Od završetka Domovinskog rata ovog će se ljeta navršiti 19 godina. U razdoblju od 1996. do 2013. godine ukupno je razminirano 445 kvadratnih kilometara minskih polja, a kao minski sumnjivo područje (MSP) i dalje se vodi još 603 kvadratna kilometra. Dakle, Hrvatska je od kraja rata razminirala manje od pola svojih MSP-a; procjenjuje se da je ukopano ostalo još oko 74.000 minsko eksplozivnih sredstava raspoređenih u 12 županija, odnosno na prostoru 91 grada i općine. Najzagađenije županije su Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka i Osječko-baranjska. Diljem turističke Hrvatske i dalje stoji 12.868 ploča s upozorenjem o minskoj opasnosti.

Prema Nacionalnom programu protuminskog djelovanja, prihvaćenom 2009. godine u Saboru, razminiranje bi se trebalo dovršiti do 1. ožujka 2019. godine, kad će od završetka rata proći već 24 godine. Po svemu sudeći, niti taj rok neće biti ispoštovan, jer se godišnje sakupi oko polovice planiranog novca. Najviše je trebalo biti uloženo 2013. i 2014. godine, po 572 milijuna kuna godišnje, a od 2015. godine posao se trebao lagano privoditi kraju. Međutim, ništa od toga - 2013. je prikupljeno svega 248,7 milijuna, a 2014. planira se prikupiti 293,7 milijuna kuna.

S razminiranjem se ozbiljno krenulo odmah nakon rata. Već 1996. godine osnovana je državna tvrtka za razminiranje AKD Mungos, a dvije godine kasnije i javna ustanova Hrvatski centar za razminiranje (HCR), sa sjedištem u Sisku. Od tada je, zaključno s 31. prosincem 2013. godine, na čišćenje od mina utrošeno 4,2 milijarde kuna. Od toga je 59 posto stiglo iz državnog proračuna (2,53 milijarde kuna), šest posto otpada na zajam Svjetske banke, 20 posto su sredstva pravnih osoba (investitora) koje razminiraju područje svoje ingerencije. Kad govorimo o zainteresiranim pravnim osobama to se u prvom redu odnosi na Hrvatske šume koje će, primjerice, u 2014. godine dati 20 milijuna kuna, HŽ Infrastrukturu će uplatiti pet milijuna, a Hrvatske vode četiri milijuna. Svega 15 posto od do sada utrošenog novca prikupljeno je donacijama, a iz Europske unije je do sada stiglo 23 milijuna eura. Konačni račun za razminiranje je sedam milijardi kuna, dakle treba uložiti još 2,8 milijardi kuna.

Diljem turističke zemlje i dalje stoji 12.868 ploča s upozorenjem o minskoj opasnosti, a iza njih je, prema procjenama, skriveno 74.000 minsko eksplozivnih sredstava (FOTO: Novilist.hr)

Iako su za prihvaćanje Nacionalnog programa glasale sve stranke, niti jedne godine nije bilo prikupljeno više od 300 milijuna kuna. Glavni izvor trebao bi biti državni proračun, iz kojeg je 2014. godine stiglo tek 177 milijuna kuna. Prema projekciji objavljenoj u ‘Informaciji u minskom terenu u 2014.’, (HCR, ožujak 2014.), u naredne dvije godine (2015. i 2016.) očekuje se još mršavija uplata od po 172 milijuna kuna godišnje. Uplate pravnih osoba bit će prepolovljene na 30 milijuna kuna godišnje, a donacije i darovnice smanjit će se na 2,5 milijuna kuna. Konstanta su samo EU fondovi, po 7,5 milijuna kuna godišnje, koji će tek neznatno popraviti sliku.

“Realizacija Nacionalnog programa protuminskog djelovanja je upola manja od planiranog. Glavni uzrok tome su nedostatna financijska sredstva za razminiranje. S trenutno raspoloživim kapacitetima godišnje se može u Republici Hrvatskoj razminirati od 50 do 55 kvadratnih kilometara”, navodi se u Informaciji. Dakle, treba čekati još barem 12 godina. Posao bi tako bio gotov tek 2026. godine, odnosno 31 godinu od završetka rata… U HTV- ovoj emisiji Veterani mira iz prosinca 2013. godine, tematski posvećenoj razminiranju Hrvatske, čula se i gora prognoza, da ovim tempom Hrvatska neće biti čista od mina još 20 godina, odnosno do daleke 2034. godine.

"Oni koji ne znaju što je to mina i kakav je to osjećaj satima klečati u minskom polju”

Nekoć je bilo više optimizma, koji se vremenom pokazao neopravdanim. Ivan Majdak, prvi predsjednik Savjeta HCR-a, 1999. godine izjavio je da će “2003. godine Hrvatska biti bez mina”. U to se doba puno pričalo o strojevima, kao da će oni riješiti problem mina, spominjali su se razni novi izumi za borbu protiv mina kao što su x-zrake i svjetleće bakterije. Danas dio tvrtki koristi strojeve za razminiranje, ali većina se ipak oslanja na ljudski rad.

Dio tvrtki koristi strojeve za razminiranje, ali većina se ipak oslanja na ljudski rad (FOTO: DOK-ING)

Ljudi s terena puno su realniji u svojim procjenama. Tako je u svibnju 1997. godine pirotehničar Mario Knežević za tjednik Obzor izjavio sljedeće: “Što se tiče roka od deset godina, to su gluposti. Tom poslu u Hrvatskoj ne vidim kraj, to je posao za buduću generaciju. Takvo što mogu kazati samo oni koji ne znaju ništa o tom poslu, koji ne znaju što je to mina i kakav je to osjećaj satima klečati i ležati u minskom polju”.  

Ipak je i kasnije bilo optimističkih prognoza. Damir Goršeta, prvi ravnatelj HCR-a i nekadašnji šef kabineta generala Janka Bobetka, 2002. godine rekao je kako ”očekuje da će se nacionalni program 'Hrvatska bez mina' ostvariti 2010. godine”. Već tada je bilo problema s novcem, pa je Goršeta dodao i ovo: “U 2003. godini planirano je 30 posto više sredstava nego ove godine. Nisu utemeljene glasine koje kruže među pirotehničarskim tvrtkama kako za njih neće biti posla. Posla će biti za sve jer se trenutačno 1.700 četvornih kilometara prostora vodi kao sumnjivo, a 170 četvornih kilometara stvarno minirano. U odnosu na 1997. godinu kada je bilo 13.000 četvornih kilometara sumnjive i 1.300 stvarno minirane površine, u pet godina učinjen je osjetan napredak”. Već godinu kasnije Mirko Ivanušić, pomoćnik ravnatelja HCR-a, za medije (Vjesnik, 29.9.2003.) optimistički govori da bi “Hrvatska mogla biti razminirana već 2007. godine”. U tom istom tekstu pojavljuje se naznaka jednog važnog razloga zašto se kasni, a to je - korupcija. Piše se da je “policija u suradnji s Odjelom gospodarskog kriminaliteta  provela izvid u dvije tvrtke koje se bave razminiranjem, a izvješće je podneseno DORH-u”.

Republika Hrvatska je 1998. godine ratificirala Konvenciju o zabrani uporabe, skladištenja, proizvodnje i transfera protupješačkih mina, te njihovom uništenju (Ottawska konvencija) koja je stupila na snagu 1. ožujka 1999. godine, s obvezom da se minska opasnost ukloni u roku od deset godina, odnosno do 2009. godine. Zbog nedostatka novca, RH je zatražila produženje roka ispunjenja Ottawske konvencije do 2019. godine, što je i odobreno. Sukladno tome, u rujnu 2009. godine Sabor RH je usvojio Nacionalni program protuminskog djelovanja u RH, u kojem se kao novi datum navodi 1. ožujka 2019. godine. Zbog nedostatka novca, očito niti 2019. godina kao rok neće biti ispoštovan, pri čemu nije glavni problem u nepoštivanju neke međunarodne konvencije, već u tome što na velikim područjima RH niti 2019. stanovništvo neće moći normalno živjeti, a i dalje će biti sputani u raznim gospodarskim aktivnostima.

