij, uz kompletan glumački sastav predstave, njih dvanaestoro, čije su glumačke improvizacije osnovnog, početnog teksta, ravnopravan segment izvedbe, navodimo ih abecednim redom: Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Dado Čosić, Petar Leventić, Edvin Liverić, Filip Nola, Urša Raukar, Rakan Rushidat, Doris Šarić Kukuljica, Mateo Videk i Tina Orlandini. Igra se na praznoj pozornici Zagrebačkog kazališta mladih, oko nje, sve do gledališta i hodnika, njom, kao i u mariborskoj predstavi, dominira veliki slavljenički stol za 12 osoba, prekriven bijelim stolnjakom. Potom će se sve urušiti, kao i svatko od aktera predstave, igrat će se oko stola, na njemu i pod njim, upravo tako će se, postupno, ulaziti u lica komada i skidati im maske. 

Iz gotovo dokumentarnog, strogo realističnog teatra uskočiti će se u snove, jezu, irealno i onostrano, zaviriti u najskrivenije kutke svijesti i podsvijesti te naoko sretne obitelji što se okupila na svadbenoj svečanosti, a potom će se, na samom kraju, svi sudionici tog čina, nakon otkrivanja strašne tajne, ponovo okupiti oko svadbenog stola za doručkom, kao da se protekla dva sata predstave nije dogodilo ništa važno i kao da ta noć u pansionu Eden nije postojala u njihovim životima. Da je zaista postojala svjedoci smo mi, u gledalištu, ali i njihova sjećanja na ono što se zbilo te presudne noći koja je počela tako glamurozno i raskošno, kako proslave neke svadbe uobičajeno počinju, a završila mračno i turobno, kao što to obično biva nakon što se obiteljske tajne i poslovi ispod žita razotkriju i obznane. 

Arpad Schilling, (1974.), uostalom i nije redatelj od kojega bismo mogli očekivati da nas kazalištem samo zabavi i opusti, razonodi i razveseli. Pitanja i dileme koje njegove predstave iznose na svjetlo dana zahtijevaju i naš ozbiljan angažman u prihvaćanju onoga što nam iznosi kao problem. Spomenuti mađarski autorski trojac u Zagreb nije došao s gotovim tekstom nego s okvirnom pričom, glumice i glumce se uvlači, na probama, u stvaralački proces, iz njega će se uobličiti konačna vizura predstave. A sve će početi na jednoj svadbi, u imućnoj obitelji s ovih naših, domaćih prostora. Vrijeme je današnje, svadba je izabrana jer je to, tradicionalno, događaj koji slavi ljubav, privrženost i život, da bi se, vrlo brzo, odgonetnuli nevidljivi rukavci i pritoke koje će razorno podrivati sam taj život i bitno utjecati na svakoga za tim slavljeničkim stolom. 

Autori prvotnog koncepta tog „skupno osmišljenog kazališta u kojem se najveći dio ili cjelina predstavljene građe kreira, pronalazi, izabire tijekom perioda kazališnih pokusa“ (Višnja Kačić Rogošić) sami kažu: „ …to je večer u kojoj usred slavlja naprasno pukne vijest o hladnjači i mrtvim izbjeglicama, otkrivši tragove koji upućuju na moguću odgovornost nekih članova i te obitelji. Kako noć odmiče, takoreći u uobičajenu ritmu počinju padati maske, razgolićuju se likovi, na vidjelo izbijaju već spomenuti zatajeni i potisnuti strahovi, frustracije i čežnje, sada već nezaustavljivo i silovito…“ 

To što se u njima, tokom te svečane večere, kada otkrivaju svoje male, prljave tajne, tada događa, osjećaju li se oni uopće barem dijelom odgovorni za takav jedan zločin, to kako se oni odnose prema njemu – ono je što nam ova predstava želi dočarati, ukazati nam na to da nitko nije nevin, da i mi sami, u gledalištu, nosimo dio tog tereta krivnje, jer nismo učinili ništa da do takvoga jednog strašnog zločina ne dođe, nismo na vrijeme digli glas protiv. I tu se iluzija obiteljske sreće i raja u pansionu Eden urušava, pojavljuju se prvi obrisi ponora i pakla uzajamne mržnje, srdžbe, prijevare i preljuba u kojem će, postupno, sve nestati. Schilling sve to slaže i preslaguje u jedinstven paket koji nam isporučuje kao zaokružen kazališni čin, ali otvoren daljnjoj nadogradnji, dekonstrukciji i novom komponiranju neke druge cjeline koja bi govorila o istom. 

Posljednja predstava, čija je praizvedba bila pretposljednju noć u godini koja je za nama, i to u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, prvi put je na pozornicu nacionalne kazališne kuće postavila tekst hrvatskog dramatičara Mire Gavrana. Izuzetno poznat i izvođen na našim kazališnim prostorima, ali i u svijetu, iznimno plodan dramatičar, ovo mu je pedeseta drama, a 352 premijera od prve drame, još iz studentskih dana, 1983. godine, zvala se „Kreontova Antigona“, Miro Gavran (1961.) najnoviji komad piše po narudžbi HNK, a režira ga Rene Medevešek, njegov gotovo pa vršnjak (1963.). Zove se „Svaki tvoj rođendan“ i, kao što sam naslov kaže, govori o rođendanima glavnog lika, proslavama tih rođendana svakih deset godina, od 1957. do 2017. godine, kada on puni sedam desetljeća života. 

