Iako bi običnom turistu naziv zvučao privlačno – Goli otok – kao da je centar jadranskog nudizma, on to nipošto nije. Gole stijene okupane nemirnim morem, smještene između otoka Raba i masivnog Velebita, četiri desetljeća su slovile kao jugoslavenski Alcatraz. Od 1948. godine kada je osnovan do 1988. kada je zatvoren, ime Golog otoka izgovaralo se sa strahopoštovanjem, a često je služilo kao popularna metoda za odgoj djece. „Ako ne budeš dobar, završit ćeš na Golom otoku“, majke su znale govoriti svojoj nestašnoj dječici.

Tek južna strana otoka nije samo goli kamen (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Ni danas nije pitom, ali puno je blaži nego u vrijeme strogih čuvara koji su pazili da nitko ne pobjegne iz prirodnog zatvora. Novinari Lupige posjetili su ga ne bi li vidjeli kako danas izgleda otok koji još uvijek izaziva kontroverze. Na 'Golotinju' smo se uputili iz turističkog Lopara na Rabu odakle do tamo vozi taxi boat. Postoje samo dvije dnevne linije za Goli otok: prva kreće u deset sati odakle se za Rab vraća u podne, a druga kreće u 17, a povratak je u 18 i 30. Pitamo lokalce zašto je tako loše povezan. „Kako zašto? Pa zato jer tamo nema ništa za vidjeti. Otok je devastiran i raspadnut, čak je opasno hodati građevinama da vam se nešto ne sruši na glavu“.

Bez obzira na njihova upozorenja o gubljenju vremena, krećemo prema najozloglašenijem jugoslavenskom zatvoru. Kako se približavamo Golom otoku, postaje nam  jasno zašto je dobio takav naziv. Bura s Velebita koja poput haubice tuče po otoku ne dopušta ničemu da izraste na pristojnu visinu. Samo je manji dio južne strane otoka slabo pošumljen i uspijeva nekako odoljeti napadima bure. Vodič nam je kazao da su zatvorenici posadili tih nekoliko borova kako bi upravitelji zatvora imali barem malo hlada. Ostatak otoka je sablastan i izgleda kao površina mjeseca. Kamen, pa kamen i opet samo kamen. I nešto malo niske drače. Drugog raslinja – nema.

Kino na Golom otoku nekada je bilo jedno od najmodernijih u zemlji, a zatvorenici su educirani mimo svoje volje (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Nakon petnaestak minuta vožnje pristajemo u malenoj luci. Na obali nema previše turista. Svega nekoliko posjetitelja sjedi u jedinom otočkom restoranu. S obzirom da ćemo na otoku ostati cijeli dan, a na njemu nema nikakve vode, a kamoli pitke, moramo ju kupiti. Cijene na Golom otoku su paprenije nego na dubrovačkom Stradunu. Litra vode - dvadeset pet kuna. Postaje nam jasno da će i naš boravak na Golom otoku biti težak. Ne baš kao zatvorenički, ali trebat će s vrlo malo vode preživjeti cijeli dan ako ne želimo bankrotirati.

Za početak istrage, odlazimo pogledati dokumentarac o Golom otoku u kinu koje se nalazi u jednoj od građevina. I za vrijeme Jugoslavije tu je bilo filmsko okupljalište. Čovjek koji pušta dokumentarce priča nam kako je kino na Golom otoku bilo jedno od najmodernijih u bivšoj zemlji. Funkcija mu je bila itekako važna. Zatvorenici su mimo svoje volje educirani o pozitivnim aspektima Tita i Partije. Dokumentarac nije neko remek-djelo, ali ponešto saznajemo.

Na Golom je ostao samo kamen (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Goli otok je otvoren zbog obračuna Tita sa Staljinovim istomišljenicima u vrijeme kada je maršal okrenuo leđa sovjetskom vođi. Nakon Staljinove smrti, otok nastavlja s političkim zatvaranjima da bi kasnije i 'obični' kriminalci počeli pristizati na 'vaspitavanje'. Sve skupa na Golom je otoku boravilo preko 30 tisuća zatvorenika. Procjenjuje se da je dvije do tri tisuće ljudi zbog neljudskih uvjeta prije vremena otišlo na nebeske pašnjake. S obzirom da do Raba nema puno plivanja i da prosječni rekreativac bez problema može svladati tu razdaljinu, pitamo kino operatera koliko je ljudi bježalo.

„Podosta“, kaže on, „ali rijetki bi zaista i pobjegli. Čuvari na Golom otoku većinom su bili s Raba, pa bi zatvorenike koji bi doplivali na otok vrlo brzo pohvatali. A i diljem Raba bile su stražarnice s kojih su nadgledali pliva li tko s Golog otoka.“. Prema Velebitu se, dodaje, zbog jakih se struja rjeđe bježalo, nego prema Rabu.

