Društvene inovacije se prema Zakladi Young uopćeno shvaćaju kao „nova rješenja (proizvodi, usluge, modeli, tržišta, postupci i tako dalje) koja zadovoljavaju određene društvene potrebe (i to učinkovitije od postojećih rješenja) i koja istovremeno omogućuju razvoj novih ili boljih sposobnosti nekog društva. One omogućuju da društvo svoju imovinu i resurse koristi na kvalitetniji način. Društvene inovacije dobre su za društvo i dobre su za sposobnosti društva kao djelatne cjeline.“ 

Tako kaže teorija. U praksi društvene inovacije mogu značiti mnogo, i to se često ističe kao svojevrsna prednost korištenja ovog takoreći neuhvatljivog pojma. No, neupućenom ne moraju značiti ama baš ništa. U Hrvatskoj društvene inovacije još uvijek ne predstavljaju mnogo, ali nije točno ni da ne predstavljaju ništa. Zasigurno, inovacije odozgo – od strane države – ne postoje, kao što ni dobra vladavina u Hrvatskoj ne postoji. Istovremeno, tamo gdje se pojavljuje, termin „društvena ili socijalna inovacija“ mnogim akterima i kritičkim glasovima iz civilnog društva (i njegovih kuloara) zazvučat će suspektno, kao neoliberalna potka za prebacivanje odgovornosti s države na društvo, za privatizaciju javnih usluga ili pak kao menadžerski ures korporacijama koje uz mnogo zla, eto, uspijevaju ostvariti i ponešto dobra ... Pa ipak: onkraj crno-bijele logike u društvu se događaju pozitivni pomaci na koje valja ukazati, učiniti ih vidljivijima i tako ih osnažiti te dopustiti da inspiriraju i druge. 

Kako se od ove godine voditelji društveno angažiranih projekata, i to iz niza sektora od javne uprave preko udruga do profitnih poduzeća, mogu prijaviti za nagradu koja društvenu inovaciju nosi u samom imenu – SozialMarie: Prize for Social Innovation – razgovarali smo s predstavnicima nekih od relevantnih sektora koji su dali svoje spontane reakcije na društvenu ili socijalnu inovaciju kao svojevrsni „kvazikoncept“. Kako ističe Nenad Maljković, naš prvi sugovornik, inače praktičar permakulture i commonist iz Zagreba, društvena inovacija je u osnovi ambivalentan pojam. Ambivalentnost proizlazi iz njegova historijskog razvoja (bolje, degradacije) od izvorno socijalističkih ideja vezanih za rušenje ili reformu kapitalizma do njegove (neo)liberalne aproprijacije od sedamdesetih godina naovamo. Društvena inovacija tako sadržava dva međusobno sukobljena principa: kontrakulturni pristup društvenim temama s jedne strane i kapitalistički pristup s druge. Mada izvorno osmišljena i prakticirana kontrakulturno, kasnije ju je slobodnotržišna ideologija doslovce „kidnapirala“ i upregnula u svrhu legitimacije privatizacije javnih usluga. 

I doista, ako bismo radili diskurzivnu analizu pojavljivanja pojma „društvena inovacija“, našli bismo ga u blizini nekih u nas relativno mladih pojava kao što su društveno poduzetništvo, crowdfunding ili start up. U tom se kontekstu društvena inovacija reducira na samoorganizaciju građana i lišava se kritičkog stava prema državi i korporacijama, koje su najčešće odgovorne za sistemske probleme na koje inovacije uopće nude rješenja. I dok će neki u svojoj društvenoj praksi zazirati od suradnje bilo s državom bilo s korporacijama, društvena inovacija u svom najraširenijem smislu nije isključiva ni prema jednima ni prema drugima. Umjesto da izbjegava polarizacije, i mada je indiferentna prema diskretnom šarmu i države i kapitala, društvena inovacija radi s resursima koji se u danom času nude, nadajući se transformaciji uvjeta koji lokaliziraju te resurse u rukama pojedinaca što se kriju iza apstrakcija „država“ i „korporacija“.

Natječaji koji kopipejstaju kriterij inovativnosti nisu u stanju primijetiti inovativnost na djelu (FOTO: Pixabay)

Zato se Maljković, ali i ostale naše sugovornice – Ana Teskera iz Brlog zadružne pivovare, Ivana Pejić s portala Kulturpunkt te Ana Habdija Šorša iz udruge Ambidekster klub – nedvosmisleno opredjeljuju za prvo, kontrakulturno shvaćanje društvene inovacije. Svi oni su istaknuli da se „društvena inovacija“, upravo stoga što je intencionalno lišena svojih ideoloških predznaka, uglavnom doima praznom ili bar nedorečenom. Zato traži konkretizaciju.

