„Osam dana smo se zatvorili. Štrajkalo se glađu. Već su se bili i razni gasovi pojavili, nalazio sam ljude koji su od umora, od gladi već spavali. Bilo je bolesnih, vukao sam ih na čisti vazduh. Mogli su da nastradaju“, prisjeća se Vesel Tahiri. Šljapkamo u blatu do gležnjeva, u srcu, tvrdi se, najvećeg europskog rudnika olova i cinka, okruženi gustim, gotovo opipljivim i ljepljivim  mrakom. Naše dvije lampice ovdje - na osamsto i pedeset metara pod zemljom - stvaraju jedine tračke svjetla u ljepljivoj tami.

„Posle toga bilo je rečeno, a mi smo poverovali da je sve potpisano, da je sve u redu. A kad smo izašli, ispalo je da je to bilo falsovano“, nastavlja stari rudar.

Ulaz u, kako kažu, najveći europski rudnik olova i cinka (FOTO: Lupiga.Com)

Rudnik Stari Trg – na albanskom Stan Terg – pored Kosovske Mitrovice, dio slavnog kompleksa Trepča, bio je poprište jedne od dramatičnijih epizoda u predvečerju razaranja Jugoslavije. U veljači 1989. godine tu se – u znak protesta protiv ukidanja autonomije Kosova – zabarikadiralo više od 1.300 albanskih rudara, a u rudarsku jamu danima je zurila cijela bivša država. U pokušaju rješenja situacije koja je prijetila gadnim posljedicama spustio se tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, Stipe Šuvar, a kako je jugoslavenska apokalipsa uglavnom obilovala grotesknom komikom, propagandna mašinerija Slobodana Miloševića trubila je da rudari potajno jedu banane. Poslane iz, naravno, Hrvatske i Slovenije.

PROŽVAKANI I ISPLJUNUTI: Živjeti u Kosovskoj Mitrovici

BRATSTVO I UBISTVO: Kosovo - mrvicu bliže od Azerbejdžana

„Toliko sam puta prošao ovim tunelima, i u snu bih znao gde treba da idem. Tu sam od 1973. Tri godine kasnije prešao sam u odeljenje za ventilaciju“, govori Tahiri. Horizonata – nivoa na kojima se buši – ispod površine ima ukupno jedanaest; dvanaesti je u planu. Trepčini tuneli dugi su kilometrima i kilometrima. Južni obronci planine Kopaonik izbušeni su kao mravinjak.

U utrobi zemlje su kilometri i kilometri tunela (FOTO: Lupiga.Com)

Tako i djeluje. Trebalo je prvo navući rudarsko odijelo i čizme, pa se drvenom rudarskom korpom dugo spuštati u utrobu brda: minute i minute škripanja sajli, stenjanja korpe i tišine isprekidane tek pokojom opaskom rudara. Klaustrofobična atmosfera, cijevi po tlu, potočići tople vode teku naokolo, potmuli zvuk mašina u pozadini i svijest o gotovo kilometru udaljenosti od danjeg svjetla.

„Da je sve ovo ruda – mi bi bili milijarderi“, pokazuje moj vodič svod tunela, pa nastavlja: „Imamo geološke inženjere, oni gledaju pa radimo bušotine, znamo koliko ima rude, račun da li se isplati ili ne“. Uskoro nalijećemo na bagere, kamione, automehaničarsku radionicu, golema postrojenja – sve na osamsto i pedeset metara ispod zemlje; vrište bušilice s komprimiranim zrakom i one na struju, velike i male. Ne čujemo ni svoje misli. Vruće je toliko da su rudari koji buše rudu goli do pasa. Nalijećemo na dinamit.

Bageri, kamioni, automehaničarske radionice, golema postrojenja – sve na osamsto i pedeset metara ispod zemlje (FOTO: Lupiga.Com)

„Ovdje su mine, vidiš ova nije zapaljena, to ne treba da se dira“, upire prstom u štapine dinamita postavljene u svod hodnika. Nije bilo ugodno biti u njihovoj blizini, naročito prisjećajući se nedavne nesreće u Turskoj, kada je poginulo tristotinjak rudara.

„Može da se desi da nastrada neko, ali vrlo retko. Evo, pre tri-četiri godine su nam dvojica rudara nastradala... Ali, veće su ti šanse da nastradaš napolju, u saobraćaju“, kaže rudar, kao da predosjeća o čemu razmišljam. Dodaje da tunelima, sigurnosti radi, nikada ne smije ići samo jedan rudar, nego uvijek u paru; prolazimo i pokraj ponekog sigurnosnog izlaza koji ljestvama povezuje horizont sa horizontom.

Kombinat Trepča bio je jedna od najvećih tvrtki u cijeloj Jugoslaviji s ukupno četrdesetak postrojenja na sjevernom Kosovu i diljem bivše države. Osim niza rudnika i topionica nedaleko Mitrovice, u njegovom sastavu nalazile su se, između ostalog, tvornice baterija, akumulatora, elektrokontakata, nakita i kemijskog gnojiva - razasute od Mitrovice, Zvečana, Gračanice, Peći, Vučitrna i Gnjilana do postrojenja u Srbiji i Vojvodini.