Planirano se itekako razlikuje od ostvarenog (ILUSTRACIJA: HCR)

Na žalost, svaka nova godina takvog odgađanja znači i nove probleme. Primjerice, za vrijeme rata, mine su mahom postavljane na livadama i oranicama. U međuvremenu je vegetacija prekrila ta područja i čišćenje terena je postalo znatno teže. Sada je, po navodima HCR-a, 67 posto minskih polja pod šumom, pa je svake godine potrebno i puno više vremena da ih se očisti iz zemlje, a i sve je manje živih svjedoka. Pored toga sada su se javili i dodatni, posve neočekivani problemi - zbog nedavnih poplava u Slavoniji pojavila se opasnost da se mine, koje su godinama bile na poznatim lokacijama, počnu micati. 

Trpi turizam, trpi gospodarstvo

U ožujku 2012. godine i Udruga poslodavaca humanitarnog razminiranja pri HUP-u upozorila je kako novac osiguran u proračunu nije dovoljan za normalan i kontinuiran proces humanitarnog razminiranja i ne osigurava ispunjenje Nacionalnog programa protuminskog djelovanja koji predviđa uklanjanje mina iz Hrvatske do 2019. godine.

“Izdvojena proračunska sredstva popunjavaju tek 60 posto kapaciteta postojećih tvrtki, odnosno osiguravaju im svega 14 plaćenih radnih dana u mjesecu. Prošle godine proračunom je za razminiranje bilo osigurano 234,8 milijuna kuna, odnosno desetak milijuna kuna manje nego ove godine. No, ustrojen je novi ured – Ured za razminiranje – čiji je ovogodišnji proračun nešto veći od 1,1 milijuna kuna, a ta sredstva, zapravo, nisu namijenjena fizički razminiranju, već administraciji Ureda pa ih niti ne bi trebalo gledati kao sredstva koja će se iskoristiti za čišćenje zemlje od mina. S obzirom na financije koje se za proces razminiranja izdvajaju taj će posao trajati još minimalno 15 godina. Osim što će se time probiti rokovi iz Nacionalnog programa, Hrvatska će time prekršiti i međunarodnu Ottawsku konvenciju kojom se prvotno obvezala problem mina riješiti do 2009. godine nakon čega joj je rok produžen do 2019. godine”, napomenuli su HUP-ovci. 

Novi detalj u cijelom problemu predstavljaju i nedavne poplave (ILUSTRACIJA: Vlada.hr)

Od ukupnog minsko sumnjivih područja, 67 posto otpada na šumsko područje kojim u najvećem dijelu gospodari tvrtka Hrvatske šume, a manji dio se odnosi na privatne šume. HCR procjenjuje da je vrijednost drvnog bogatstva koje se zbog minske opasnosti ne može koristiti oko 170 milijuna eura. Na poljoprivredno zemljište otpada 19 posto, a od toga 55 posto otpada na oranice, ostalo su livade i pašnjaci. Prema Nacionalnom programu problem oranica bi trebao biti riješen do kraja 2014. godine, međutim zbog manjka novca sve oranice će biti razminirane tek 2016. godine. U ovoj godini su razminirane oranice u Vukovarsko- srijemskoj županiji, a do kraja 2015. će biti razminirane sve oranice u Osječko-baranjskoj županiji.

Trpi i turizam, jer čak 60 kvadratnih kilometara minski sumnjivih područja nalazi se u zaštićenim dijelovima prirode kao što su Nacionalni park Paklenica, te parkovi prirode Kopački rit, Velebit, Lonjsko Polje i Papuk koji se stoga ne mogu koristiti u punom turističkom potencijalu. Također, zbog minske opasnosti nije moguće provoditi mjere protupožarne zaštite. Zbog mina, na čekanju je i Centar planinskog turizma projekt Sveto Brdo u Parku prirode Velebit, sa žičarom prema Jasenicama. Tamo bi se trebalo razminirati 2,5 kvadratna kilometra, kako bi se moglo aplicirati za fondove EU, a ako se projekt realizira samo u malenom ličkom Lovincu posao bi našao vrlo velik broj ljudi.

