Aktualni predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin valjda je jedini funkcionar državnog ranga koji se nakon smjene vlasti ne mora bojati za svoj stolac. To ne znači da je dobar, sjajan ili što već. Jednostavno, propisi koji su ga inaugurirali na vrh Zrinjevačke palače su takvi da je zapravo nedodirljiv i Domoljubima i Mostarima. A ne mogu mu ništa ni kolone onih koji očekuju da će se ogrepsti na pobjedi tih dviju opcija koje je, tako kažu, narod izabrao.

A ako narod nekog izabere onda je to beton. I pravo naroda da barem jednog svojega namjesti tamo visoko. Pa da se, što se sudstva tiče već jednom dovrši ono što je 1993. godine na Državnom sudbenom vijeću započeo Milan Vuković – lustracija komunjara i njihovih prirepaka u sudnicama.

Osim toga, taj Hrvatin je stvarno već dugo tamo gdje je. Na sud je došao 2004., a već godinu dana kasnije postaje šefom. Pa tako 2009. opet, 2013. također. To će reći, nema smjene do 2017., a Domoljubi i oni drugi se mogu gristi i pozivati na izbornu krađu koliko im srce želi. S indicijama i bez njih.

Ali, u povijesnim knjigama unatrag 26 godina nije tako bilo. Predsjednici Vrhovnog suda postavljani su i rušeni kao kegle na kuglani.

Recimo, prvi predsjednik VSH Vjekoslav Vidović. Postavljen je za predsjednika iako nije bio sucem toga suda, a zakon je i onda tvrdio da to mora biti. To jest, sudac. Nitko se nije bunio, jer Vidović je bio čudo od čovjeka. Kad je partija od njega tražila da u jednom slučaju sudi kako sekretar kaže, odgovorio je „Neću!“ i bio je šutnut tako jako da je jedva uspio otvoriti odvjetničku kancelariju u Varaždinu. Sve zasluge su mu zaboravljene i 1992., kad je osobno morao odgovarati što je jednog pritvorenika pustio doma. I opet, šut preko Ivančice, u istu onu pisarnicu odvjetničku. Od tuge i razočaranja ubrzo je umro. 

Branko Hrvatin, predsjednik Vrhovnog suda (FOTO: FAH)

Bilo je još bizarnosti. Recimo taj famozni Milan Vuković. On je dolazio i odlazio sa Zrinjevca kad god se to Pantovčaku svidjelo. Svjedoci njegova rada u DSV-u znaju da je svoje kolege, kojima kao pravnik nije bio ni do žniranaca, listom izbacio na ulicu. I nije se ni lecnuo kad je Vlado Primorac, ljudina i sudčina od formata, umro od tuge, vrlo brzo nakon poniženja koje su mu kolege priredile.

Nije gotovo. Jedan od predsjednika bio je i Krunislav Olujić. Na Zrinjevac je došao s mjesta ravnatelja obavještajnih organizacija. To se ne pamti u bližoj i daljoj pravosudnoj povijesti ovog kontinenta. Ali, na prvi neposluh tog istog Olujića je smijenilo zbog, pazi sad, pedofilije. Ako je nekome slabo od svega, klikom se rješava brige.

I onda, kad se kamarila sasvim razmahala u Vrhovni sud biva namješten Ivica Crnić. Član Stranke? Ne. Komunjara? Ne! Jednostavno, vođa je poželio jednog takvog da se pritisci iz vana zbog političkog uplitanja u pravosuđe malo ublaže. Crnić se primio posla, suci su ga voljeli širom tada još uvijek nepriznate domovine, ali…

Netko se sjetio da je Crnić sin u Vrhovnom, a Crnić tata u Ustavnom sudu na čelu. E pa ne ide to tako. To je gospodo i drugovi nepotizam. I tko mora otići? Crnić sin. Da ne bude nepotizma. Svijet nam se smije i zamjera, grmi čovjek s Pantovčaka. A što nije nepotizam? Nepotizam nije kad je tata predsjednik Republike, a stariji sin šef svih obavještajnih službi u državi.

Tu negdje dolazi i Branko Hrvatin kao prvi sudac s građanskog odjela kojem je ta funkcija povjerena. Dotad, sve su to listom bili krivičari.

