Nikada nisam razmišljao gdje ću parkirati svoj automobil dok sam u Ljubljani, ali od sada ću o tom problemu mozgati malo više. Prvenstvo je završilo "moji" su osvojili dvije medalje, jer i Njemačka i Slovenija moje su druge domovine. Sasvim malo je nedostajalo da sve tri medalje osvoje "moji". Naime, možda bih se identificirao i sa Dancima samo da me onaj put na granici nisu tražili prokletu vizu.

Vjerujem rijedak je stav kojim sam se ja sada razmahao, budući je mržnja između Hrvata i Slovenaca proteklih dana narasla gotovo do svog maksimuma. Prvo su slovenski granični policajci primijenili rigorozne mjere ulaska u Deželu. Ne, nisu tražili lance i punu zimsku opremu. Poučeni slavnim kranjskim slučajem, tražili su bijesno od svih putnika karte za utakmicu, pri čemu su najviše nastradali putnici namjernici mlađe životne dobi koji s utakmicom nemaju nikakve veze, već su krenuli, recimo u Trst u shoping ili jednostavno kod prijatelja u Novo mesto. Bez karte nema u Sloveniju i točka.

Onda su Slovenci (iako je pitanje radi li se o tim našim zapadnim susjedima ili onim istočnim) po Ljubljani napadali sve na što su naišli, a da ima hrvatska obilježja. Simptomatično je to što su nailazili ili na obitelji sa maloljetnom djecom pri čemu su drvenim palicama svoju snagu pokazali ženama i djeci ili na starijim poslovnim ljudima koji su se zadnji puta potukli u trećem osnovne kada im je "onaj mali" ukrao bombone.

Stvari se nisu promijenile niti kada je Hrvatska reprezentacija svoje utakmice otišla igrati u Celje. Tamo su mučki stradali mnogi, i mladi i stari. Ne, nisu dobili batine, samo su im iz potaje, dok nitko nije gledao, probušili gume. Pedesetak guma na dvadesetak automobila. Hinjski potez, nema šta. Zamislite se u Sloveniji, mrak je, svi vulkanizeri su zatvoreni, a vi imate, baš kao i sav normalan svijet samo jednu rezervnu gumu.

Srećom mržnja nije eskalirala u sukob koji su mnogi očekivali prije, poslije ili za vrijeme polufinalnog dvoboja Hrvatske i Slovenije. Srećom.