U paketu raznih zakona do kraja godine osvanut će pod saborskim božićnim drvcem i onaj koji se odnosi na pomorsko dobro i morske luke. Između kompletne legislative koja inače djeluje neumoljivo uspavljujuće na prosječnu publiku, sa svim svojim začkoljicama i suhoparnim pravnim rječnikom, ta je konkretna zakonska tematika definitivno u vrhu oskudne i ekskluzivne atraktivnije ponude. Generalno, smatra se da su ljudi ovdje na malo što osjetljivi kao na opće pravo pristupa užem obalnom pojasu Jadrana i samome moru.

Nakon prijetećih najava da bi dorađena materija trebala širom otvoriti vrata privatno-komercijalnom ograđivanju plaža, međutim, strasti su se ipak donekle primirile. Predlagatelj zakona, Ministarstvo mora i prometa, na koncu nije uvrstio tu mogućnost u posljednji nacrt, iako jest neke druge sumnjive momente koji nisu vidljivi otprve.

Lako je odmjeriti javno raspoloženje: već tjednima u toku je e-savjetovanje, i potrajat će do 17. prosinca, pa se po tamo zabilježenim reakcijama može ustanoviti ponajprije kako sudionici listom imaju prigovor na formalni okvir rasprave. Onemogućeno im je, naime, komentiranje pojedinačnih članaka, umjesto kojeg imaju priliku osvrnuti se isključivo na čitava poglavlja. To je pak protivno državnom Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata.

Ujedno je posrijedi jak povod za alarm, jer malo tko vjeruje da je takav rijedak potez odigran slučajno, dok se odlučuje o najvećem javnom dobru u ovoj zemlji. Podalje od eliminirane direktne opasnosti zagrađivanja plaža, dakle, zacijelo bi bilo uputno provjeriti druge moguće zakonske klopke, a postavljene u interesu onog istog već spomenutog privatnog biznisa.

Detalj s prosvjedne akcije Pokreta otoka otprije pet godina (FOTO: HINA: Lana Slivar Dominić)

Našemu svijetu u ovakvim situacijama obično na um pada ona legendarna alanfordovska diferencijacija na plaže za bogate i plaže za siromašne. Uvjerljiva je, realna i efektna, te ne štedi sarkazma kroz kakav se dade ispucati ljuta frustracija uslijed standardne, planetarne socijalne nepravde. No svejedno se političko i pravno mešetarenje pomorskim dobrom ne odvija samo u domeni gotovih plaža, kao što otkriva i ovaj legislativni primjer. Odnosno, pokazuje da bi obalu, iliti sve naše Vruje – da se oslonimo na jedan od najpoznatijih slučajeva – lakše bilo preizgraditi legalno, po propisima.

Prije svega, zakonodavac nudi širok brisani prostor za gradnju na koncesioniranom području, pa slobodno dajmo mašti na volju. Ili naprosto počujmo najavu s jedne nedavne panel-rasprave na kojoj je kazano da će se prvi red do mora uskoro pretvoriti u drugi, jer se nasipanje obale nastavlja bez pauze. I to dok se po klimatskim promjenama očekuje globalno dizanje morske razine i, upravo obrnuto, pretvaranje prvog reda u nulti.

Uglavnom, temeljni problem s koncesijama nastaje već zbog toga što ih dodjeljuju lokalne vlasti čiji se budžeti hrane sličnim akvizicijama, naročito tamo gdje nema druge ekonomije izvan turizma, a takva nam je obala danas gotovo u cijelosti. Kad još čujemo da nacrt zakona nije usklađen s propisima za prostorno planiranje morskog područja koji nisu ni doneseni, a trebali su biti prije godinu i pol, postaje jasnije o kakvom je potencijalnom žarištu makinacija riječ.

Uputstvo iz Bruxellesa za usvajanje takvog propisnika nije ni prva ni zadnja direktiva Europske unije koju Hrvatska ne stiže ispuniti na vrijeme. Na nesreću, njezino ignoriranje moglo bi biti među najizrazitije toksičnima, u pravnom smislu, baš s obzirom na postojeću graditeljsku euforiju na ovdašnjem dijelu Jadrana. Hrvatska morska obala, sa svim otocima, čini se neiscrpnim gradilištem, a zapravo je već odavno krajnje ugroženo.

A što kada prvi red do mora postane drugi red? (FOTO: Lupiga.Com)

Ruku na srce, zakonopredlagatelj je u ovoj verziji teksta predvidio milijunske kazne za bespravnu gradnju na pomorskom dobru. Reklo bi se da će tako doskočiti premnogima bezobzirnim ilegalnim graditeljima, ali samo ako ne znamo da u biti nema tko prijaviti njihovo nedjelo, izaći na teren i napraviti zapisnik. Jer, nadležnosti oko toga gube se negdje u pličini između lučke kapetanije, komunalnih redara i državnog inspektorata. 

Neće stoga pomoći ni planirano organiziranje registra gradnje na pomorskom dobru sa stanjem zatečenim 2011. godine, kad je situacija detaljno snimljena. Zaludu sve takve i slične mjere ako uopće nema za to striktno ovlaštenih i motiviranih javnih ili državnih tijela i službenika. Da ne spominjemo kako samovolji lokalnih šerifa nitko ne kani ozbiljno stati na kraj, još otkako se po medijima govorka da bi im trebalo smanjiti broj.

Redizajn države, teritorijalni i lokalno-upravni, doduše, posve je druga tema, sa zasebnim minskim poljem antidemokracije u koji se lako zabasa uslijed prezira spram javnih službi. Pitanje izloženosti javnog dobra lošim utjecajima, s druge strane, tiče se prvenstveno državnih vlasti koje očito i dalje podržavaju sivu zonu mogućnosti zloupotrebe.

S tim u vidu, pripremimo se na vladino hvalisanje tobože dotjeranom legislativom koja će spriječiti daljnje gadosti s prisvajanjem obale i mora. Potom dočekajmo novu seriju afera s nasipanjem uvala, betoniranjem stijena, ograđivanjem prolaza, zidanjem apartmana. Samo ne zaboravimo između toga održati budnim nepovjerenje i otpor prema regulatoru i kapitalu u dosluhu, jer će jedino o tome ovisiti budući razmjeri ove svakako pogubne prakse, i njezini odjeci na tržištu nekretnina po svim redovima do mora.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"