Uistinu ne želim da ovaj komentar bude dežurno-moralizatorski, nisam jedan od onih koji smatraju da živimo u dobu „izvrnutih moralnih vrijednosti“. Ta sintagma je, s obzirom na profile onih koji ju koriste, u svojoj suštini, tek moralni hipsteraj. Ispraznica lišena stvarne supstancije, oblik etičkog populizma kojim se zapravo maskira nerazumijevanje društvenih procesa i odnosa.

Radi se o simplifikacijama koje, kad ih se dovede u pitanje, najčešće završavaju zazivanjem liberalnih bogova, odnosno, sada već mitskim pozivanjem na pravo vlastitog mišljenja. Čini se kako se pravo na vlastito mišljenje koristi za prikrivanje da vlastitog mišljenja zapravo i nema. Većina stavova na društvenim mrežama su, u smislu kreacije, izrazito malo vlastita, a još manje i mišljenja.

Potpuno pomodarski, ovaj tekst napisan je povodom trenutne pandemije. Pomalo paradoksalno, u momentu kad su svi upućeni na to da praktički ostanu u mjestu, misaono su krenuli u najveći bijeg od sebe samih. Međutim, to zapravo i ne treba čuditi. 

Živimo u eri koja, direktno ili indirektno, potiče mišljenje po kojem je samoća nešto imanentno loše. Ovdje govorimo o istom onom mehanizmu po kojem je šutnja u razgovoru nešto što se nastoji izbjeći. Međutim, zašto bi bilo gore šutjeti ako se nema što reći, odnosno, zašto bi bilo bolje sudjelovati u kolektivnom moralno-intelektualnom simulakrumu unutar kojeg se svi pretvaraju da nešto rade (i nešto znaju), negoli biti sam i sam(o)opservirati?

Nagon za objavljivanjem i potreba da se o svemu ima mišljenje već je poznat prečac za izbjegavanje samoće, koji je s pojavom pandemije dobio još radikalniji oblik, još snažniju potvrdu da tražimo bilo kakvo naličje neispraznosti, barem virtualno, kako ne bismo bili sami i kako ne bismo osvijestili svoju prazninu. Za modernog čovjeka očito nema tog zvuka koji je strašniji od obične tišine jer ga ona gura prema bolnom suočavanju s vlastitim mislima odnosno s vlastitom prazninom - to je isti onaj osjećaj kao kad nema novih notifikacija za pozadini ekrana mobitela. 

Nema tog zvuka koji je strašniji od obične tišine jer ona gura prema bolnom suočavanju s vlastitim mislima (FOTO: Pixabay)

A nijedno „kreiranje sadržaja“ horde influencera ne može ispuniti tu prazninu, kao što nijedna kolektivno pjevana pjesma s balkona ne može nadjačati činjenicu da su se članovi novonastalih zborova do prije tjedan dana tukli za toalet papir i konzervu sardine u suncokretovom ulju. Nema tu ništa loše, samo želim reći da je to prvoloptaški i pomalo ziheraški. Također, ne želim ikome osporiti pravo da to radi, već samoukazati na to da postoje ljudi koji misle kudikamo drugačije, koliko god to otrcana faza bila.

Postoje ljudi kojima pljeskanje s balkona nije primarni način zahvale ljudima koji hrabro rade, isto kao što postoje ljudi koji nemaju potrebu svaku poru svoga života ogoliti na instagramu. Čak, ne biste vjerovali, postoje ljudi kojima Oliverove pjesme baš i nisu nešto. Ono što želim reći je da je sveprisutni bijeg od samoće kreirao jednu istost, istost koja je toliko istovjetna svima da je nevjerojatno da postoji i nešto drugačije, ponavljam, koliko god to otrcana i pretenciozna fraza bila. Svi su uvjereni u neku vlastitu posebnost. Možda je to najbolji dokaz pozadinske istosti. 

Najmanje što želim jest da ove riječi ostave dojam vlastitog pripadanja nekakvoj probuđenoj i/ili svjesnoj kulturi, onoj koja za sebe smatra da razmišlja, dok su svi drugi, naspram njih, u nekakvoj kolektivnoj amneziji od „pravog razmišljanja“. Takva kultura odnosno njeni žitelji su tek posebna priča koju ću ovdje robusno označiti kao spoj samodopadnosti, pseudorazmišljanja i nemirenja s činjenicom da u kvalitetno mišljenje treba uložiti i vrijeme. Piskaranje Internet vračeva koji pozivaju na „buđenje svijesti“ nije zamjena za proces razmišljanja. 

Ova pandemija je, uz sva svoja ostala prokazanja, pokazala koliko se ljudi boje samoće. Često se spominje kako je izolacija dosadna, a zapravo se radi o tome kako je ljudima, ostavljenima na milost i nemilost sebe sama, najčešće samo otežan bijeg upravo od sebe samih. A iza toga svega stoji, opetovano, ono što se desi kad lokalna influencerica, u razočaranju, obriše svoj giveaway make-upa ili kad se dežurni stvaratelji „humorističnog sadržaja“ suoče s tim da je njihova zabava samo predvidljiva rima s ponekom vulgarnom riječi. Ili kad svi dalmatinski wannabe Oliveri shvate da to ipak nisu. Dakle, praznina.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay