Deset ljudi uplatilo je na račun Krešimira Ricijaša, aka Giovannija, ukupno 2.196 kuna reagirajući na objavu s Facebooka koja je apelirala da mu se pomogne. Post je podijeljen više od 30 puta, a malo je stanovnika Zagreba koji ne poznaju ovu zagrebačku legendu. Bilo da je prao izloge ili začudnom vještinom tehnicirao s loptom, glumio pilota s raybanicama na nosu – on je uvijek uživao u pažnji svoje publike i svakako nastojao da ju pridobije. 

Živio je Giovanni nekoliko života mijenjajući uloge prema raspoloženju i kostimu koji je izabrao za taj dan. Posljednjih nekoliko godina zaglavio je u jednoj – preživljavanju. Iskreno, kad nam je uletio za stol u Sedmici, 19. srpnja, i uspio užicati apel na Facebooku objavljen dan kasnije, pomislila sam – vidi ga, Giovanni „upgrejdao“ od performera do animiranja glasnika koji će digitalno prenositi njegovu poruku. Ali Krešo o društvenim mrežama i internetu općenito zna tek ono što čuje od ljudi koji su mu spremni posvetiti koju minutu svojeg vremena. A takvih je sve manje kako je sve više onih koji će, prije nego u ljude, gledati u svoje pametne telefone. Tako su se i Giovannijevi kostimi izlizali. 

Giovani kakvog ga pamti većina Zagrepčana (FOTO: Lupiga.Com)

Dok sjedimo uz bok pritišće torbu što se raspada, a na kojoj se koči znak Armanija. Nema sumnje original, raybanice koje je odložio na stol tek su dobra kopija, objašnjava nam. 

„To mi je dao moj prijatelj Reno Flander. On je bio pilot Croatia Airlinesa pa kad je promijenio posao i prešao u drugu zrakoplovnu kompaniju donio mi je puno svojih košulja i kravatu. Upoznali smo se u kafiću. On mi je rekao da je pilot, a ja sam ga molio ako mi može donijeti šteku cigareta iz Duty Free dućana, nekih najjeftinijih. Tako smo se upoznali. On je meni onda donio dve šteke, po posebnoj cijeni samo za mene, rekao je. Mi smo prijatelji već 30 godina… Ujedno ga ovim putem pozdravljam i želim mu se zahvaliti“, trgnuo se Giovanni ošinut idejom kako bi trebao zahvaliti i drugim svojim prijateljima. Prijateljici koja drži kemijsku čistionicu u Malešnici, a zove se Ljubica kao i njegova pokojna mama. Snježani koja drži auto salon u Škorpikovoj. Jozef Gjoni, slovka nam, njegov prijatelj već 30 godina, Damir Gojanović… prebire zabrinuto po sjećanju da nije koga zaboravio. 

„Ali i ovi ljudi što su mi uplatili, ja njih uopće ne poznajem, a oni mene znaju i hoće mi pomoći. Kako ću njima zahvaliti? Reci mi ponovo, gdje će to izaći? Hoćeš to napisati? Piši ovako; Hvala vam svima na pomoći, zarez…“, prekidamo diktat, ne ide to tako. Hoće li to njegovi prijatelji pročitati, zanima ga, i ako mu možemo ponoviti gdje će to izaći, što je to portal… Ako možemo polako, a on će ponoviti da vidi je li sve dobro shvatio. Pročitat će svakako više ljudi nego što ih je vidjelo apel da mu se pomogne na Facebooku. Možda se još netko odluči pomoći, ali to ne možemo znati. Možda ne pomogne nitko. 

Mladi Giovanni (FOTO: Lupiga.Com)

„Ali ja moram kupiti barem tri metra drva za zimu, svaki je 300 kuna. To je najmanje 900 kuna. Moram se obrijati, ošišati – ne ličim na čovjeka. Nema u Zagrebu nikoga da mi pomogne. Svi su otišli na more“, očajan je istresao dok mu je glas počeo podrhtavati kao da će briznuti u plač. Iznos koji mu je uplaćen tek je pokrio minus što ga je imao na računu. 

„Što sad mi u banci tražimo? Je li to izlist ili isprint?“, pita još jednom, pa sluša ponovo kako moramo objaviti koliko je uplata primio, ako ćemo objavljivati njegov broj računa. Jedna akcija već je organizirana za Giovannija u siječnju prošle godine, nešto više od tri mjeseca nakon što mu je umrla mama. 

„Ja sam cijeli život živio s mamom. Ona je primala mirovinu, pa s mojom mirovinom, i više sam radio. Bio sam mlađi. I nije bilo toliko zatvorenih lokala“, objašnjava. Ostao je sam i potonuo u depresiju iz koje ga je odlučio izvući njegov prijatelj Tomislav koji je pozvao ljude da od 23. do 29. siječnja 2016. godine donesu svoje donacije za Giovannija na jednu zagrebačku adresu. 

„Meni je to pomoglo da preživim. Imam 1.750 od mirovine. Kad dođe, prvo platim račune i u par minuta ostanem bez ičega. Ostane mi 300-400 kuna. A moj prijatelj Tomislav kaže da je izračunao da bih svaki dan trebao imati 100 kuna. Da živim normalno. Da mogu otići u trgovinu. Da se mogu obrijati i ošišati. Imam 52 godine. Zašto ne mogu živjeti kao čovjek“, zdvaja dok nam konobarica oprezno prilazi s kavom koju smo naručili. 

Giovanni danas (FOTO: Franjo Tot)

Njegova socijalna radnica, međutim, nema istu računicu. Kako ima kuću i mirovinu Krešimir Ricijaš nema pravo na stalnu već samo jednokratnu pomoć u iznosu od 300 kuna svaka dva mjeseca. Ne može se nigdje zaposliti, kaže, u invalidskoj mirovini je i pomalo je uvrijeđen pitanjem zbog čega je morao u invalidsku mirovinu.

