To s mojom glavom dogodilo se nekako prirodno. To doba u koje ja ustajem iz kreveta pristojan svijet nikad ne bi nazvao jutrom, ali, dobro, nije bitno kako tko zove određeno doba dana, bitno je da bih godinama, svakog jutra, čim ustanem iz kreveta, gurnuo glavu u ekran. Iz dana u dan moja glava bi se stapala s tim pravokutnim svjetlećim krajolikom. Zato me to što se dogodilo s mojoj glavom nije iznenadilo. Moja glava je postala ekran, flatscreen, lcd, hd. 

U mojoj glavi svijet zaudara na genocid i ljudski očaj. Ubojice se rukuju i onda zategnu kravatu. Nakon toga svečano upucaju psa lutalicu i odrede dozvoljen broj maslina u ljudskom obroku. Zatim odu na pričest. Poškrope ih ustajalom vodom i usput blagoslove naftu. Bitno je da se puške podijele ravnopravno. Svaki vizionar želi osnovati i podignuti grad. Netko mora za to izgubiti dijete, oca, majku. 

Sav je svijet u glavi – ekranu (SCREENSHOT: YouTube)

Svi moji prijatelji također imaju pravokutne glave. Svi nepoznati prolaznici na ramenima nose ekrane. Netko je rekao evolucija. Netko drugi je došapnuo: sve lijepo na svijetu napravili su neki davni zločinci. Takav smo ugovor potpisali dok smo bili omamljeni. Ljubav je lako mjerljiva. Svaki potez ljubavnika proračunat. Svaki trzaj tijela uvježban. Naše vođenje ljubavi je precizno kao nacistički slet. Okrećemo se i dodirujemo po jasnim uputama. Zato je pijanstvo jedini oblik slobode. Svi drugi oblici slobode upisani su u sustav i za njih se više ne možemo boriti.

Moja glava ekran je prazna od misli. U njoj se samo informacije gomilaju. Proces njihovog povezivanja je nemoguć jer postoji bojazan od kratkog spoja. Jednako tako postoji strah od nepredviđene seksualne poze. Sustav glava – ekrana je savršeno uvezan. Mi smo šareno, svjetleće bratstvo budućnosti. Prsti nam se izdužuju. Imamo i mržnju prilagođenu svakoj zasebnoj skupini glava – ekrana. 

U koji god grad odemo znamo raspored na policama supermarketa. Našu hranu proizvodi jedno jedino društvo s licencom za proizvođenje hrane. S hranom se nije šaliti. Avioni često padaju u mojoj glavi – ekranu. Nitko nije preživio život, tvrdi neki kavanski filozof. Sav je svijet u glavi – ekranu. Svaka nesreća, svako kraljevsko i estradno vjenčanje, svaka povećana sisa, bljesak međunožja, usputni seks dvoje stranaca.

Prsti nam se izdužuju (FOTO: pixabay)

Nitko danas nema doma. Svijet je uvijek u našoj kući, u našem dnevnom boravku, u kuhinji, na klozetu, svijet se osjeća ugodno, svijet se osjeća pozvano i opušteno. Svijet koji gori, jebe se, hrani, gladuje, džogira, odlazi u teretanu, kupuje košulju, drogira se. 

Jednostavno je zaklati vrat na kojem počiva glava – ekran. Mojom glavom - ekranom prolazi bezbroj slika u nanosekundi. One su neprocesuirane. Moj mali telefon ima više memorije od mene, ali on samo zbraja i oduzima, množi i dijeli. Povijest razmišljanja je došla svom kraju. Odgovore je jednostavno kupiti. Odgovori su aplikacije na slobodnom tržištu. Ovo je duševni poremećaj.

Grozno izgledam. Moram kupiti frizuru za svoju glavu – ekran. Frizura određuje kojem plemenu glava – ekrana ne pripadam. Takav je slučaj sa mnom. Gradim se običnom napravom. Pokornom mašinom. Poniznim bićem. Raduju me reklame koje oglašavaju akcijske cijene sreće. Ali nikako me ne napušta osjećaj da me netko zajebava.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Radmila Vankoska