Lupigin reporter na ulazu u rudnik, rudarski pozdrav Me fat - Sa srećom (FOTO: Lupiga.Com)

Čitav sistem zapošljavao je osamdesetih godina više od 20.000 ljudi, a prema službenim podacima, rudnici Trepče sadržavali su 70 posto ukupnog rudnog bogatstva bivše države. Svake godine tu se vadile stotine tisuća, pa i milijuni tona rude; osim olova i cinka crpile su se solidne količine zlata i srebra te više od sedamdeset minerala. Kosovo, dakle, krije basnoslovno blago; zemlja također posjeduje i jedne od najvećih svjetskih zaliha lignita.

Rudu su ovdje vadili još Rimljani, ali u moderno doba je sve započelo 1926. godine kada je Radomir Pašić – sin čuvenog srpskog i jugoslavenskog političara Nikole Pašića – prodao ekskluzivna prava na ekstrakciju Trepčinih ruda, a kome bi nego – Britancima. Radomir je inače imao talenta za mutne poslove i kurvanje: tijekom Prvog svjetskog rata navodno je pronevjerio neke dragulje i sredstva iz fonda za pomoć otadžbini, a Ivan Meštrović u svojim memoarima piše da je naša zajednica u Rimu urgirala da ga se skloni negdje jer svojim ponašanjem samo šteti jugoslavenskoj stvari.

Ured u zemljinoj utrobi (FOTO: Lupiga.Com)

Elem, Britanci su trljali ruke do rata, Nijemci su Trepču upregnuli u ratnu mašinu, a potom su došli Tito i socijalizam. Nakon rata dio kompleksa drži Srbija, već dio Kosovo, a vlade u Prištini i Beogradu natežu se oko vlasništva i toga tko treba platit dugove. Tamo gdje su nekada na posao zajedno odlazili srpski i albanski rudari, danas se nalazi spomen-ploča rudarima poginulima u OVK-u. Početkom devedesetih beogradski je režim ovdje, kao i na cijelom Kosovu, Albance masovno istjerao s posla.

„Tu sam trideset godina, ali imali smo pauzu deset godina, kad su nas poterali oni govnari, majku im j...“, kaže jedan rudar. Ogorčenja je napretek.

„Tri kuće sam imao, sve tri su mi zapalili. Moj sin je to gledao s durbinom, i onda je prvi put u životu cigaretu zapalio. A pre rata svi smo živeli dobro. Plate – hiljadu-petsto, dvije hiljada maraka. Bolje nego u Njemačku! Onda je došao Milošević“, priča Tahiri. Danas je prosječna plaća zaposlenih oko 650 eura, kaže direktor proizvodnje Behdjet Vinarci. Albanci su se u rudnik vratili nakon rata i našli ga u teškom stanju.

Spuštanje u majčicu zemlju (FOTO: Lupiga.Com)

„Pre rata je u Starom trgu radilo oko četiri hiljade radnika, danas samo 750. Prve tri-četiri godine samo smo vodu vadili, rudnik je bio poplavljen, milijuni kubnih metara vode. Onda smo 2005. godine počeli s 55.000 tona ruda, danas proizvedemo oko 160.000. Treba nam investicija, da zaposlimo nove ljude, da bude Trepča k'o nekad. Rezerve su velike, ovo može da bude jedan od najvećih rudnika u Evropi i da igra ključnu ulogu na Kosovu. Planiramo da otvorimo trinaesti horizont, kvalitet je još veći“, govori inženjer Vinarci.

Rudnik je danas u vlasništvu države Kosovo, a njime upravlja Agencija za privatizaciju. Naši sugovornici svi odreda žele da kombinat ostane državni, eventualno uz postotak u vlasništvu stranih investitora.

Nitko od naših sugovornika ne želi da se rudnik privatizira (FOTO: Lupiga.Com)

„Nigde to nema u svetu, da je rudnik privatni. Mora bit državni“, kaže mi Tahiri. Turski rudnici u Somi, gdje je poginulo tristo ljudi, bili su – privatni.

Procjene vrijednosti rude u Trepči idu do tisuću milijardi dolara; s druge strane, neke studije upozoravaju da je rudnik još u Jugoslaviji gomilao ogromne gubitke te da su najvrjednije zalihe iscrpljene. I ovdje su svi živjeli u uvjerenju da svako svakoga iskorištava.

„Trepča radi, Beograd se gradi“, ironični slogan koji će spomenuti svaki sugovornik. Sekundarne proizvodne linije, poput tvornica akumulatora, već su privatizirane.

"Rat ne donese ništa" - Tahiri (FOTO: Lupiga.Com)

„Šta se privatizuje, to i propadne. Privatnik može kad 'oće da te istera s posla, katastrofa. Rudar da ide u penziju sa sto dvadeset eura – to nije normalno“, žali se Tahiri. Jugoslavija nije bila idealna, kaže moj vodič, koji je tada u rudniku bio predsjednik omladinske organizacije.

Unatoč parolama o samoupravljanju, sve su određivali partijski komiteti. Pa ipak na koncu zaključuje: „Milošević nije znao. Trebalo je da se napravi zajedništvo, sve republike zajedno – i Kosovo. Niti jedna država, niko ne bi imao bolji život od nas. Na kraju je uništio sam sebe. Rat ne donese ništa“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com