Pored navedenog, preko 50 kilometara minski sumnjivog područja odnosi se na granični pojas sa Bosnom i Hercegovinom što onemogućuje kvalitetno nadziranje državne granice, odnosno stvorene su zone u kojima se odvijaju ilegalne aktivnosti kao što su šverc ljudima i robom, ilegalni prelasci granice, krađa drvne građe iz šuma, te krivolov. Ova granica je ulaskom Hrvatske u EU postala vanjska granica EU na kojoj institucije RH moraju uspostaviti potpunu kontrolu, napominju u HCR-u. 

HCR: “Nastavi li se ovakav trend financiranja, razminiranje neće biti gotovo do 2019.”

Od 2002. godine, kada su u realizaciji bila dva zajma Svjetske banke do 2005. godine, zamjetan je pad sredstava iz državnog proračuna koji je nadomještan sredstvima investitora i donatora. Od 2006. do 2009. godine sredstva proračuna su rasla, ali su se smanjivala sredstva donatora i investitora. Od 2010. godine primjetan je ponovni pad proračunskih sredstava, donatora i investitora (osim Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda), ali i porast korištenja sredstava pretpristupnih fondova EU. Hrvatske šume su zbog smanjenja prihoda OKFŠ-a (opće korisna funkcija šuma), svoj plan sredstava za razminiranje smanjile na 25 do 30 milijuna kuna godišnje, a ostali investitori su uglavnom riješili problem razminiranja svoje infrastrukture (Janaf, HAC, HC).

Svake godine posijane mine odnose nove ljudske živote (ILUSTRACIJA: HCR)

Zbog globalne gospodarske krize, novih kriznih žarišta, prirodnih i humanitarnih katastrofa, te ulaska Hrvatske u EU došlo je i do pada donacija. HCR je do sada svake godine nominirao projekte razminiranja, a u suradnji sa Središnjom agencijom za financiranje i ugovaranje (SAFU) postignut je dogovor da se sredstva koja se ne budu mogla ugovoriti do krajnjeg roka završetka projekta, ugovore sa HCR-om za financiranje radova razminiranja. Do sada je EU kroz razne programe financirala razminiranje u iznosu od 24 milijuna eura, od čega iz pretpristupnih fondova u zdanje četiri godine 7,7 milijuna eura, a pred potpisivanjem su dva ugovora vrijednosti 7,1 milijun eura.

U Informaciji o minskom terenu u 2014. godini stoga se izrijekom navodi: “ako se ovakav trend financiranja nastavi neće se moći realizirati Nacionalni program protuminskog djelovanja, te će se morati pristupiti njegovoj reviziji, a o istom će se morati izvijestiti i međunarodna zajednica”.

Pitali smo Dražena Jakopca, brigadira i nekadašnjeg pomoćnika ministra obrane, koji je prije nešto više od godine dana preuzeo dužnost ravnatelja HCR-a, javne ustanove sa 150 zaposlenih, koliko je 2019. godina realna kao cilj.

"Osjećam se kao žicar"

“Ukoliko ostane sve kao što je sada 2019. godina nije realna i u tom slučaju moramo redefinirati Nacionalni program, izaći pred sabor i reći da to nije to. Imamo strateški dokument, Nacionalni program protuminskog djelovanja, kojeg su prihvatili svi u Saboru, od krajnje lijeve pa do krajnje desne opcije. Tamo lijepo piše, iz godine u godinu, koliko nam treba novaca da zemlju očistimo od mina do 1. ožujka 2019. godine, a na što se Hrvatska obvezala potpisom Ottawske konvencije. Žalosti me što niti jedne godine ne uspijevamo prikupiti koliko smo zacrtali, to nije veliki novac s obzirom kakav ogroman benefit daje. Pa sav bi se taj novac odmah vratio kroz gospodarstvo. Ove smo godine teškom mukom nakon rebalansa proračuna osigurali plan prihoda od 239,4 milijuna kuna, od čega iz samog proračuna 177 milijuna kuna. Dio onog što su nam uzeli u rebalansu, nadomjestili smo pretpristupnim fondovima EU- IPARD smo puno iskoristili, pa ukupno imamo 293 milijuna kuna. I dalje smo daleko od zacrtanih 572 milijuna kuna godišnje. Nema osobe kojoj nisam pisao niti modela koji nisam proučio. Radimo nešto plemenito, a stalno se osjećam kao da nešto žicam”, kaže Jakopec.