Upravnu zgradu zatvorenici su posprdno nazivali Hotel (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

„Rabljani su odigrali veliku ulogu u povijesti Golog otoka“, šapće nam kino operater, „prvo su bili čuvari, a poslije kada je zatvor prestao s funkcijom, pokrali su sve što se moglo. Od štokova do prozora. Na mnogim rapskim kućama naći ćete građevni materijal s Golog otoka. Lako ga je prepoznati.“

Stvarno, skoro ništa na građevinama nije ostalo osim kamenih zidova. Prilazimo upravnoj zgradi koju su zatvorenici zbog njezine ljepote posprdno zvali Hotel. Zaista je prekrasna – rađena od ručno klesanog kamena s voltima na ulazu. Zatvorenici su napravili remek-djelo koje danas propada na buri, suncu i kiši. Pitamo se zašto je Goli otok devastiran i zašto ga posljedično posjećuje sve manje turista? Lokalci kažu da je problem u politici. Goli otok administrativno pripada općini Rab koja još uvijek ne zna što bi i kako s njim. Postoje neke ideje, ali još uvijek su daleko od realizacije. Jedni bi uveli kulturne sadržaje, drugi bi ga ostavili kao podsjetnik na tamnu stranu komunističkog režima, treći bi pomalo i od jednog i od drugog. Za sada od svega ništa.

Na otoku su bile čak četiri tvornice, radilo se osam sati, a prekovremeni su se nagrađivali dozvolama za posjete (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

A dok je zatvor radio, bio je daleko od ništa. Penjemo se prema vrhu otoka i gledamo ostatke nekoć moćne tvornice za preradu drva. Namještaj koji su izrađivali zatvorenici izvozio se u Meksiko i SAD. Poviše svakog ulaza bila je ispisana neka parola koju je danas uslijed propadanja vrlo teško isčitati: „Mi gradimo otok, otok gradi nas“, „Tito je naš, mi smo Titovi“, „Živio Tito i Partija“ i slične.

Na otoku su bile čak četiri tvornice. Za preradu drva, preradu kamena, metalna industrija i brodogradnja. Zatvorenici su tu napravili tri broda pozamašne nosivosti. Kada bi došli na Otok, oni bi mjesec dana proveli u karanteni u unutrašnjosti otoka u kojoj bi bili testirani fizički i mentalno kako bi se uvidjelo za koji su posao najspremniji. Zanimljivo je da su dnevno radili osam sati, a za prekovremene bi sate bili nagrađivani (primjerice brojem posjeta), a često i plaćeni. Imali su pravo na posjete jednom mjesečno, a posjetitelj je mogao na otoku ostati dva dana.

Ostatak reljefa - "Kamen na kamen, opet samo kamen" (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Sada smo na vrhu otoka - na mjestu na kojem su zatvorenici morali riješiti problem prirodnog nedostatka vode. Napravili su ogromni slijevnik za kišnicu, impozantno djelo od kamena. Unutar njega reljefno je ispisano: „Kamen na kamen, opet samo kamen“. Kamen im, jasno, nije bio najdraži građevni materijal. Mnogi od njih zasigurno nikad ne dolaze u primorske gradove zbog PTSP-a.

Na vrhu otoka je, kako smo već rekli, karantena, koja je služila i kao bolnica. Zanimljivo, ali i logično, da je kraj bolnice jedno od najgorih mučilišta Golog otoka – takozvana Petrova rupa. Velika praznina u zemlji bez kapi hlada gdje bi zatvorenici po zvizdanu prenosili kamenje s jednog kraja rupetine na drugi. Taj Sizifovski posao imao je funkciju mentalne torture, ali i fizičke. Jer kad sunce udre u kamen Golog otoka ne preživljava nitko i ništa osim hordi cvrčaka koji se međusobno halapljivo žderu da bi opstali. Kada bi kolabirali u Petrovoj rupi, zatvorenike se ne bi trebalo nositi do bolnice. Ona je bila odmah tu, nadomak ruke, da se zatvorenika „pokrpa“ i pripremi za nova mučenja.

Najgore mučilište - Petrova rupa (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Nešto dalje od bolnice, u srcu Golog otoka, nalaze se samice u kojima su boravili najteži zatvorenici. Nisu izlazili iz skučenih ćelija osim jednom dnevno u kratku šetnju po vrlo malom dvorištu. Ali zato su oficiri uživali u prirodnim ljepotama Golog otoka. Nedaleko od upravne zgrade zatvorenici su im betonirali dio obale kako bi se mogli kupati u kristalno bistrom moru. U stijenama su im udubili stepenice kako bi im olakšali izlazak iz mora. Netko je i onda, kao i danas, uživao dok su drugi patili.

Iako je Goli otok devastiran, vrijedi ga vidjeti. Osjetit ćete energiju zatvorenika i njihovu snagu dok su se borili za goli opstanak. Borbu s burom zimi, vrućinom ljeti, kamenom kojeg su obrađivali svakog dana i čuvarima koji su obrađivali njih. Zato nam nije bilo teško preživjeti s onom litrom skupocjene vode. Boravak tamo nakratko nas je naučio da često znamo biti obijesni. Kukamo kada nemamo kojekakve potrepštine nadohvat ruke, a 30.000 zatočenika Golog otoka nije imalo ništa osim kamena. Kamen, pa kamen i opet samo kamen.

Iako nismo gradili otok, otok je tako i nas gradio.

Glavni dojam je potpuna devastiranost (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Mjesto gdje se slavila nova 1971. godina (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Unutrašnjost jedne od tvornica, očito, danas služi kao deponija (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Odneseno je sve što se moglo odnijeti, a da barem nešto vrijedi (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Plana i dalje nema (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Danas Golim lutaju još jedino ovce (FOTO: Boris Šuran/Lupiga.Com)

Lupiga.Com