“Mama mi je pronašla posao u zagrebačkoj Čistoći nakon što sam završio srednju turističku, u Jugoslaviji. To je bila ona škola na Gornjem gradu. Onda sam na poslu dva put pao u nesvijest i mama me odvela na vještačenje. Imam epilepsiju. Po ovim vrućinama mi je teško“, nastavlja poznati Zagrepčanin iz Zaprešića koji svaki dan putuje u Zagreb. Pa i po ovim vrućinama. Gotovo se onesvijestio, ali ga je spasila žena koja mu je dala bočicu s vodom prije nego smo se našli. Na terasi kafića najbližeg autobusnoj stanici, a koja je u hladu. Jer kad je u hladu ne pada u nesvijest. 

„Svaki dan dođem u Zagreb, kaj budem doma, tamo sam sam, a samoća me ubija psihički“, govori nam Giovanni. Ima besplatnu kartu ZET-a za koju plaća 200 kuna godišnje članarine Udruzi za podršku osobama s intelektualnim oštećenjima Grada Zagreba, pa mu oni to srede. Njima jednom godišnje donosi izlist ili isprint, još nije siguran, svoje zadnje mirovine, a oni skupljaju ostalu dokumentaciju: dokaz o invaliditetu i presliku važeće osobne. To predaju u neku od 11 pisarnica Područnih ureda gradskih upravnih tijela Grada Zagreba gdje se nepotpuni zahtjevi ne razmatraju. Mama ga je učlanila. 

Giovanni nas deseti put, možda i dvanaesti, pita što smo se dogovorili za petak. Otići ćemo u free shop udruge Are You Syrious u Brune Bušića 42 koji petkom radi od 12 do 18 sati i pogledati može li tamo pronaći kakvu odjeću za sebe, ponavljamo. Tamo je donirana odjeća pregledno izložena i ponuđena na biranje, a donatori je donose čistu i uredno složenu. 

Giovanni se ekipom iz free shopa Are You Syrious, djevojka i mladić s lijeve strane su iz Sirije, desno je mladić koji je s djevojkom došao iz Kosova i ovdje su zatražili azil. Giovanni se nije mogao načuditi koliko jezika ekipa govori. Mi smo pak ostali pomalo zatečeni kad smo ga čuli kako govori njemački. (FOTO: Franjo Tot)

„Kako ću ja to pronaći?“, brine se Giovanni. Ići ćemo zajedno, objašnjavamo, više i ne brojimo koji put. Giovanni nikad nije siguran da je sve dobro shvatio pa smo mu na kraju SMS-om poslali kompletan plan. Tek to ga je umirilo. 

Krešimir Ricijaš o sebi brine sam. Pere veš tri puta tjedno. Jednom dnevno jede topli obrok u Crvenom križu u Zaprešiću. Sam sprema, a jedan mu susjed pomaže pokositi travu. Na šalteru banke izvlači iz Armanijeve torbe drugu, za dokumente. Na njoj je prišivena zemljopisna karta. Giovanni nikada nije puno putovao, osim u mašti. Rodio se u Makedoniji, pa je s obitelji preselio u Hrvatsku. Kad su mu se roditelji rastali ostao je s ocem i sestrom živjeti u Klanjcu. Kasnije je preselio kod mame, a sestra se vratila u Makedoniju gdje se udala. Zadnji put vidjeli su se na očevom pogrebu 2013. godine. Javlja joj se jednom tjedno SMS-om. 

„Rekla mi je, brate, tek toliko da znam da si živ, javi mi se jednom nedjeljno. Imam nećakinju, ima 27 godina. Udala se i živi s mužem u Skopju. Vidio sam ju samo na slikama. Ja sam brat i šogor i ujak”, kaže Giovanni pa priča o tome kako je jednu četvrtinu kuće prepisao na sestru tako da ju ona može naslijediti jednom kad njega ne bude. Ima i sestričnu u Gajnicama, ali ona većinu vremena provodi u Zagorju pa se ne mogu viđati svaki dan. Starija je od njega i pomogla mu je da prebaci kuću i račune na svoje ime nakon mamine smrti. 

Silno se razveselio kad su mu pronašli sako koji će odijenuti za godišnjicu mamine smrti (FOTO: Franjo Tot)

Najgore je Giovanniju biti sam i zato ga smeta što se više ne može uparaditi kao nekad kad je šmirao gradom. Sad nema novaca niti za obrijati se, ošišati, kupiti osnovne higijenske potrepštine. Smeta mu to jer volio bi doći uredan na šalter službenici Zagrebačke banke čije nam je ime bezbroj puta ponovio, ali nismo ga zapisali, ili Vesni u Udruzi koja brine da mu osigura besplatnu godišnju kartu ZET- a, zna ime žene iz apoteke gdje uzima lijekove, ime svoje socijalne radnice, žene kod koje plaća grobarinu… 

Hoćemo li objaviti njegov IBAN pita. Treba mu i za autobus do Marije Gorice gdje mu je majka pokopana, bit će 7. rujna dvije godine. Karta za vožnju u jednom smjeru stoji 25 kuna. Hoćemo, odgovaramo. 

KREŠIMIR RICIJAŠ (Giovanni)
Svrha plaćanja: donacija za Giovannija
Zagrebačka banka IBAN HR6923600003211007782 

Hoće li netko pomoći, ne znamo. Nadamo se. Nekako ne bismo voljeli da izblijedi i nestane jedan od posljednjih zagrebačkih originala koji je svojom ludom maštom i dobroćudnom prirodom osvajao, i nekako povezivao stanovnike najvećeg hrvatskog grada.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Franjo Tot