Novi ravnatelj institucije koja je najodgovornija za razminiranje Hrvatske ipak ne gubi optimizam. Pohvalit će se kako je od svog dolaska reorganizirao HCR, koji godišnje košta 37 milijuna kuna, na čemu se u kratkom roku uštedjelo 5,3 milijuna kuna. Kad je preuzeo HCR, zatekao je dvojicu zamjenika, šestoricu pomoćnika i šest sektora. Zaključio je da mu zamjenici više nisu potrebni i više nema niti jednog, a broj pomoćnika i broj sektora sveo je na tri. Također je ukinuo podružnicu HCR-a u Karlovcu, nepotrebnu jer se centrala nalazi u nedalekom Sisku.

“Ne bojim se za 2016. ili 2017. godinu, no ova i ona iduća godina su nam kritične. Moramo nekako prebroditi taj strateški jaz i senzibilizirati okolinu za problem mina, a ne da se o njima govori samo kad budu poplave ili neka druga tragedija. Vode su, baš kao i mine, problem cijele regije”, kaže Jakopec.

Nakon što se zajedničkom akcijom očistila mađarska granica, Hrvatska je jedina zemlja u EU koja je zagađena minama (FOTO: DOK-ING)

Otkako je Hrvatska ušla u EU, Jakopec u svakoj prilici naglašava kako mine nisu samo naš problem, jer je Hrvatska jedina članica EU zagađena minama. Jedino je još u Mađarskoj bilo minskih polja, također zaostalih iz doba rata u Hrvatskoj, a očišćena su kroz prekogranični projekt s RH. Jakopec tvrdi da se zbog tolikog kašnjenja štete multipliciraju.

“Imamo ukupno 630 pirotehničara, koji su u prosjeku stari od 35 do 40 godina. Za pet godina bit će sigurno manje spremni za taj posao nego danas, imat će veće dioptrije i više godina. Ajmo iskoristit te ljude koji nešto znaju”, poziva ravnatelj HCR-a.

Kao javna ustanova, HCR je tražio od vlade suglasnost i jamstvo da se kod HBOR-a zaduži za 100 milijuna kuna do 2016. godine, kako bi se HCR reorganizirao i do 2019. godine ušao u drugi organizacijski oblik.

“Ti se ljudi ne smiju bojati za svoju egzistenciju, mi njih i dalje trebamo - u budućnosti možda kao centar za krizne situacije, kakva je bila sada ova s poplavama. Imamo sva ta znanja i iskustva, ali i dobre strojeve za razminiranje. Na tom su se polju etablirali Đuro Đaković i DOK-ING i tvrtka Istraživač iz Nuštra, a neki su domaći strojevi prodani Amerikancima za Irak i Afganistan. Uostalom, i nama susjedna BiH tek treba riješiti svoje probleme s minama, zašto im ne bismo pomogli i ujedno zaposlili naše ljude? Treba razmišljati o izlaznoj strategiji, o izlasku na međunarodno tržište”, kaže Jakopec.

Tu se postavlja pitanje zašto ta znanja nisu već davno iskorištena, pogotovo jer je nakon rata bilo planova da Hrvatska postane svjetski relevantan centar i izvoznik znanja o razminiranju.

“Nažalost, skoro svi su gledali kratkoročno, unutar svog mandata. Treba strateški planirati, sustavno postaviti stvar. Imali smo šansu 90-ih biti lider u razminiranju, u regiji jesmo lider, ali ta priča nikada nije dograđena. Puno je stranaca ovdje dolazilo i kupilo naša iskustva, oni su poslije gradili svoje centre, a mi to nismo znali kapitalizirati kroz podizanje centra za razminiranje, za razvoj i obuku, gdje su mogli dolaziti ljudi iz cijelog svijeta, iz svih zemalja zagađenih minama”, zaključuje Jakupec.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr

Ovaj tekst prvi je u nizu tekstova iz serije "Razminiranje Hrvatske", koji nastoji odgovoriti na pitanja zašto, toliko godina nakon završetka rata, Hrvatska još nije razminirana, te koliko je novca ukupno potrošeno za razminiranje, koliko je novca došlo u Hrvatsku kroz donacije za razminiranje i gdje je taj novac završio. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.