Gdje je problem? Teško je reći kad ga nitko i ne traži. Ako netko nešto zamjeri pravosuđu Vrhovni sud šuti, javne poslove obavlja Udruga hrvatskih sudaca i Đuro Sessa. A što se njihova stava tiče, zna se: suci su srebro i zlato, a svi koji kritiziraju žele podjarmiti sudnice svojim partikularnim interesima. Ili tako nekako.

Tu zatvorenu sudačku kastu ne mogu uzdrmati ni sve očitiji primjeri neusklađene sudske prakse. Nekoć, eh, nekoć je sudska praksa bila objavljivana svake godine unutar tvrdih korica. Danas je to sve na internetu, pa tko vidi, vidi, a tko ne vidi, ha što se može. Važno je da nema pritiska na suce.

Vrhovni sud, na primjer nije se oglasio ni jednim slovom što sudovi već tri, četiri godine ne primaju vježbenike. A dobro se zna, magistri prava ne mogu sanjati sudačko mjesto bez pravosudnog ispita, a na njega ne mogu izaći bez 18 mjeseci vježbeništva. I tako, budući suci se za praksu vježbaju samo u odvjetničkim pisarnicama. Jel' to jasno? Nije? Ni meni, ali tako jest.

Bivši predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić (FOTO: HRT screnshoot)

Ima još jedna krupna stvar koja mi nije jasna: kakve veze ima predsjednik Vrhovnog suda s parlamentarnim i općenitim izborima. Još je Ivica Crnić, kao predsjednik VSH, predlagao i nudio zakonsko rješenje po kojem bi se funkcija Državne izborne komisije profesionalizirala. Ali – jok. Nitko ni da čuje. A zašto?

Malo se čini banalnim da je to zato da se predsjednik VSH nečim zanima i tako ne stigne baviti se sucima i sudovima na čijem je čelu.

Puno ozbiljnije zvuči teza da se suci, koliko god se kleli u svoju nezavisnost i nepristranost ipak malo povaljaju po blatu izbornih kampanja i provedbi izbornih pravila. Da vidim toga 'Hrvatina' koji će odrapiti kazne zbog nedovoljne ženske kvote. Zbog prljave kampanje? Zbog – što reče Karamarko – izborne pljačke čak pet, šest mandata?

Stoput sam čuo dosadašnje šefove izborne komisije kako apelira na svijest i savjest političkih neandertalaca zapjenjenih u izbornoj groznici. Jesu ga poslušali? Nisu. Ostali su neandertalci kakvima ih je mater dala.

Na primjer, neka se sad ispostavi da je T.K. u pravu i da mu je Z.M. stvarno ukrao spomenute mandate. Ako to nakon istrage Branko Hrvatin to potvrdi odmah će mu reći da povlađuje, ipak vladajućima. Ako kaže da T.K. nema dokaza i da lupa gluposti, odmah će se naći oni koji će mu reći, da, da, znamo mi te komunjarske spavače kojima jednom za uvijek treba otfikariti dal' glavu dal' funkciju.

A predsjednik VSH je po protokolu odmah iza predsjednika Vlade (Kolinda, Rainer, Kanađanin pa Hrvatin). I ne može se s njim samo tako brisati političke fleke pa bile one i Karamarkovi štosovi da je njemu, kao, netko ukrao mandate.

Bili su u ovoj zemlji prije 26 godina također izbori. Imala je i predsjednika Vrhovnog suda – Zlatka Crnića, ujedno i šefa izborne komisije. I onda se nešto počelo pričati o rezultatima tih najprvijih izbora, pa jel bilo baš tako kako je bilo. 

I baš kad se broj 'upućenih' u cijelu stvar počeo približavati kritičnoj točci, predsjednik VSH i izborne državne komisije pogibe u Gorskom kotaru u nekoj čudnoj prometnoj nesreći. Ništa ja ne kažem, nakon što je policija rekla svoje. Kažem samo da bi funkciju vrha sudačke piramide trebalo odvojiti od predsjednikovanja izborima. Da se ne bi dogodilo da nekog od njih dvojice odjednom – nema.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: wiki