Dobar dio svog života proveo sam na Jadroliniji. Tog vrelog ljeta 1986. godine prvi put sam ušao na trajekt, popularnu „šešulu“, već tada trideset godina star desantni brod JNA. Miris broda zapamtiš zauvijek jer su brodovi isti ka i ljudi što je rekao Toma Bebić. Svaki je različit, i svaki je poseban na svoj način. 

U ta zlatna doba Jugoslavije još su Jadranom plovili „pjesnici“ kako su ih stari mornari zvali, a splitski miljenik u floti bio je Ero, renoviran iza velikog požara u portu Splita tamo sredinom sedamdesetih. Ero je imao dušu, kao uostalom i moja Šoltanka koja je bila u srcu svih putnika sa Šolte. Onu Fellinijevu simfoniju Mediterana mogli ste osjetiti baš na tom malom trajektu, „škovaceri“ prilagođenoj za male škoje. Šoltani su se ženili i porađali na njoj i nije bila rijetkost da u isto vrijeme prevozimo i lijes za sprovod i svatove. 

Kako je brodski salon bio malen, tako bi se Šoltani natiskali na šank. Onako sitna odmah su me prozvali „mali od kamare“ i od tog dana bio sam dio otoka jer su brodovi i njihova posada dio škoja. Neraskidiv i vječan kao i more samo. Posada broda znala se na škoju i držalo se do tih ljudi. Za svaku pizdariju ne može se do Splita, pa bi posada znala učinit kakvu sitnicu koja puno znači, a zbog koje se ne isplati izgubiti čitav dan. Dignuti lijek, dostaviti kakav paket ili djeci u grad isporučiti maslinova ulja ili kakvu spizu. Otočani su vazda voljeli svoje pomorce Jadrolinije, a bogme i oni njih. Nije bila rijetkost da bi koji mlađi našao ženu pa i život na škoju. 

Iz mladosti pamtim mirise. Pamtim miris drva te stare „škovacere“, pamtim miris šalše iz brodske kuhinje i miris plahti postelje u kabini. Pomorci Jadrolinije posebna su vrsta ljudi. Uglavnom su to ljudi sa škoja koji su sanjali samo jedno. Da navigaju. Kad bi ih pustilo more, kad bi se skućili, završili bi na Jadroliniji. Doma si, a opet nisi doma. Opet navigaš, a svakom pomorcu samo je to i bitno. Biti uz more i na moru. Na kuverti broda, uz timun ili u njegovoj utrobi. Za makinjom.

Uvijek sam se divio tim ljudima. Ljeti sav teret turizma prebace preko kostiju. Sve te silne strance polulude od nesnosnih vrućina i kilometarskih kolona. Sve te silne automobile koje „stivati“ treba u garažu da još barem jedan stane uz rampu. Sva ta vrela ljeta i znoj na plus četrdeset, razumjeti sve te turiste i domaće, dati im savjet i upute. Sve ih sigurno prevesti do odredišta. No, najviše sam posadu cijenio radi zima. To je ono kad utihnu škoji, a bura počne svoj ples po kanalu. Zimi kada jugo ili lebić razruju more, samo je u kanalu - trajekt. I pomorci na njemu koji riskiraju glavu za pet putnika.

Posada broda znala se na škoju i držalo se do tih ljudi (FOTO: Lupiga.Com/Denis Lovrović)

Prolazile su godine i stare "pjesnike" i "škovacere" mijenjali su "novi" brodovi. Gradile su se nove rive, a sve bi bilo isto. Brodovi koji su se kupovali bili su stari desetljeća i razjebani. Naši pomorci na remontu bi ih dovodili u red i vrtili glavom. Nasred rive u Trogiru jednom nam se odvojio lim od otplate i ruzine i u makinu je ušlo more. Takve smo brodove kupovali, farbali da izgledaju kao novi, i na takvim brodovima naši pomorci Jadrolinije plove od kada znam za sebe. Izvanka lijepi i mladi, iznutra groblja koja se mukom održavaju. 

„Za nikakve pare“, kukali bi moji pomorci, a more je kruh sa sedam kora pa se to oduvijek znalo. Da je u Jadroliniji mizerija, a glava u torbi. Posebno zimi kad se dolazi pod jugom, a motori stari i u kurcu. Udaralo se o rive, zapalila se Bračanka, padale su rampe i iskakale kopče u manovri pred rivom. Svi zaposleni pomorci pitali su se dokle i gdje odlaze svi ti silni novci koji se ljeti zarade?

U koju prokletu crnu rupu nestaju milijarde, da nikad veće plaće i nikad novog broda? I pitali su se sve ove puste godine. Pitali su se i od kada mene na Jadroliniji nema zadnjih petnaest godina i nitko nikada nije odgovor znao. Bahate uprave spominjale su nerentabilne linije, a pomorci su, kako je rekao najnoviji „guzonja“, najveći trošak firme. A „guzonje“, njih je uvijek na to mjesto postavljala politika jer je Jadrolinija, vjerovali ili ne, bila i ostala državna. Državna krava za mužnju. 

Kada su sindikalisti upozoravali, pa čak i vodeći ljudi firme davali ostavke jer su „novi“ brodovi ostajali u kanalu bez pogona, nikoga nije bilo briga. Naši škoji su blizu, a ljeta bez velikog nevremena pa je sve išlo po starom. Do neki dan, kada se dogodilo nezamislivo. Najstrašnije što se moglo dogoditi ljudima koji su radili svoj posao na brodu starijem od mene, a ja imam pedeset i kusur. 

Iz mladosti pamtiš samo mirise, i pamtiš ljude. Te ljude, pomorce, zapamtiš samo po žrtvi. Žrtvi koju plaćaju za svoju opijenost morem. Žrtvi koja je oduvijek bila tu, a uvijek i isključivo samo njihovim vještinama i samoprijegorom izbjegnuta. Dok jednom nije popustio i čovjek i metal. Jer sve ima rok trajanja. Osim ljudske pohlepe. Jedino je ona vječna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Denis Lovrović

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"