Ako je sagledavamo isključivo kao pojam koji se, bez jasnog uporišta, zaziva kao neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar, onda se društvena inovacija, zahvaljujući svojoj konceptualnoj neuhvatljivosti, doista može značenjski okrenuti kako je komu milo i drago. To se ispostavlja kao osobit problem kad se ona definira kao pomodni cilj javnih natječaja koji je ne određuju pobliže niti konkretiziraju njezine ishode. Dakle, društvena inovacija nije samo ambivalentan, nego i često arbitraran pojam. Stoga se s pravom postavlja pitanje je li nam ona – kao termin – uopće potrebna. (Neupitna je pritom svrsishodnost društvene inovacije kao prakse: međutim, a na to upozorava Ana Habdija Šorša, inovacija u praksi postoji i mimo natječaja koji je „potiču“ ili „traže“. Štoviše, ako javni natječaji i pozivi nemaju adekvatnu optiku da uoče inovaciju ni kad im se servira, onda se ona događa isključivo onkraj natječaja.) 

Slične manipulacije sustižu i bitno uže definirane fenomene, primjerice društveno poduzetništvo. Prema permakulturnom shvaćanju, ono prvenstveno znači brigu za planet, brigu za ljude te pravednu raspodjelu resursa i dobiti – a ne yuppijevski start up s egzorbitantnim potencijalom za rast i dobit. Bilo kako bilo, svijest o društvenoj vrijednosti novine – zvali je mi „inovacija“, „maštovitost“, „kreativnost“ ili kako drukčije – jest bitna. Jer društveni angažman, javni rad traži podstrek, kontinuirano priznanje, i mora moći zapaliti i druge da ga se prihvate. 

Upravo tu zapaljivost inovacija naglašava Ana Habdija Šorša. Istovremeno, ona kritizira izokrenutu metodologiju diktiranja inovativnosti prema deduktivnom modelu, što u osnovi ograničava inovativne prakse i sputava ih u isprobavanju pokušaja i učenju putem pogrešaka. Natječaji koji kopipejstaju kriterij inovativnosti nisu u stanju primijetiti inovativnost na djelu, onakvu kakva je – gledano primjerice iz perspektive socijalnog rada – presudna za puko preživljavanje.

„Ljudi znaju biti iznimno kreativni i inovativni u iznalaženju rješenja za opstanak – ali to nisu kreativnost i inovacija kakvu bi natječaji prepoznali i priznali“, kaže Habdija Šorša. Institucije i donatori, umjesto da uvjete za inovaciju uzimaju iz navodno univerzalnih teorija o uspješnom društvu i pokretačima promjene, trebali bi početi da motre, slušaju i prate umijeće življenja i preživljavanja konkretnih ljudi i organizacija, i to tako da „uče iz njihove teorije življenja“. Šoršine su opaske bliske Maljkovićevoj distinkciji između NGO-a koji, kako kaže, „žive od projekata“ i „stvarnih, autentičnih organizacija koje žive od angažmana ljudi koji ih čine“. A hoće li natječaj prepoznati i pozitivno vrednovati ovo drugo ili ono prvo – to je već pitanje političkog i društvenog senzibiliteta onih koji odlučuju o (ne)pravednoj raspodjeli javnih sredstava. 

Intuicija nalaže, a isto je pokazalo i jedno suvremeno istraživanje, da su „životni ciklusi (procesi nastanka, stabilizacije i postupno povećanje) socijalnih inovacija veoma kontekstualni“. S obzirom na rečeno, naši sugovornici gotovo jednoglasno ukazuju na proturječan status društvene inovacije s obzirom na krizno stanje u vremenima nakon demontaže socijalne države. Dok inovacija, uopćeno govoreći, pretpostavlja novinu koja znači odmak od starog i donosi napredak s obzirom na postojeća znanja i iskustva te tako implicira okrenutost prema budućnosti, društveni angažman u vremenima nakon razgradnje socijalne države – a tu neinovativno posežem za Benjaminovim tumačenjem slike „Angelus novus“ Paula Kleea – napreduje kroz vrijeme pomoću slomljenih krila, pogleda okrenutog unatrag, gdje vidi samo razvaline prošlosti. 

Historijski paradoks društvene inovacije u Hrvatskoj danas znači sljedeće: ona se često ispoljava kao aktivnost restaurativnog ili čak konzervativnog predznaka. Stojeći u otporu prema razgranatoj privatizaciji društvena se inovacija sastoji u tome da se akteri i skupine okreću unatrag i otkrivaju zapuštene i zaboravljene prakse. To naglašava Ivana Pejić, urednica na portalu Kulturpunkt, kad kaže kako inovacija u Hrvatskoj danas podrazumijeva ponovno otkrivanje ranije osmišljenih ideja i oblika organizacije i suradnje. Primjer su zadruge, koje kod nas imaju drukčiju povijest i konotacije nego globalno rašireni, izvorno engleski model kooperative (cooperative). 