„Svaki tvoj rođendan“ prati život jedne obitelji koja se godinama okuplja oko rođendana glavnoga lika Marijana. Miro Gavran proslave rođendana prepoznaje kao dramaturški potencijal u kojemu se ukrštaju silnice različitih karaktera, sudaraju želje i događaju neka od ključnih zbivanja koja će odrediti povijest jednoga grada i jedne zemlje, koja probija iz pozadine, provlačeći se kroz njihove živote i polako ih mijenjajući. Tako o komadu govori dramaturginja Jelena Kovačić, dok će sam autor, u programskoj knjižici predstave, zapisati: „Većinu romana i drama koji su obiteljske kronike, napisane u Europi proteklih stotinjak godina, dominantno su natopljene politikom. Nisam želio ponoviti isti obrazac. Ne sporeći važnost politike u našim životima, u ovoj sam je drami nastojao svesti na onoliku mjeru koliku ima u životima većine ljudi. Ipak, većina nas, u rekapitulaciji svojega života, najznačajnijim trenucima smatrat će početak ljubavi koja nas je odredila, odlazak na studij, možda i prvi radni dan, rođenje djeteta, vjenčanje, smrt drage osobe, neka od dubokih razočaranja u ljude koji su nam bliski, pa i neke od značajnih, upečatljivih proslava rođendana, Božića i Novih godina…“

Miro Gavran, tristopedesetdrugi put na kazališnim daskama (FOTO: hnk.hr)

I time je sve rečeno, Gavran, pa tako ni Medvešek, ne upuštaju se u ona tako pomno skrivana i tajena mjesta naših života u kojima obitavamo čitav svoj život da bi se u nekom, ma kako neočekivanom i iznenadnom trenutku, otvorili svijetu, priznali korijene i uzroke vlastite zloće i zla koje nosimo duboko u sebi, strgnuli krinku koju nosimo. Proslave rođendana njihovog glavnog junaka Marijana, igra ga Luka Dragić, bit će tek povod da se o tim, „nevažnim“ historijskim etapama kroz koje akteri predstave prolaze i koje ipak sudbinski obilježavaju njihovo trajanje i prebivanje u vremenu, progovori tek usput, ovlaš ih ocrtavajući i izbjegavajući ući u njihovu suštinu. A kao jedine skrivene i dobro čuvane tajne aktera tih proslava, dakle junaka komada, na vidjelo izbijaju nesuglasice s djecom, alkoholizam i droga, i, prije svega, ljubavne afere, prijevare i preljubi u braku, što će se ciklično, iz generacije u generaciju, ponavljati i poput nekog rituala ponovno izvoditi. 

To je, naravno, legitimno, to i sam autor navodi kao cilj i svrhu, sam će objasniti zašto se bavi teatrom: „Pisati, glumiti, režirati – znači tumačiti ovaj svijet, prepričavati ga na začudan i atraktivan način, nasmijavati ljude, postavljati pitanja, davati odgovore, razobličavati laž i ljudske mane, tragati za istinom, pružati emociju, izazivati emociju…“ On i zna kako to postići, teatrolog Boris Senker to najbolje pojašnjava: „Vješto vođeni zapleti s dobro raspoređenim obratima, izravnost i jednostavnost izraza te izbor likova i problema s kojima se mnogi ljudi, bez obzira na rodne, dobne, nacionalne, svjetonazorske i intelektualne razlike, mogu identificirati, najjača su strana Gavranovih djela pa su ona prevedena na 40 jezika, knjige su mu doživjele oko 200 izdanja, a drame više od 350 različitih uprizorenja diljem svijeta. Kao jedini živući pisac, dobio je 2003. godine svoj festival izvan domovine, Gavranfest, koji se najprije održavao u Slovačkoj, od 2013. godine u Poljskoj, a od 2016. u Češkoj.“

Fenomen dramskog opusa Mire Gavrana nastavlja se, istim intenzitetom, i najnovijim komadom „Svaki tvoj rođendan“ u HNK Zagreb, velikom ansambl predstavom s više od 20 sudionika na sceni, predvođenih vrlo dobrim, na moment sjajnim, duhovitim i lepršavim Goranom Grgićem, Jadrankom Đokić, Krešimirom Mikićem, Dariom Lorenci Flatz, Olgom Pakalović, Mislavom Čavajdom … Scenografski dio potpisuje Tanja Lacko, kostim Doris Kristić, skladatelj je Matija Antolić, a koreograf Pravdan Devlahović. Medvešekova režija slijedi tu osnovnu nit – vodilju komada „tople ljudske priče o nama samima u Zagrebu i Hrvatskoj“ /(M. Gavran), ne ulazi iza one strane zrcala, ne pokazuje rugobu i nakazu „nas samih u Zagrebu i Hrvatskoj“ – to nije teatar Schillinga i Viscontija, odnosno Martinića i Matanića, to je ipak autentični i dobro znani Miro Gavran, tristopedesetdrugi put na kazališnim daskama.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: hnk.hr