Akteri i skupine se okreću unatrag i otkrivaju zapuštene i zaboravljene prakse (FOTO: Pixabay)

Pritom i Pejić ističe da treba razlikovati prinudnu inovaciju od inovacije koja nastaje kao intrizični, novi odgovor na stare ili nove društvene probleme. Ako se neovisno, kritičko novinarstvo – Pejić kao usporedbu navodi egzistencijalni tjesnac u koji su zgurani mediji u Mađarskoj – uslijed rezanja javnih sredstava prisiljava da iznađe nove izvore financiranja i pritom se okreće crowdfundingu, to nije društvena inovacija nego vapaj utopljenika, njegova slamka spasa. Osim toga, a s obzirom na neoliberalni ideologem privatizacije usluga i resursa, stvarno inovativnim pothvatima možemo – nimalo paradoksalno, zapravo – smatrati u suštini konzervativne napore oko održavanja ili uspostavljanja javno financiranih institucija. Pozitivni primjeri su osnivanje HAVC-a, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i zaklade Kultura nova.

Nasuprot projektima od tako nepogrešivo javnog interesa treba biti oprezan kad je riječ o općem društvenom dosegu pojedinačnih rješenja. U polju inovacija se, naime, gdjegdje ignorira cijeli niz faktora koji određuju stvarni društveni obuhvat nečijeg angažmana. U konačnici, ako se društvena inovacija nametne kao moda, kao trend, onda ona može polučiti i kontraproduktivan učinak. Ne možemo očekivati sistemske promjene od punktualnih pomaka, a najmanje od onih koji tvrde da se revolucija događa isključivo na mikrorazini; istovremeno, punktualne inovacije značit će promjenu ako ozbiljno shvate nužnost da zadrže svoj talent za društvene specifičnosti i da se svejedno izdignu na opći horizont. 

Kao što je prethodno rečeno, „društvena inovacija“ može biti popularan prišivak nekom zgodnom projektu, ali ako projekt u praksi nije ono što u teoriji tvrdi da mu imponira biti, onda se „inovacija“ srozava na etiketu, na product labeling. I obrnuto, baš kako napominje Habdija Šorša, najjača inovacija često čuči tamo gdje nije izričito imenovana. Uzmimo primjer Zelene akcije, organizacije koja već tridesetak godina zasluženo brani svoj izniman status u polju aktivizma. Nesumnjivo, Zelena akcija simbolizira i društvenu inovaciju. Međutim, „društvena inovacija“ nije termin koji prvi pada na pamet ako treba opisati angažman „zelenih“. Štoviše, ona je popratni učinak sveukupnih napora Zelene akcije, koji bi se možda primjerenije opisali kao sustavan i raznovrstan rad na društvenoj promjeni.

Ana Teskera iz Brlog zadružne pivovare pridodaje još jedan caveat: ukazuje na opasnost dekontekstualiziranog shvaćanja društvene inovacije. Što je inovativno u jednoj sredini, nije u drugoj, i obrnuto: u Hrvatskoj tako valja voditi računa o golemim regionalnim razlikama, prije svega o onima između sredina poput Zagreba ili Varaždina (koji i sami u europskoj poredbi spadaju tek u nezavidnu kategoriju „ranjivih gradova“) i gradova kao što je Zadar ili općenito mjesta koja u civilnodruštvenom smislu, a ponajviše iz sistemskih razloga, zaostaju za bogatijim centrima na sjeveru.

Povrh svega, Teskera ističe da je mimo emancipacijske agende već i sam pokušaj da se na Jadranu, devastiranom isključivom orijentacijom na turizam, pokrene uspješna proizvodna djelatnost, daleko smioniji pothvat nego je to slučaj na strukturno razvijenijem i ekonomski stabilnijem Sjeveru. Prepreke s kojima se organizacija susreće traže dovitljivost, maštovitost i, razumljivo samo po sebi, inovativnost u umijeću preživljavanja. Rezultat svega će se, ovisno o senzibilitetu osobe koja donosi procjenu, možda prepoznati kao „društvena inovacija“, a možda i neće jer se uvijek može reći da je feminizam u dotičnom obliku passé, da društveno poduzetništvo u svijetu više ne predstavlja inovaciju i slično. 

Nasuprot takvim brzopoteznim opaskama možemo zaključiti da je u velikom dijelu zemlje prostor za djelovanje golem. Uzmimo u obzir, kaže, da je u Hrvatskoj trenutačno aktivno tek desetak do najviše dvadesetak subjekata koji se vode kao aktivni u sferi društvenog poduzetništva. Statistika je mizerna, ali Teskera je vidi kao šansu, i to zato što se taj tip „poduzetništva“ još nije korumpirao. 

I da se vratimo gornjoj definiciji: Valja raditi na tome da se društveni angažman održi kao briga za planet, briga za ljude i za pravednu raspodjelu resursa i dobiti – a ne kao dekoracija profitnog poduzeća koje čini puno štete no, eto, malo i koristi. Upravo obrnuto, zarada mora imati prvenstveno i nedvosmisleno progresivni društveni učinak. Društvena inovacija nije pritom etiketa kojom će se jedno loše poduzeće moći izreklamirati kao bolje od drugog lošeg poduzeća. Jednom riječju (tj. dvjema Maljkovićevima): „No branding!“ Naprotiv, društvena inovacija neka bude jedno od mjerila za stvarno dobru, stvarno korisnu – etičnu i pravednu, učinkovitu i pametnu, ekološku i u svakom pogledu održivu – promjenu na bolje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay